Ispred opatijske tržnice me napao vepar pa sam par tjedana bio out of order. Psihijatar mi je rekao da se klonim svega. Mislim da je pretjerao, psihijatar, ne vepar, nije bio toliko strašan susret. Puno gore je bilo kad sam kao mali pao u veliki grm ruža i sav se izbušio na ogromnim bodljama. Tjednima bi sva tekućina koju bih popio curila iz mene iz svih tih rupa.
Bus iz Opatije prema Puli prolazio je i stao u Labinu. KOVA JE NASA još uvijek piše na ulazu u rudnik. Ugljenom zamazani momci koji su se davno pobunili protiv fašizma i kapitalizma bili su odjeveni kao odrasle osobe, duge hlače i cipele. Nedavno su se neki drugi momci pobunili protiv filma, predstave i svjetonazora koji ih iritira… cool… ali odjeni se kao odrasla osoba… ne kratke hlače… šlape… croxe… malo digniteta. U Labinu je isto tako davno na predstavljanju ideje i logike fašizma tada još ne toliko znanom Mussoliniju mladi rudar zveknuo šamarčinu. Nakon predstavljanja ideje i logike fašizma, u učionici osnovne škole. Nešto godina kasnije su ga objesili naopačke na benzinskoj stanici. Mussolinija, ne mladog rudara.
Svi rasvjetni i drugi stupovi i zidovi na u Labinu su bili “razveseljeni” plakatima Circusa Vienna. Obični starinski cirkus. Jedan šator je bio iza benzinske stanice i slonovi su se mirno šetali uokolo, a poni (mali konj za one koji ne znaju) sa sunčanim naočalama i crvenim šalom oko vrata je kupovao onaj smiješni hot-dog, što se sada često vrti na onom toplom vrtuljku kraj naplatnih kasa na benzinskim stanicama. Drugi šator je bio iza autobusne stanice. Majmun, čimpanza čini mi se, je u kolodvorskom kafiću kupovao Coffe to go dok se mladi nosorog mučio s čipsom. Nije mogao otvoriti vrećicu. Šarene dance papige cerekale su se na klupi ispred stanice, a nekoliko klaunova je pilo pivo, naslonjeni na zid stanice. S onim prevelikim crvenim cipeletinama na nogama. Uvijek je lijepo proći kroz Labin.
Čudno je vidjeti starinski cirkus, šatore i trupu u ova čudesna vremena u kojim živimo… kad na čelu svake države, vlade, grada, sela, regije, pokrajine, udruge, firme, zaklade, udruženja – sjedi ili stoji neki klaun, tikvan, baffon, baffone i koliko se (ponekad bolno) pravi klaunovi trudili da ne znaju što rade i “nespretno” padaju po drvenim tribinama i po piljevina-podu cirkuskog šatora, a zapravo kirurški precizno znaju što rade, svi gore navedeni baffoni se toliko pretvaraju da znaju što rade, a zapravo… daj JM… zajebi to… daj nešto veselo.
Jednom sam u Trstu sreo Moiru Orfei, in vivo, na ulici, San Lazzaro. To je ona ulica u kojoj su bile, valjda su još, trgovine Orvisi, gdje smo kao djeca kupovali klaunske maske za vrijeme maškara, trgovina Ricordi, gdje smo kao teenageri kupovali singlice ABBE i Rite Pavoni i trgovina Paprika u kojoj smo samo gledali DRMartens postole i nadali se da ćemo ih kupiti jednom… daj JM… jebala te nostalgija.
Moira Orfei ili Moira of the Elephants je bila kraljica talijanskog cirkusa, cirkuska performerica, najčešće sa životinjama, glumica i television personality. Rumunjskog porijekla, navodno joj je otac bio špijun. Kurac bi ja nju primijetio da nisam bio mamuran i morao sjesti na klupu ispred nekog posh shopa u toj San Lazzaro ulici. Pojavio se taxi u ulici do San Lazzaro i taksist je izašao i počeo pomicati ogromne kamene cvijećnjake koji su branili da se vozilima ulazi u ulicu. “…ili je poludio i misli se zaletjeti u neki shop i raznijeti sebe i shop…” – terorizma u Italiji tih godina nije nedostajalo – “…ili će se nešto čudno dogoditi…” – pomislih. Taksist je parkirao vozilo ispred tog posh shopa i otvorio stražnja vrata i podigao vrata gepeka (prtljažnika) i u stavu mirno stao kraj vozila. WTF?
