Siromašni sam soboslikar – ne očekujte od mene
pjesmu nad pjesmama,
niti riječi “svete”.
U sobi gdje je nekad boravio Gete
ja sam tek lijepio tapete.
Druže, druže,
neki golem pauk plete mreže
dok Orwelovi žandari
oko tebe kruže.
Druže zamisli nezamislivo:
zamisli ono što kule babilonske
još nisu čule.
Zamisli da klijaju
starozavjetne mržnje klice.
Zamisli crnu guju i
Nebesa koja paraju
zloslutne “metalne ptice”.
Zamisli Nezamislivo,
zamisli Nepojmljivo.
Zamisli misao brzu ko tane,
zamisli suzu u koju
cijeli Babilon stane.
Ako babilonski kralj nije bio Hamlet,
onda je bio barem Fortinbas.
A Fortinbas je i bez Šekspira
na šahovskoj tabli života
bio tek običan pijun,
majušna “figura”.
Moralo se, dakle, znati
da je u Babilonu nešto trulo
i da je na pomolu bura.
Grmi, sijeva, noć, tmina.
Babilonce nije strah, vele:
Bog ih čuva.
Zavjesa je pala, a
knedla u grlu stala.
Kraj je drame,
“prljavo kazalište” napuštaju
gospoda i dame.
Snaga izdaje, a
babilonce jad jadu predaje.
Palikuće drevni Babilon pale,
sve kazaljke su stale.
Za kraj jedna cigareta i
loza “medovača” ljuta, jer
vrijeme neumitno curi
bliži se posljednja minuta.
Bože, zar vječnost
tako kratko traje?
“Svjetlost i Vječnost oduvijek
bijahu na vašoj strani.
Prevrtljivi ste
Sad ko biva niste, a
do juče ste svi bili
Titovi partizani.
Druže, druže, oko vas
lešinari kruže.
Kad ljudi na zlo se priviknu,
tad sudnji je čas kucnuo,
reče im Bog još usnuo”.
Strava prava,
“sabah sa šejtanom”
zatečeni smo u grijehu:
Naš posljednji “iftar,
naš posljednji “ezan”!?
Ne gubi nadu druže,
kad sotonu skinu sa trona
sa radošću u srcu poslušaj
umirujuću simfoniju crkvenih zvona.
Još jedna zora sviće,
proleteri se čude i
sliježu ramenima. Govore:
ovom što nas snađe nema lijeka,
nek s nama bude-šta bude
ovo su godine lude.
Došla hora za zlotvora,
došla hora ginuti se mora.
Čuje se “ezan” i
pjesma prvog pijetla.
Mrtve duše na mah prodisaše,
dok “princ tame”
pali dnevna svjetla.
Druže, druže,
oko nas lešinari kruže.
Drevni Babilon mora pasti,
jer duša se mora spasti.
Glad ih mori, a
duša duši zbori:
Gospodaru kruha, kruha,
kruha svagdašnjeg daj nam.
Parče kruha, soli i masti;
to je ono što nam treba.
Nek sruše se kule babilonske,
krasti ako još šta ima, krasti.
Vape gladni babilonci s rukama
pruženim do Neba.
Svijet propada i tone, a
bog ćutke gleda –
ne da kruha, pa ne da.
Babilon se ruši,
ovo je kraj svega.
Nema bijega, nema bijega,
ovo je kraj svega.
Vani oluja, sjeverac divlji puše
staze pune snijega.
Bože ima li te – spasi naše duše.
Oni što birahu staze utrte,
ne pale svijetla onima što dolaze!
Tama, fama, drama,
bože šta će biti s nama?
Od ljudi preostaše samo sjene,
niti jedna ne zna kamo da se djene.
Zamisli nezamislivo druže,
zamisli ono što kule babilonske
još nisu čule:
Zamisli da su proklijale
starozavjetne mržnje klice.
Zamisli crnu guju i
Nebesa koja paraju
zloslutne “metalne ptice”.
Zamisli Nezamislivo druže;
zamisli misao brzu ko tane,
zamisli suzu u koju
cijeli Babilon može da stane.
Druže, druže,
neki golem pauk plete mreže
dok nebom iznad drevnog Babilona
lešinari kruže.
Došlo je vrijeme da se konji sedlaju,
druže.
Gazijo, dušmani divljaju vani
– lati se puške i
hudi Babilon brani
Zamisli Nezamislivo druže:
zamisli misao brzu ko tane,
zamisli suzu u koju
cijeli Dunjaluk može da stane.
