Aleš Suk, talentirani i iskusni filmaš s diplomom praškog FAMU-a, koji je češku adresu 2008. godine zamijenio riječkom, predstavlja svoj film naslovljen PS na ovogodišnjem Liburnia film festivalu. Film je na programu LFF-a u utorak, 28. kolovoza, a riječ je o kratkometražnom dokumentarnom filmu o jedinom stanovniku otočića u blizini Suska.
Dojmljivi impresionistički portret surove prirode i jednog neobičnog protagonista (koji, igrom slučaja, izbiva iz filma) iza sebe ima jednako neuobičajene okolnosti realizacije, a Aleš je ispričao sve o ideji, motivaciji, njegovom načelnom procesu stvaranja i ljepoti slučajnosti koja dolazi s dokumentarnim filmom.
Kako je došlo do ideje pa onda i realizacije filma PS?
Svećenik sa Suska me pitao može li uzeti sina da ministrira za praznik Svete Ane koji se slavi na Velim Srakanima, to je bilo 2017. Išao sam s njima, to mi je bio prvi put tamo. Često mi je taj svećenik spominjao Srakane, tamo bi držao misu i često bi bili samo on i jedini stanovnik Srakana. Cijeli mi je taj prizor – čovjek riđe kose i posebnog izgleda koji svaki dan u podne zvoni zvono u crkvi – bio dugo u glavi, pa sam 2019. zatražio sredstva za kratki dokumentarni film. Počeo sam snimati 2. siječnja 2020., sjećam se jer je to bilo i zadnji put kad sam sreo tog gospodina, Silvana Skrivanića. S njim sam tada proveo pola dana, nisam nažalost ništa snimio, htio sam izgraditi autentičnu situaciju, pristupiti svemu antropološki, i opservacijski pratiti njegov život. Zamislio sam film s poetskim prizorima sa zvonom, ali i momentima koje je podijelio sa mnom. Otok je jako poseban – nema dućana, nema ni groblja, i to sam sve htio snimiti.
Misliš li da si u tome uspio? Uhvatiti momente čisto opservacijski, bez da tvoja prisutnost utječe na autentičnost? Do koje mjere je to u dokumentarnom filmu uopće moguće?
Svaka umjetnost je vrlo subjektivna. Iako se kaže da je dokumentarni film objektivan, uvijek moraš zauzeti neko mjesto u prostoru i odabrati trenutak. Sve je to vrlo subjektivna stvar. Čovjek napravi puno intervencija samom tom idejom, a pogotovo izvedbom.
Kod rada na ovom filmu se konkretno dogodilo da je došla vijest tijekom Covida da je gospodin Silvano umro. To mi je bilo jako tužno, i u raznim sam fazama i vlastitog zdravstvenog stanja posjetio otok kako bi tijekom različitih godišnjih doba zabilježio tragove promjene otoka – uglavnom nestajanja i evolucije/betonizacije. Kad sam htio napraviti epilog filma, pitao sam ljude sa Suska koji su ga poznavali da ga opišu kako bih napravio mozaik i portretirao glavnog protagonista kojeg u filmu zapravo nema. I tako sam od selonačelnice Suska saznao da je čovjek živ – samo je smješten u dom. Informacija od mještana je bila pogrešna! I onda je uslijedio period stupanja u kontakt, on se oduševio, ali iz zdravstvenih razloga snimanje njega ipak nije bilo izvedivo, odnosno preporučeno od strane institucija. Na kraju je njegovo mjesto zamijenila geografsko vremenska dimenzija tijekom koje je došlo do interesantnog portreta. Na jesen ćemo imati premijeru filma i u Velom Lošinju, za njega.
Taj je portret jako vizualan, mnogi su mi kadrovi iz filma kao odlična fotografija. Budući da i fotografiraš, pristupaš li drugačije dobrom kadru u filmu?
Fotografijom sam se bavio već u srednjoj školi, ali to mi je uvijek bilo sekundarno zanimanje. Mislim da su fotografija i film suprotni mediji. U fotografiji bilježiš trenutak, a u filmu mi je najvažnije ono što se događa između kadrova. Montaža mi je najuzbudljivija disciplina u filmu. Studirao sam animaciju, ali animacija je apsolutizam, previše je stvari koje kontroliram, pa postane dosadno. S druge strane, dokumentarni film ima ljepotu slučajnosti. Cijeli je proces bitan, i zato me najviše zanima – to neočekivano i neplanirano unutar intencija i intervencija. U svakom slučaju, uvijek se trudim da je pojedini film svijet sam za sebe, a PS je za mene lutanje, subjektivna geografska pustolovina. Dok sam ga radio, razmišljao sam o ljudima koji su živjeli na tom mjestu, a više ih nema, što su nam ostavili, i što ćemo mi s time napraviti… Te je teme teško pretočiti u projekt, pa sam htio unijeti i svoja iskustva.
Zašto PS?
