Preminuo je Andrej Baša, skladatelj, aranžer, producent, glazbenik i jedan od onih ljudi čija se važnost ne mjeri samo popisom pjesama, festivala, funkcija i suradnji, nego tragom koji ostaje u zvuku jednoga prostora. A taj je trag, u njegovu slučaju, duboko upisan u Rijeku, Kvarner, Istru i širi prostor hrvatske zabavne glazbe.
Osobno sam Andreja Bašu poznavao površno. Naši su susreti bili srdačni i profesionalni, ali nedovoljni da bih iz njih mogao donositi velike zaključke o njegovu karakteru, privatnom životu ili ljudskim osobinama. No, to ne umanjuje ono o čemu se danas mora govoriti. Jer postoje ljudi o kojima ne moramo svjedočiti iz osobne blizine da bismo znali koliko su značili javnom prostoru u kojem su djelovali.
Andrej Baša bio je upravo takav čovjek.
Rođen je u Ljubljani 10. veljače 1950. godine, glazbeno obrazovanje stekao je na Akademiji za glazbu u Ljubljani, a životni i profesionalni put snažno vezao uz Rijeku. Bio je skladatelj, aranžer, producent, instrumentalist, autor, festivalski čovjek, studijski radnik i jedan od onih samozatajnih, ali presudnih aktera bez kojih se kulturna povijest nekoga grada ne može do kraja ispričati.
Šira ga publika pamti kao jednog od osnivača Grupe 777 i autora njihovih najvećih hitova, „sedmice“ su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina ostavile prepoznatljiv trag u domaćoj zabavnoj i pop glazbi. Njihove pjesme, među kojima su i one koje su se odavno preselile iz diskografije u kolektivno sjećanje, dio su zvučne slike jedne generacije, ali i jedne Rijeke koja je uvijek imala svoj poseban glazbeni nerv.
Bašin autorski rukopis oslanjao se na melodiju, na talijansku kanconu, na primorske napjeve i na osjećaj za zavičaj koji nikada nije bio samo geografski pojam ili dekor, bio je to način slušanja svijeta. I baš zato je posebno poglavlje njegova rada vezano uz Melodije Istre i Kvarnera, festival koji je desetljećima čuvao, obnavljao i prenosio glazbeni identitet ovoga prostora. Baša je od 1993. godine bio umjetnički ravnatelj festivala, a s vremenom je postao jedno od njegovih ključnih imena. MIK je za njega očito bio više od organizacijskog posla. Bio je to prostor melodija, glazbe, susreta i pripadanja.
Zato je teško govoriti o Andreju Baši, a ne govoriti o kontinuitetu. O ljudima koji nisu u skupini onih najglasnijih, ali godinama drže niti. O onima koji pišu, aranžiraju, produciraju, okupljaju, predlažu, guraju, popravljaju, ostaju uz projekte kada prođe prvi zanos i kada treba više upornosti nego aplauza. Njegov je opus velik. Potpisivao je stotine skladbi, radio kao aranžer i instrumentalist na velikom broju glazbenih zapisa, stvarao scensku, filmsku i instrumentalnu glazbu, dječje mjuzikle, festivalske pjesme i zabavne melodije. Bio je i jedan od autora pjesme “Don’t Ever Cry” grupe Put, prvih hrvatskih predstavnika na Eurosongu.
No, iza svih tih podataka ostaje možda još važnije pitanje: što jedan autor ostavi svome gradu i svome kraju?
U Bašinu slučaju, ta ostavština je golema. Festivalske večeri, glasovi pjevačica i pjevača koji su njegove pjesme nosili publici, trag u radijskim arhivima, obiteljskim sjećanjima, u dvoranama, na trgovima, u ljetnim večerima, u pjesmama koje su se pjevale i onda kada se više nije razmišljalo tko ih je napisao. To je, možda, i najveći paradoks autorskog rada u popularnoj glazbi, autori uvijek ostaju u drugom planu, a Andrej Baša pripadao je upravo tom važnom, ponekad nedovoljno vidljivom sloju kulturne povijesti. Onom sloju koji gradi zvuk grada, oblikuje ukus publike, čuva lokalni izraz i povezuje generacije.
Ime Andreja Baše nezaobilazno je u riječkoj i hrvatskoj zabavnoj glazbi, MIK-u, Grupi 777 i glazbenoj memoriji Kvarnera, njegov odlazak nije samo veliki privatni gubitak njegove obitelji, prijatelja i suradnika. To je i gubitak za kulturni prostor koji je godinama svojim radom oblikovao.
Ali je zato ostalo ono najvažnije što glazbenik može ostaviti: pjesme, melodije i trag. Velik trag.
Iskrena sućut obitelji i prijateljima.
Istaknuta fotografija screenshot KanalRI
#Andrej Baša #Grupa 777 #MiK #Put
