Na Morski prasac u petak, 17. srpnja, ne stiže samo pjevač s više od četiri desetljeća karijere, nego čovjek koji je sam po sebi hodajuća zbirka štorija. Elio Pisak, prvi brk Istre i stari znanac kvarnerske publike, na Kantridu dolazi s pjesmama koje znaju i oni koji nikada nisu kupili njegovu ploču, vedrinom koju smatra svojim životnim opredjeljenjem i brkovima koje nije dao ni za milijun dolara.
Njegov nastup u sklopu Ljeta na Kantridi bit će koncert, pučka veselica i susret starih prijatelja. A kada se začuju prvi taktovi pjesme „L’armonica triestina“, neće biti nikakvo iznenađenje ako ona već nakon prvog refrena postane – „L’armonica fiumana“.
Početak koncerta zakazan je za 21.30 sati, prije toga sve poklonike ovog iznimno zanimljivog glazbenika zagrijavat će Kožne jakne, a onda kreće – prava fešta.
U petak stižete na Kantridu. Jeste li čovjek koji prije koncerta slaže precizan plan ili vjerujete da publika sama odredi kojim će putem nastup krenuti?
– Ne slažem neki veliki plan. Naravno, postoje male razlike ovisno o tome nastupam li u Sloveniji, Češkoj, Italiji ili ovdje kod nas. Kada nastupam lokalno, u Istri ili na Kvarneru, u repertoar stavim nešto više svojih čakavskih pjesama. Ali da se nešto posebno priprema – ne. Kao i u svakoj dobroj priči, treba početi polako i nježno, a onda je gradacijom graditi. Negdje od polovice koncerta ljudi se već mogu, kako bih ja rekao, raspištoljiti, zabavljati, pjevati i plesati.
Kantrida znači more, plažu i vrlo neposrednu, dobro raspoloženu publiku. Je li to ambijent koji odgovara Eliu Pisku i njegovu temperamentu?
– Kada govorim o Rijeci, Kvarneru i Primorsko-goranskoj županiji, imam samo lijepe uspomene na svoje nastupe. U tom mi je kraju uvijek bilo fenomenalno. Ljudi su spontani i slobodni, nisu ukočeni ni suzdržani. Oslobode se, pjevaju, skaču i vrište, a meni je to fenomenalno. Jednom me čovjek pitao kako je moguće da navijam za Rijeku, a dolazim iz Istre. Jednostavno vas nešto privuče. I kada moram nešto obaviti vezano uz zdravlje, dolazim u Rijeku. Ljudi su mi nekako domaći. Nedavno sam nastupao na Zametu i ponovno osjetio da je to publika koja mi je vrlo bliska. Zato s velikim veseljem očekujem nastup na Kantridi.
Vi zapravo odavno niste gost na Kvarneru. Granice između Istre i Kvarnera kao da su odavno izbrisane, a to se posebno osjeća u glazbi.
– U biti je tako. Otkad je probijen prvi tunel kroz Učku, a sada smo dobili i drugu cijev, gotovo da više i nismo razdvojeni. Mislim da nismo razdvojeni ni po mentalitetu. Sve je to blisko. Osjećam se fenomenalno kad god dođem na riječko područje. Možda će mi moji Istrijani malo zamjeriti, ali mislim da su Riječani čak i veći lokalpatrioti. Naravno da lokalpatriota ima i u Istri, ali sjećam se kada sam bio gost Mladenu Grdoviću na Zametu. Čim sam izašao na pozornicu, nastalo je totalno ludilo. Osim pjesama i atmosfere, jedan od razloga sigurno je bio i taj lokalpatriotizam.
Iza vas je više od četrdeset godina karijere. Kada danas izlazite na pozornicu, jeste li još jednako uzbuđeni kao na početku?
– Uvijek sam uzbuđen. Sjećam se kako smo nekada s velikim poštovanjem gledali Sanremo. Giannija Morandija pitali su je li uzbuđen, a on bi uvijek odgovorio da jest, i to jako.
I ja sam uzbuđen, ali to više nije strah. Na početku karijere trema je djelomično proizlazila iz straha, a danas je to adrenalin. Kada čovjek više nema adrenalina, onda ne treba ni izlaziti na pozornicu. Prije nastupa osjećam iščekivanje, ali ne u smislu pitanja kako će sve završiti, nego želje da bude što bolje i da dam sve od sebe.
Moja se psiha napaja tom energijom. Kada izađem na pozornicu, sretan sam što sam ondje.
Elija Piska često predstavljaju kao legendu istarske glazbe. Osjećate li se zaista kao legenda ili vam je to ipak malo preteška riječ?
– Uživam u tome što je interakcija između publike i mene jako dobra. Ja njih maksimalno poštujem, a osjećam da i oni poštuju mene. To je jedna toplina i ljepota života koju imam priliku proživljavati. Ali jesam li zvijezda ili legenda? Nikada sebe nisam tako doživljavao, a pogotovo ne kao zvijezdu. Radim svoj posao kao i svaki drugi i trudim se napraviti ga najbolje što mogu. Da zbog toga među ljudima hodam uzdignuta nosa, to bi mi bilo jako ružno. Ne želim kritizirati svoje kolege, ali čovjek uvijek treba ostati čvrsto na zemlji i poštivati druge ljude. Dok ne dižete nos, imate priliku napraviti nešto dobro. Radit ću sve dok budem osjećao da mogu napraviti nešto dobro za ljude koji su mi omogućili da postanem to što jesam.