Tama, fama, drama,
Bože šta će biti s nama?
Marko Raguž (Stihovi pjesme “Prvoaprilska” – travanj 2026.)
PUSTIMO SUNCE U NAŠA SRCA, JOŠ NIJE SVE IZGUBLJENO
Iz babilonskog pepela poput ptice Feniks niče jedan sasvim novi “pametni” grad. Naime, ideja o gradnji Zapadnog Sarajeva hvata zalet i dobiva sve konkretnije obrise.
U svojoj pjesmi „Rana buđenja“ Darija Žilić piše: „Ljudi, buditi se treba što ranije“, jer tako „dulje traje Početak svega“. Pa evo “spasenje” je na vidiku, moja i Valterova ideja o gradnji Zapadnog Sarajeva budi nadu u jedno novo svitanje. „Pred njegovim očima otvorio se kao slika jasan i čudesan pejzaž – tajanstvena dolina u kojoj stoji Bogočovjek kao nekakav razbarušeni cvijet u ranom jutru i plijeni svojom pojavom u tom čudnom krajoliku. Na samom obzorju izranja jutranje sunce i svojim zrakama obasjava Bogočovjeka koji tamo stoji“, zapisao je nobelovac Knut Hamsun. Povijesna “svitanja” najavljujuRevolucije, a one su, kao što znamo, lokomotive historije. Revolucionarnu ideju, kao i svaku drugu ideju, treba neko osmisliti, pa onda realizirati i finalizirati. Dakle, “misao” – misao ljudska nas čini velikim. Misao koja pretvorena u riječi ponekad izgleda kao niska bisera. One katkad žubore kao planinski potok i raskošne su ljepote. Te izgovorene riječi nas ponekad zadive i svojom mudrošću i dubinom. Treba znati, znati. Promovirajući svoju knjigu “Putevi i stranputice”, sada već pokojni Josip Muselimović, pored ostalog, kaza: “Kad prođete kroz ovu knjigu vidjet ćete da postoji jedna nit koja govori kako smo negdje u nekom trenu s puta sišli na stranputicu”. Te naše “staze pored druma” su tako često po nas fatalne. Kako pronaći “svjetlost” na svim našim stranputicama?
Misterije postojanja prepliću čovjekovu stvarnost, na mjestima gdje otpočinje san, koji rastavlja svakodnevnicu, a novim buđenjem je ponovo sastavlja, dok taj proces prožimaju brojne misterije, koje su često spiritualne prirode. Ova priča se odvija u vrijeme, kad neprozirni oblaci leže između Boga i zemlje, kad se čini da su svijet, ljudi i vrijeme samo san. Božija i ljudska stvarnost se dovode u vezu kroz motiv ruku, lijeve i desne ruke. Ruke su sredstvo stvaranja, čovjek rukama stvara slijedeći božanske impulse u sebi, jer božije postojanje se zasniva na stvaranju. U tome smislu u samom motivu ruku postoji nešto sakralno. Ruke nisu oruđe, jer one vežu duh sa materijom, one rezbare čovjekovu unutrašnjost u materijalu zemlje. Stvaranje je u svojoj srži božanski posao, kao i rad ispunjen smislom. Na početku bijaše riječ – i riječ postade “Svjetlo”. U mnogim mitologijаmа i religijаmа, svjetlost je univerzаlni simbol duhа – simbol božаnstvа i mistične spoznаje. Svjetlost zrcali prosvjetljenost, dobrotu, božаnsku prirodu i život nаsuprot tаmi kojа simbolizira neznаnje, zlo i smrt.
U Stаrom zаvjetu Bog riječju stvаrа svjetlost i odvаjа svjetlost od tаme. I u hinduizmu, budizmu i drugim religijаmа svjetlost simbolizira istinu, spoznаju i аpsolutnu, onostrаnu reаlnost. U drevnom indijskom pjevu Bhаgаvаd-gitа uzor teofаnije je „blistаvа bujicа svjetlosti”. Buđenje neobične svjetlosti je dаkle, numinozni doživljаj, susret sа božаnskom snаgom i onostrаnom, аpsolutnom stvаrnošću. U poglаvlju „Doživljаj mistične svjetlosti”, slаvni istoričаr religije piše: „Onаj ko je upoznаo tаkаv doživljаj (mistične svjetlosti) pretrpio je ontološku mutаciju: stekаo je drugi nаčin bivstvovаnjа koji mu omogućuje pristup svijetu duhа”.
