Zamislite da vam je, kao meni, prišivena dijagnoza perzistirajuće sumanutosti; biste li imali volju buditi se svako jutro uz saznanje da vam je psihijatrija dodijelila ni manje ni više nego čudovišnu sintagmu koja se sastoji od dvije vrlo jezovite riječi? Biste li se veselili novome danu kao jedinka koja je službeno proglašena sumanutom? Kako biste spojili onu nevinost novoga dana s naslagom koju u sebi nosi takva strašna dijagnoza? Biste li ikad više osjetili istinsko zadovoljstvo, pitam se? Dijagnoza perzistirajuće sumanutosti[1] nije, naravno, pala s neba; zaradila sam ju kroz dvije poduže psihotične epizode u kojima su deluzije trajale više od mjesec dana, što je jedan od kriterija za dobivanje ove dijagnoze. Ipak, sintagma poput ove zarezuje u samo tkivo mog organizma i čini da se osjećam odalečeno od same sebe. Ona me čini depresivnom i prerano ostarjelom.[2]
Engleska inačica poremećaja perzistirajuće sumanutosti je persistent delusional disorder. Deluzija je riječ koja, za razliku od sumanutosti, u sebi nosi mekanost izričaja i jedno sasvim drugo označeno; dok deluzija jasno izražava “patološki promijenjene sadržaje mišljenja na koje se ne može djelovati argumentima ili dokazima”[3], sumanutost ukazuje na luđaštvo kojeg je moguće spriječiti jedino luđačkom košuljom. Iako je primarno značenje riječi ‘sumanut’ iracionalan ili nerazuman, pa čak i paranoičan[4], ova će riječ uvijek više naginjati prema ‘mahnitome’, i to u onome smislu u kojem zamišljamo nekadašnje psihijatrijske slučajeve, primjerice one koje su psihijatri liječili hladnom vodom dok su ovi mahnitali po kadama tuge. To viktorijansko označeno riječi ‘sumanut’ čini od psihijatrijskog pacijenta neku čudnu mješavinu čovjeka i degeneriranog humanoida, neuspjelog primjerka ljudskoga bića kojem nedostaje razum, pa je samim time bliže životinji nego čovjeku.[5] On je, drugim riječima, čudovište.
I zaista. Uguglamo li slike perzistirajuće sumanutosti, dobivamo fotografiju muškarca s tri glave, što sugerira mahniti manevar, odnosno glavu u pokretu koja sumanuto kruži s očima izbečenima do krajnjih granica. Kako se radi o glavi u pokretu, na središnjoj glavi – onoj iz koje se račvaju druge dvije, ali također prozirnoj kao i onoj s lijeva i nešto manje s desna – na mjestu nosa nalazi se uho, pa tako svjedočimo troglavom čudovištu čiji su organi rascjepkani baš kao što je rascjepkan i njegov mozak koji zasigurno ne obitava ni u jednoj od prozirnih glava. Možda ponajviše u onoj s desna jer ta je koliko toliko supstancijalna, iako pogled te glave upućuje na bijeg iz vlastite kože i na posvemašnju dezintegraciju ličnosti. Također, kako je uho tog muškarca prepuno srebrnih naušnica, središnja glava na kojoj nos zamjenjuje uho izgleda poput glave Hannibala Lectera jer se naušnice nalaze na mjestu usta i izgledaju kao metalni zubi.[6] I sve to u tekstu psihijatrice Vere Folnegović Šmalc, nekadašnje profesorice na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Da su sami psihijatri zapravo najveći promotori stigme govori psihijatrijska nomenklatura koja je odabrala riječ delusional prevesti kao ‘sumanutost’. I dok su psihijatrijski pacijenti s engleskog govornog područja djelomično pošteđeni takve stigme – riječ delusional ni u kom slučaju sebi ne nosi konotacije mahnitog luđaštva – pacijenti s hrvatsko-srpskog i bošnjačkog[7] govornog područja primorani su živjeti pod okriljem sumanutosti. Osim toga, sumanutost u sebi nosi i konotaciju agresije koja u sumanutog pojedinca proizlazi iz neke vrste primordijalnog, bestijalnog zla; kako sumanuta jedinka ne posjeduje razum, ona nije u mogućnosti razlučiti što je dobro, a što zlo. Iako moje deluzije nisu bile nimalo ugodne za moju okolinu – moji najbliži nisu znali na koji način me ubijediti da je ono u što sam vjerovala krivo – one su svakako imale svoju unutarnju logiku i stajale su na strani dobra.[8] Taj navodni Hannibal Lecter zapravo je bio pojedinac koji je psihotično patio zbog nepravde u svijetu.