Osim jasne asocijacije na post skriptum, trebao je biti i PS – posljednji Srakaneš. Planirao sam imati prolog, volim to dramaturško insceniranje, i mislio sam da u kratici mogu iskoristiti druga značenja, pa je tako ostalo i u filmu.
Iz pozicije gledateljice, PS objedinjuje i estetiku i narativ. Je li ti jedno važnije od drugoga, ili je ideja koja ima oboje ta koju konačno odlučiš realizirati?
Mislim da je uvijek ključan proces. Film s pozicije gledatelja mora biti iskustvo. Zato su mi filmovi iz Multiplexa, koji ti definiraju kako se trebaš osjećati, kao brza prehrana. Film također ne bi trebao biti estetski produkt. Drago mi je ako se ljudima sviđaju slike iz filma, ali htio bih da one prizovu komunikaciju i stvore iskustvo.
Nakon premijere na LFF-u, kako će film živjeti dalje?
Volio bih napraviti premijeru u Art kinu, makar u sklopu neke manifestacije. Ovih je dana prikazan i na festivalu u Grčkoj, na jednom malom otoku (koji nije puno veći od Srakana), a međunarodnu je premijeru imao na festivalu u Jihlavi. Svakako želim da bude u kinima, filmovi se tamo i trebaju gledati. I naravno, u Velom Lošinju s glavnim protagonistom.
Na čemu trenutačno radiš?
Uključen sam u razne projekte za koje sam dobio povjerenje od drugih ljudi, i zbog toga mi je iznimno drago. Radim povremeno kraće animirane najave i trailere, a radio sam i na traileru socijalno i političko angažirane serije čeških redatelja Filipa Remunda i Vita Klusaka, autora Češkog sna. Spremam trenutačno i eksperimentalni riječki film, točnije film je inspiriran riječkim lokacijama i realnim situacijama. Htio bih da je dokumentaran, ali s kontroliranim intervencijama u javnom prostoru. Nadam se da će ispasti dobro, a meni koji ga radim zabavno.
I Rijeka ti je sada doma.
Je, i svi moji filmovi zapravo odražavaju clash umjetničkih i egzistencijalnih motiva, selidbe, mjesta kojima pripadaš i stvari koje te zanimaju. A Rijeka je veliki izvor inspiracije, i osjećaj doma je tu.
Kakav ti je bio osjećaj kad si tek došao? Iz perspektive filmaša.
Tu sam od 2008., i došao sam krajem godine kad se doslovno nakon par tjedana otvorilo Art kino. Mislim da je to puno značilo Rijeci. Ovaj grad ima i povijesnih i vizualnih kvaliteta, ali i ljudskih. Ima puno ljudi koji su inspirativni i nadareni, i radije bih surađivao s njima nego s nekime koga možda znam iz prošlog života u Pragu.
Što je posebno došlo do izražaja uspjehom filma Fiume o morte.
Drago mi je da se sada sve to dogodilo, govorit će se ‘nakon’ i ‘prije filma Fiume o morte’. To je ljepota i čar dokumentarnog filma – znamo da je Igor Bezinović proveo 10 godina s tim filmom, a sada je puno aktualniji nego prije deset godina.
PS je ipak film na kojem si radio gotovo potpuno sam, odnosno zadužen si za scenarij, režiju, produkciju i montažu. Koliko je to stvar okolnosti, a koliko tvoje preferencije?
Na PS-u sam imao suradnike, kojima sam zahvalan, ali da – potpisujem sve navedeno. Autorsku slobodu cijenim više od svega, kad nisi vezan za očekivanja. To je recimo problem kod animiranog filma, priprema mora biti precizna, a može se svašta dogoditi, nepredvidljivo je, i imati privilegij slobodnog odabira i promjene je nešto neprocjenjivo. Meni su najdraži filmaši oni koji su filmove radili sami.
Možeš li nabrojati neke od tih filmaša – koji te inspiriraju ili koji su ti utjecajni u autorskom radu.
Jan Švankmajer, Stan Brakhage, Jonas Mekas – to su filmaši koji su mi promijenili percepciju toga što film jest. Kad se čovjek suoči s takvom kinematografijom, ovo drugo je neautentično. Ima brdo i regionalnih filmova kojima se veselim, teško mi je izdvajati. Veseli me da se filmovi rade i gledaju, čak i one koje ja možda ne pratim, i da ljudi mogu živjeti od svog kreativnog rada. Kad kultura ima svoju publiku, to je uvijek lijepo.
Koliko ti je u izgradnji vlastitog stila i vještine pomogla akademija, taj teoretski okvir, a koliko iskustvo?
Pravila je dobro naučiti da ih možeš poštivati ili kršiti. Ali najbitnije je da čovjek zaprlja ruke, da radi i koristi alate, da je hrabar i uči. Zapesti u nekoj maniri više nije stvaranje nego ponavljanje. Važno je biti prisutan i autentičan. I na kraju, mislim da ne treba previše misliti nego se upuštati, ta je vrsta primitivnosti dobra za stvaranje.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
#Aleš Suk #dokumentarni film #Film #LFF #PS