Začuo se spori tok-tok-tok zvuk jebenih štikli. Znaš da su štikle. I iz tog posh shopa izašla je kraljica slonova, Cleopatra cirkusa i Elizabeth Taylor piljevine – MOIRA ORFEI. No joke. U haljini tigar uzorka. Štikle su petu imale barem 17 centimetara visoku, cijelo tijelo joj bilo nagnuto prema naprijed (meni mamurnom s tendencijom da trosne o pod), ogromne grudi u ogromnom dekolteu (meni mamurnom s tendencijom da ispadnu van). crna gavran kosa (il corvo) u pundži, blijedo puder lice i obrve polukružno nacrtane negdje na polovici visokog čela. FUCKING MOIRA. Gledao sam je često kao klinac u svim ulogama. Naravno da je taksist morao parkirati tik ispred shopa, s tim štiklama ova ne može nego u shop i malo ispred shopa. U ruci je nosila maleni kartonski zavežljaj, veličine sapuna recimo, i to je dijamantski nježno predala vozaču da spusti u gepek. Onda je tako nagnuta, poput onih ženskih statua na pramcima brodova, figurehead, uplovila na stražnje sjedalo taksija. Mislim da me nije pogledala.
Uvijek je dobro sjesti ispred nekog posh shopa. Jednom sam tako sjeo ispred Badelovog posh shopa u Zagrebu i ugledao Šeksa. Isto je bio nagnut prema naprijed. Šeks, ne shop… daj JM… zajebi.
Razlog puta u Pulu je bila premijera filma “Slavko Kopač: Barbarska profinjenost” na Pulskom filmskom festivalu. JMZM su radili glazbu i zvuk.
Producenti su bili udruga ArtRecontre, a režiju je potpisao Dražen Majić. Dokumentarac o životu i radu Kopača (1913-1995), likovnog umjetnika, u filmu mnogo poznatih talking headova i poznavaoca umjetnosti… Annie Le Brun, Michel Thevoz, Lucienne Peiry, Mirko Galić etcetc i pregršt “izložbi” Kopačevih i radova drugih umjetnika. Kopač je rođen u Vinkovcima, školovao se u Zagrebu i Firenci, a većinu života proveo je u Parizu. U Hrvatskoj nije dovoljno poznat, dok ga se u Europi smatra dosta bitnom pojavom u umjetnosti nakon WWII.
Kopač je bio pionir u korištenju neslikarskih materijala… olovo, zemlja, staklo, guma etcetc. Bio je blizak suradnik Andrea Bretona i Jeana Dubuffeta, s kojim je osnovao i čuvao zbirku ART BRUT-a. Art brut ili outsider art ili sirova umjetnost je ogromna kolekcija radova samoškolovanih ne-umjetnika, često i mentalno oštećenih osoba i ti radovi nisu zamišljeni da se izlažu, odnosno ti umjetnici nisu stvarali da bi izlagali, pogotovo ne u konvencionalnim situacijama. I sad JM… skrati… Kopač je bitan u svemu tome… napiši JM… googlajte ta imena i te nazive… zanimljivo.
Pula je jedan od, za mene, najopasnijih gradova. Ne u agresivnom smislu. Nego jednostavno od prvog adult posjeta Puli ne mogu nikada otići kad bih ja to mislio, planirao i želio. Jedno planirano popodne se vrlo brzo pretvori u tjedan dana. Moji dragi prijatelji i poznanici – “…hmmm…ne ideš ti nikamo…” – me “zarobe”, napune svim opačinama, vode po svim najopskurnijim dijelovima grada i po najopskurnijim dijelovima njihovih mozgova.