Nadalje, od druge polovine devetnaestog stoljeća, kada reformatorski zanos navezan na moralno liječenje[9] počinje uvelike splašnjavati, psihijatrijske konceptualizacije prognoza i ishoda liječenja vraćaju se “predrasudnoj postavci iz pretpsihijatrijske ere ‘jednom lud, uvijek lud’. Psihijatrijski poremećaji iznova se počinju smatrati kroničnim, pa i neizlječivim. (…) Nad bivšim pacijentima doživotno lebdi zlokobno stigmatizirajuće očekivanje da će kad-tad opet postati pacijentima.”[10] Kao što kaže Robert Torre u svojoj knjizi Ludilo uzvraća udarac, “psihijatrija se time ugrađuje u stigmu, postaje njezinim kreatorom, pa i promotorom. Oboljeli tu vanjsku stigmu potom pounutruju i pretvaraju u nutarnju. Samopercipiraju se i vladaju sukladno dijagnozi. Bolesnici koji se s time ne mire diskreditiraju se kao osobe bez uvida u bolest i bez kritičnosti prema sebi.”[11]
Bauk neizlječivosti psihičkih bolesti priča je za sebe. Kad bih izjavila da nimalo ne strepim od povratka psihotične epizode, psihijatri bi moju hrabrost pripisali injekciji koju primam jednom mjesečno, a koja je antipsihotik na bazi aripiprazola. Kad bih zatim izjavila da taj antipsihotik nema nikakve veze s potpunim nestankom aktivnosti moje bolesti, psihijatri bi rekli da nemam uvid u vlastitu bolest i potrebnu kritičnost prema sebi kao bolesniku. Drugim riječima, odsustvo znakova i simptoma moje bolesti pripisuje se isključivo lijeku kojeg primam, a nikako vlastitoj moći[12] da jednom zauvijek svršim s psihozom. Štoviše, tako nešto kao ‘vlastita moć’ smatra se u psihijatriji nadasve ludom tvrdnjom. Nad bolešću poput perzistirajuće sumanutosti nema se kontrole, a ako kontrola i postoji, ona je tu zahvaljujući lijekovima. Perzistirajuća, ona ustraje u svome relapsu i čini to dok god je psihički bolesnik živ. Izjaviti da se u osobnom slučaju s time uopće ne slažem jednako je diskreditaciji dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (tzv. DSM-a).
Ali nastranu perzistirajuća odlika duševnih bolesti; vratimo se još malo sumanutosti i samostigmatizaciji. Kao što kažu Karolina Horvat i Slađana Štrkalj-Ivezić u svome tekstu “Povezanost osobne stigme i socijalne samoefikasnosti osoba s dijagnozom shizofrenije”, “posljednjih je godina istraživački fokus sa stigme javnosti pomaknut na individualne reakcije pojedinaca koji se suočavaju sa stigmatizirajućim socijalnim stavovima, ponajprije samostigmatizaciju ili internaliziranu stigmu. Samostigmatizacija je relativno recentan konstrukt koji se odnosi na proces transformacije identiteta osoba s psihičkim bolestima, koji je potaknut negativnim reakcijama društva. Socijalno uvriježeni stavovi o psihički bolesnim osobama za većinu ljudi nisu od osobne važnosti, ali s bolešću ih pojedinac može početi razmatrati kao osobno relevantne i početi ih primjenjivati na sebe. Tako osoba prihvaćanjem stavova društva o psihički bolesnim osobama kao manje vrijednima, nekompetentnima ili opasnima, može početi samu sebe doživljavati manje vrijednom, kompetentnom ili opasnom.“[13] I opet smo na Hannibalu Lecteru.
Njegovi metalni zubi odzvanjaju pri svakom spominjanju perzistirajuće sumanutosti i čine da se osjećam pretjerano zahvalno što me društvo uopće primilo kao svog manje-više ravnopravnog člana. Takva visoka razina samostigmatizacije povezana je s niskom razinom samopoštovanja, a sve to zbog psihijatrijske nomenklature koja nesmiljeno gazi sve pred sobom. Filozofija jezika govori nam da jezik nije “umrtvljen sustav znakova s vlastitom, hermetičnom egzistencijom, strogo odvojenom od društvene realnosti”[14], već da jezik tu stvarnost su-stvara. Filozofkinja Rada Iveković o ‘tvorbenoj’ naravi jezika kazuje sljedeće: “Jezik je društvena institucija, kao i mnoge druge. On ima istu strukturu kao i društvo, naravno u drugoj dimenziji ili mediju, tj. u riječima koje nam kondicioniraju mišljenje.”[15] ‘Sumanuto’ su-stvara stvarnost – ili kondicionira mišljenje – u kojoj su psihički bolesnici percipirani kao opasni. I dokle god psihijatrijski jezik bude koristio ‘sumanuto’, formirat će se začarani krug stigme i auto-stigme.
