Redateljica Rajna Racz je kroz suradnju Kolektiva Igralke, Kazališta Ulysses, Kuće Nahero i Maske Ljubljana, na prijedlog glumica Ane Marije Brđanović, Anje Sobol (Sendi Sotlar u početnoj postavi), Klare Kovačić i Vande Velagić, napravila predstavu o odluci o majčinstvu. Navedene autorice i izvođačice osjećaju kako je napokon došlo vrijeme u kojem današnje generacije žena imaju slobodu odlučivanja o ovom pitanju.
Osim iz vlastitog iskustva, inspiraciju za ovu temu pronašle su u povijesti, umjetnosti, ali i intervjuima vođenima s nizom žena, koji su u predstavi upotrijebljeni u obliku audiozapisa. Iz sadržaja predstave postaje jasno da nije riječ o tradicionalnom razumijevanju ideje majčinstva, i to je ono što golica maštu. Jer u 21. stoljeću po prvi put imamo mogućnost promišljanja o pojmu kojim su zaokupljene mnoge žene, posebno one u tridesetima, pa tako i naše glumice.
Svaka iz svoje perspektive doživljava taj pojam, osim Ane Marije Brđanović kojoj je, slijedom toga, dodijeljena uloga Šamanice, te ga iznosi kroz cijelu predstavu kao motiv od kojeg se s vremenom odmiče ili mu se približava. Sebe doživljavaju kao eksponate u muzeju kroz koji će nas voditi u spoznajama o majčinstvu. Vrijeme nije na strani naših junakinja, a tehnologija po pitanju reproduktivnosti napreduje, no nažalost dostupna je samo dobrostojećima. Tako su došle do zaključka kako je ipak bolje napraviti predstavu koju bi trebala pogledati svaka žena koja razmišlja o majčinstvu.
S obzirom na to da nova vremena donose i nove izazove, utoliko je i majčinstvo postalo izazovnije, jer odgajati dijete u današnjim uvjetima zaista je zahtjevno. Pravo pitanje koje propituje ova predstava jest zašto uopće majčinstvo, koliko nam je ono društveno nametnuto i kako predvidjeti budućnost u kojoj ćemo se možda morati nositi s posljedicama svoje današnje odluke.
Prva slika, u kojoj spoznajemo da smo u tridesetima i da se naši reproduktivni organi spremaju za mirovinu, dok smo mi tek spremne za let, ne ostavlja puno prostora za odluku, a kao posljedica svega mogu se donijeti i nepromišljene odluke. Kroz predstavu prolaze i ostale uloge, svaka s drugačijim pristupom majčinstvu, pa tako sagledavamo sliku iz svih kutova.
Neizostavni dio priče je i politizacija čina majčinstva, promatrana kroz statistiku. Tako, primjerice, prema posljednjim zakonima Republike Hrvatske, naknada za vrijeme rodiljnog dopusta iznosi 995 eura, čime se nastoji stvoriti pozitivna demografska slika. Ono što državu i njezinu socijalnu politiku ne zanima jest gdje i kome ćete ostaviti dijete u kroničnom nedostatku mjesta u vrtićima te kako nastaviti raditi uz sve majčinske obaveze. Mi državi trebamo kako bismo rađale vojnike, jer kako je rekao ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić: “Tko će nositi oružje na ramenu ako ne bude djece?” I opet se potvrđuje činjenica da “ljudska povijest ne vrednuje onoga koji život daje, već onoga koji život uzima”.
Iznošenjem ovih grubih, realnih činjenica sve više dolazimo do spoznaje kamo idu naša razmišljanja, koliko je naša odgovornost u stvaranju novog života velika i koliko smo spremne preuzeti toliku količinu odgovornosti.
Da ova predstava ima interdisciplinarni pristup, osim njezina društvenog angažmana, govori i činjenica da obuhvaća pjesništvo o majčinstvu, poput pjesme Majčino tijelo Monike Herceg, te dojmove matricencije i matrofobije, preuzete iz psihologije i sociologije. Predstava se osvrće i na vlastite doživljaje majki, koje se prikazuju kao hrabre, odlučne ili odsutne žene, žene sa svojim manama koje su u svoj život dodale i stavku majčinstva.
Uz odlične izvedbe prethodno navedenih glumica, ujedno i autorica teksta, uz dramaturgiju Maje Ležaić, izvrsnost predstave čini i zanimljiva scenografija. Različiti oblici punjenih jastučića, dominantno roze boje, tvore žensku utrobu predstavljenu u obliku muzeja iz kojeg moramo sami pronaći izlaz. Glazba Marina Živkovića prati radnju i odlično je uklopljena u određene situacije, posebno na početku, gdje nas uspavankom uvlači u ono što će tek doći.
Scenski pokret Mile Čuljak, kao i svjetlo Marina Lukanovića, snažno doprinose atmosferi iluzije muzeja koji podsjeća na utrobu, za što su zaslužne Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković, iz koje sve kreće, od same jajne stanice. Zanimljivo je i korištenje metronoma, koji svakim svojim otkucajem stvara snažan dojam otkucavanja biološkog sata, kao upozorenja da vrijeme nije na našoj strani.
Kako je naglašeno na početku, ovo nije predstava o majčinstvu. Ovo je promišljanje o temi s kojom se susrela svaka žena u nekom razdoblju svoga života. U 21. stoljeću, kada su nam dostupne tolike spoznaje, nikakve odluke ne bi se smjele donositi stihijski, a najmanje odluke o majčinstvu, koje traže veliku odgovornost prema drugom biću.
#Kolektiv Igralke #Majke #Marulićevi dani