Pa se tako, primjerice, jako pijani i ostalo, u starinskoj menzi blizu pulske tržnice natječemo tko će pojesti više i brže punih tacni groznog pudinga. Zamišljate wc ili ulicu nakon toga. Ili se igramo igre imenom MRTVI, tridesetak ljudi se smuca gradom, netko vikne “MRTVI” i svi se pobacamo na pod na par minuta. Policajac trči za nama i viče “…stanite baletani… jebem vam mater… “ , jer u njegovoj glavi baletan je nešto najgore, pri legitimiranju ne može vjerovati da svi nosimo oko vrata presspasseve ili producent pass, jer je festival i svi smo kao bitni. Našem tamnoputom prijatelju je viknuo – “…ti ne izmišljaj… ti ne znaš hrvatski…” – nakon što mu je ovaj rekao da mu je nono iz Ripende, ili se zabavljamo “konjskim” utrkama sa/na stolicama iz gradske kavane, pedeset ljudi okrene stolice tako da je naslon stolice na prsima i “odjaše” niz ulicu. Zamišljajte konobare i vlasnike. Ili se napucani svim i svačim satima s autima vrtimo oko rotora, ili se satima “ubijamo” poppersom jer nema ničeg drugog ili… što god. I ovo opisano su funny bits, zamišljajte one druge. Bilo bi nepristojno opisati ih.
Ovaj put sam jednu noć proveo u posh hotelu…”…jebote , tebi je krenulo…” – kažu moji Puležani, jednu noć kod frenda na kauču i jednu noć na klupi u parku ispod Arene… Prije toga sam bio s prilično bogatim producentima filma na ručku u Yacht klubu u pulskoj marini, a prije samog parka na koncertu jedinog preživjelog Ramonesa i neke njegove nove mlađe postave banda. Naravno, svirali su sve od Ramonesa. Jebeš koncert, ali Pulu je uvijek dobro posjetiti. Imam frendove od kojh jedan ima ključ od Arene, radi u muzeju grada, pa kad im dopizde ljudi – odu se gaziti u centar Arene. Jednom je bio neki Guiness Record’s moment s Arenom… pobijedila je ideja da se Areni, oko nje, napravi velika kravata… Bez veze… Mi smo se javili s idejom da se Areni napravi kačket. Nismo prošli.
…Ovo vino sam nedavno popio u opatijskom tenis caffeu… Vrijedi 230 eura… I berba je iz 1970. godine… Čudno je piti nešto što ima isto godina kao i ti…
Glazbena preporuka:
DISINBLUD (Rachka Nayar+Nina Keith) – DISINBLUD (2025)
Wevie Stonder – Sure Beats Living (2025)
Sofie Birch&Antonina Nowacka – Hiraeth (2025)
Xeeland – Master Builder
DOLLY PARTON – SVE SVE SVE SVE
MCYallah&Debmaster – Gaudencia (Uganda 2025)
razni autori – FOR GAZA WITH LOVE VOL.1 (2025)
Silk Money – Who Waters the Wilting Giving Tree once the Leaves Dry up and the Fruits no longer bear (2025)
Khaled Kurbem – Likulli Fadain Eqaeh (to each space its own rythm-20259
Tidiane Kone et T.P. Orchestre Poly – Rytmo (2025)
Farshad Akbari – Echoes of Nothingness (2025)
Horses4K – NINA (2025)
Mondo Lava – Utero Dei (2025)
Meitei – Sen’nyu (2025)
Preservation&Gabe Mendez – Sortilege (2025)
Abhorrent Expanse – Enter the Misanthropocene (2025)
Earl Sweatshirt – Live Laugh Love (2025)
Saul Williams meets Carlos Nino&Friends at Tree People – istoimeni (2025)
Kaitly Aurelia Smith – Gush (2025)
Dana Schechter&Paul Wallfisch – The Heart of a Whale (2025)
Lucrecia Dalt – A Danger to Ourselves (2025)
Kieran Hebden+William Tyler – 41Longfield Sreet late ‘80
Oren Ambarachi/Johan Berthling/Andreas Werliin – Ghosted III (2025)
Lamin Fofana – Works in Metal (2025)
