Fascinantna priča krije se u domaćem dokumentarnom filmu „Najbolji profesor filma na svijetu“, koji je imao svjetsku premijeru na Cinehill film festivala u Fužinama. Kao što naslov filma daje naslutiti, tema i jest hrvatski profesor filma – Krešimir Mikić. On je osobno predavao redateljici i svojevrsnoj protagonistici ovog istraživačkog dokumentarca, Vidi Žagar, kojoj je ovo debitantski dugometražni film, ali i diplomski film na sveučilištu VERN, na kojem je navedeni profesor i predavao.
Kakva je zapravo granica između stvarnosti i fikcije, istine i laži, privatnog i javnog je temeljna teza dokumentarca, koji postaje istraživačka priča kako ulazimo u samu srž teme i zaplet filma. Autorica nam pritom daje šansu da kroz razne vrste medija (YouTube, televizija, društvene mreže…) i sugovornika, na osoban („face to face“) ili tipičan „talking head“ način, gdje se prikazuje samo sugovornik, upoznamo ono o čemu se ovdje točno radi. Ako smo redateljicu predstavili kao protagonisticu, u klasičnom dramaturškom smislu Mikića možemo predstaviti kao antagonista, bez obzira na superlativni epitet u naslovu. Sam način na koji je konstruirana pričao o Mikiću je vrlo zanimljiv zbog toga što film počinje i završava s njegovim rečenicama o tome kako on doživljava film. I možemo ga doživjeti kao elokventnog filmofila i ljubitelja sedme umjetnosti, a njegova priča predstavljena je i kroz animirane segmente filma, koji kako napreduje radnja postaju ozbiljnije prirode.
Status sebe kao filmofila nije bio jedini koji si je nadjenuo – status u međunarodnom svijeta filma i poznanstva koje ima prikazao ga je kao iznimno važnog u tim krugovima. Priča o Mikiću poznata je iz hrvatskih medija krajem 2019. i početkom 2020. godine, a upravo kroz njegova predavanja, medijski prostor i spomenute sugovornike postaje nam jasna slike osobe koja je zapravo svoju životnu priču – izmislila. Nešto više od 80 minuta dokumentarca daje nam vrlo opsežnu sliku Mikića kao osobe i javne ličnosti, iako on sam ni na jedan način nije bio direktno uključen u izradu filma. Činjenica da film pritom ima subjektivnu perspektivu je jasno izložena i podupire se iz razgovora redateljice s osobama iz njenog života. Ono što kroz trajanje filma postaje još jasnije jest kako nam različiti utjecaji, ponajprije iz medija i današnjih načina komunikacije, oblikuju sliku o nekoj osobi. Mikić jest svoju sliku izgradio primarno pričajući o sebi, a ne da je netko relevantan iz njegova okružja to podupirao. Brojni hrvatski mediji, jasno istaknuti kao važni dionik u filmu, su to na kraju potpomognuli, tako da su stvorili određeni mit o profesoru.
Dojam koji film ostavlja na kraju može biti kombinacija fascinacije i grča, jer radi se o čovjeku koji je stvorio taj utjecajni mit o samom sebi, no prikazano je da ga je iskorištavao na izrazito negativan način u svom privatnom životu. Pritom je priča tako zanimljiva do te granice da nitko do određenog trenutka nije mogao pretpostaviti da taj mit možda nije samo pozitivan. Da, zaista je titula iz filma prilično doslovno shvaćena u Mikićevu tumačenju samoga sebe – dekonstrukcija te titule i naziva koji si je nadjenuo upravo je zato još snažnija. Jer moć filma je zaista velika, a to su i sama protagonistica, kao i antagonist, dokazali.
U konačnici, „Najbolji profesor filma na svijetu“ je vrijedan doprinos već sada izvanrednoj godini hrvatskog dokumentarizma. Sama fascinantnost priče tu pomaže prije svega da gledatelj ostane angažiran cijelo vrijeme. Tanka linija između javne slike osobe poput profesora Mikića i privatnog života tu je ponajviše istaknuta kao prilično važna. Koliko god su Internet i društvene mreže „dotukli“ status profesora, toliko je i činjenica da je on svoju laž i blago rečeno prezrivu sliku uspio skrivati jednako čudna, a još više i zastrašujuća za ovu umjetničku sferu. Ovo je uradak koji nas ostavlja pitajući se mnogo, ne rješava sve, ali nužno i ne treba. San ponekad može dugo trajati, a film je budni san, kaže Mikić u filmu, iz kojeg se neki ne žele prenuti. Očito to nije mogao ni on.
Istaknuta fotografija: Cinehill