Stoga su sporadični pokušaji destigmatizacije psihičkih bolesnika zapravo tek uzaludni napori: stigma je utkana a priori, u samoj konstrukciji jezika. Riječi poput ‘poremećaj’, ‘shizofrenija’ ili ‘psihoza’ integrativnim su dijelom diskurzivne stigmatizacije koju nikakav razuman tekst neće sasjeći u korijenu. Korijen je u jeziku, a u psihijatrijski jezik se ne zadire, barem ne u Hrvatskoj. Iako društvena institucija, psihijatrijski jezik ljubomorno čuva svoj medicinski aspekt i ne dopušta da ga se propitkuje; on će takvo propitkivanje diskreditirati kao laičko i pod svaku cijenu mistificirati svoj medicinski status. Ali istina je puno jednostavnija od toga. Japan je to prepoznao zamijenivši 2002. godine termin ‘shizofrenija’ terminom ‘poremećaj integracije’[16], što je u potpunosti ignorirano na hrvatskim internetskim stranicama. S druge strane, hikikomori je popraćen i više nego obilato. Čini se da su psihičke bolesti još uvijek samo senzacija i ništa više od toga.
[1] Moja dijagnoza je F22.8, ostale perzistirajuće sumanutosti.
[2] Vidi tekst o suprotnom fenomenu, onom u kojem imenovanje dijagnoze donosi olakšanje kod pacijenta: https://www.psychiatrymargins.com/p/the-rumpelstiltskin-effect-meet-the?utm_source=substack&utm_medium=email; tekst spominje i negativne posljedice imenovanja (Diagnosis and iatrogenic harm) te završava sljedećim rečenicama: The Rumpelstiltskin effect reminds us that the symbolic, the cultural, and the narrative are woven into the fabric of medicine. Naming can be a part of healing. It is time we study this effect with the attention it deserves.
[3] https://www.enciklopedija.hr/clanak/deluzije (posjećeno 27. 9. 2025.)
[4] Latinski naziv perzistirajućih sumanutosti jest Psychoses paranoides persistentes.
[5] Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 32.
[6] Iako Hannibal Lecter nosi kanibalsku brnjicu, dopuštam si ovdje malo umjetničke slobode i Hannibalu Lecteru dodijeljujem metalne zube.
[7] Svakako bi bilo zanimljivo napraviti komparativnu lingvističku analizu ove psihijatrijske dijagnoze.
[8] Svjesna sam da je pojam unutarnje logike sam po sebi problematičan i nedostatan za analizu; unutarnju logiku imao je i luđak poput Adolfa Hitlera. Ipak, njegove zamisli nisu stajale na strani dobra.
[9] Prva polovina devetnaestog stoljeća obuhvaća povijesno razdoblje (prve) psihijatrijske revolucije, i to na tragu Francuske revolucije. I same reforme rodonačelnika psihijatrije Philippea Pinela (1745. – 1826.) bile su nadahnute platformom prosvjetiteljstva i revolucionarnim idealima francuskog građanstva (“jednakost, bratstvo, sloboda”). Pinelov koncept moralnog tretmana podrazumijevao je individualizirani empatijski i psihološko suportivni pristup kao temeljni modalitet terapijskog djelovanja. Pinel je osobno vodio ozbiljne terapijske razgovore s bolesnicima te pomno dokumentirao sve važnije trenutke njihove životne povijesti. Obraćao im se uvijek s dužnim poštovanjem i uvažavanjem svakoga od njih kao osobe. Tako je moralno liječenje imalo u sebi, u suvremenom smislu, ugrađene elemente individualiziranog i ka klijentu orijentiranog pristupa. Ono je generiralo povijesni pomak od onoga pretpsihijatrijskog, koji se prema ludnički interniranim osobama odnosio kao prema bezličnoj masi degenerika, k pristupu temeljenom na dijagnostici poremećaja i individualiziranom planu oporavka. Osupnuti prvotnim uspjesima moralnog tretmana, psihijatri sredine devetnaestog stoljeća entuzijastički su zaključili da su napokon iznašli “lijek za ludilo” sukladno čemu su inzistirali na tome da je liječenje to djelotvornije što je prije započeto, odnosno, ako se oboljeloga prije nastupa stadija inverteracije bolesti udomi u terapijskome miljeu umobolnice. Moralni terapeuti predvođeni Pinelom neizlječivim su držali samo organske moždane bolesti. (Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 50-59.)
[10] Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 86.
[11] Ibid., str. 87.
[12] Moći kao mogućnosti, a ne kao nekakvoj super moći koju pojedinac posjeduje.
[13] Karolina Horvat i Slađana Štrkalj-Ivezić, “Povezanost osobne stigme i socijalne samoefikasnosti osoba s dijagnozom shizofrenije”, u Socijalna Psihijatrija, Vol. 43, No. 3, 2015., str. 121-128.
[14] https://www.zeneimediji.hr/profesor-ili-profesorica-razvojni-put-rodno-osvijestenog-jezika/ (posjećeno 27. 9. 2025.)
[15] Ibid.
[16] Vidi Mitsumoto Sato, ”Renaming schizophrenia: a Japanese perspective”, u World Psychiatry, Vol. 5, No. 1, 2006., str. 53-55.
Istaknuta fotografija: Cybermed /https://www.cybermed.hr/)
#dijagnoza #nomenklatura #perzistirajuća sumanutost #psihijatrija #stigma