Dugo se, primjera radi, mislilo da tajna filmske umjetnosti počiva u rukama nekog čarobnjaka sa kamerom. Ipak to nije uvijek tako. Krleža je svojevremeno izjavio „da je ljudska riječ u filmu ekvivalenat kamere. I kod Triffauta, i kod Buifiuela, pa čak i kod Goddarda sve se više javlja ljudska riječ u prvom planu. Kamera jeste kaleidoskop, koji se kameleonski prelijeva u svim bojama, ali je ipak još uvijek, bez ljudske riječi, gluhonijemi predmet“. Davno je ovo Fric zapisao, danas bi možda izgovorio tek par riječi: Dok Hilandar gori Bella češlja vunu. Najgore od svega mi je bilo u kazalištu glumiti pred publikom koja je protiv svoje volje gleda predstavu. To se ne bi smjelo događati, negdje pročitah.
Vratimo se gradnji “novog Babilona”:
Osmislimo strategiju i sazidajmo naše Zapadno Sarajevo.
„Sanjao sam da je život radost. Probudih se i vidjeh da je život napor. Naporno sam radio, te kroz rad shvatih da je u naporu radost“, zapisao je negdje indijski nobelovac Tagore. Vizija o gradnji Zapanog Sarajeva budi pažnju brojnih investitora posebno iz Njemačke koji su tamo već počeli investirati. Da bi stvar dobila svoje ubrzanje treba odmah nakon izrade urbanističkog plana krenuti sa izradom projekta za modernu zračnu luku, te za početak planirati barem jednu liniju podzemne željeznice od centralnog trga do zračne luke. Znamo šta hoćemo, a znamo i šta možemo. Za početak nam je (uz modernu viziju grada čije se konture već sklapaju u čudesan i bajkovit pejsaž iznad kojeg lebdi Hamsunov Sin Sunca) potrebna snažna promocija na kojoj Valter osobno radi. Ne treba dangubiti, mora se, što bi rekao Andrić, „sijati u dvije brazde“. Dok ekspertni tim radi na studiji izvodljivosti i projektnoj dokumentaciji mora se uporedo krenuti sa dobro osmišljenom promocijom za gradnju zračne luke i centralnog trga grada. Ako sve bude po planu u veoma kratkom periodu će se, sigurni budite, pojaviti prava lavina stranih investitora. Pa evo možda bi se već sada sasvim optimistično mogao fiksirati jedan „okrugao“ termin, recimo 2050. godine, za organiziranje mega spektakla povodom otvorenja novosagrađenog Zapadnog Sarajeva. Ceremonija otvorenja bi se mogla organizirati na budućem stadionu Ivica Osim Švabo ili na novom velelepnom centralnom gradskom trgu koji bi se mogao nazvati po književniku Ivanu Lovrenoviću. Planirana je naravno i gradnja kazališta “Josip Pejaković” i.t.d.
U nastavku jedan kratki zapis o srednjovjekovnom Sarajevu književnika Dževada Karahasana:
“Sarajevo bi se godine 1608. moglo nazvati pupkom svijeta, ne po moći koja se koncentrirala u njemu i ne po utjecaju koji se širi iz njega nego po strukturi prema kojoj je uređen svakodnevni život grada. U to se vrijeme u Sarajevu moglo čuti toliko različitih govora da bi ga se moglo porediti s Babilonom novog doba. Govorilo se turski, arapski i perzijski, španjolski, hebrejski i talijanski, srpski i hrvatski, mađarski i njemački, a negdje se govorilo i pisalo i na latinskome, makar ga se nije moglo čuti na ulici i na čarsiji. U to se vrijeme u Sarajevu molilo i vjerovalo na islamski i katolički, na judejski i pravoslavni način, dakle na sva četiri načina koja propisuju i dopuštaju Knjige. Kulture, izvedene iz tih vjera i sadržane u tim jezicima, tih se godina u Sarajevu dodiruju, susreću, jedna se drugoj obraćaju. Na prostoru jednoga jedinog grada postoje usporedo i dogovaraju se. U tom smislu i na taj način Sarajevo je tih godina pupak svijeta: ono je koncentrirani svijet svog doba, u stvarnosti postojeći i istiniti strukturni i funkcionalni model stvarnog svijeta. A upravo se tih godina (oko 1608.) taj model definitivno oblikuje i počinje u stvarnosti funkcionirati kao kultura, dakle kao oblik i način života, kao dovršen i sebi dovoljan sistem u kojemu se živi”…
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