Neke vaše pjesme znaju svi – i oni koji slušaju punk, i oni koji slušaju sasvim drukčiju glazbu. Postale su dio kolektivne svijesti. To čovjeku sigurno mora goditi.
– Hvala vam na tom komplimentu. Činjenica je da te pjesme nisu ostale vezane uz neki uski prostor. Poznaju ih ljudi na području cijele bivše države, ali i u Italiji, Češkoj i Slovačkoj. U tim je zemljama objavljen i CD s mojim hitovima, a zanimljivo je da su ondje uglavnom birali pjesme koje mi je napisao pokojni Đorđe Novković. Njemu sam itekako zahvalan i bit ću mu zahvalan do groba. Prije desetak godina održao sam prvi koncert u Bratislavi pred otprilike tri tisuće ljudi. Za mene je bilo neshvatljivo da se u dvorani nalazi toliko ljudi, a da nisu naši iseljenici, nego Česi i Slovaci. Koncert je organizirala njihova Šlager televizija. Organizirali su nastupe i u Crnoj Gori za svoju publiku koja je ondje bila na ljetovanju. Njihov je menadžer došao po mene automobilom u Buzet, odvezao me u Crnu Goru, tamo smo održali koncerte, a onda me vratio kući.
Vaša karijera nikada nije ostala zatvorena unutar jednog žanra ili kruga ljudi. Snimili ste i duet s Letom 3.
– Sve što radim, radim dobronamjerno i zato se ne stvaraju barijere. S Letom 3 otpjevao sam njihovu pjesmu „Tazi tazi“, na njihov poziv i zamolbu. Radio sam i duete s Miss Slovenije, kao i s brojnim kolegama iz našega kraja. Uvijek polazim od toga da ste, kada učinite dobro djelo, prije svega nešto dobro učinili sebi jer vas to ispunjava. Ne širite loše stvari, nego gradite prijateljstva i svoju energiju trošite na podržavanje dobrih ljudi, dobrih djela i dobrog stvaranja. Ne treba trošiti sebe i svoje vrijeme na nešto loše. To ne znači da takve stvari podržavam, nego ih jednostavno zaobiđem.
Valjda se čovjek takav rodi. Mene je to činilo sretnim gdje god sam bio, bilo to u Australiji, Americi ili Kanadi. Ljudi ne moraju razumjeti jezik, ali razumiju emociju i vibraciju koju čovjek nosi i daje drugima. Naravno da se dogodi da budem povrijeđen, razočaran ili zgađen, ali brzo se ponovno podignem i krenem prema pozitivi. Tako sam rođen, a prije svega moram biti zahvalan roditeljima što su me takvim odgojili.
Vedrina je stvar karaktera. Čovjek je ili ima ili nema, bez obzira na to što život nije uvijek vedar.
– Budimo realni, ja bih rekao da smo mi javne osobe na neki način katalizatori svemirske energije i da je prenosimo ljudima. Što više ljudima dajete, oni vam više i višestruko vraćaju. Tako nastaje uzajamna energija koja je uvijek dobrodošla.
Kažu da je vrag što ga više gladiš sve veći, ali isto tako, širimo li dobru energiju, ona će nam se kad-tad vratiti.
Nastupali ste na gotovo svim kontinentima i pred različitom publikom, ali koncert u pulskoj Areni pred više od deset tisuća ljudi ipak je nešto što se vjerojatno doživi jednom u karijeri.
– Takve stvari ne treba previše isticati. Dogodile su se u određenom trenutku, a ponekad je teško objasniti zbog čega se sve tako posložilo. Valjda je ponovno riječ o tom spoju koji nastaje između ljudi. Sjećam se da je naš dragi Ferlin bio jedan od voditelja. Na pozornici je rekao: „Zabranili su mi da spominjem politiku.“ To je čuo od mene. Taj koncert nisam zamišljao kao politički događaj, nego kao predstavljanje istarske kulture i veliki festival Istre i Kvarnera. Imao sam drage goste s Kvarnera, a nisam se ograđivao prema tome tko je odakle. Želio sam predstaviti čakavštinu, koja je tada bila na svojem vrhuncu. Gost mi je bio i Đani Maršan, koji, uvjetno rečeno, nema veze s Istrom i Kvarnerom. Mislim da sam neke svoje životne vizije pretočio u taj koncert. Kada poštujete druge i u program uključite ono što je vrijedno u nekom području – klape, folklorna društva, izvorne svirače i pjevače – tada nastane nešto posebno. Svi koji su u našem kraju stvarali nešto pozitivno bili su moji dragi gosti. Dolazio sam po njih, dovodio ih na pozornicu i najavljivao. U tome sam uživao. Atmosfera je bila spontana i bio sam iznimno ponosan na sve što se te večeri dogodilo.
Rekli ste da se nikada niste smatrali zvijezdom. Je li upravo ta skromnost jedan od razloga što toliko dugo trajete?
– Rekao bih da je to stvar karaktera. Kada čovjek pomisli da je postao velik i da je dao sve što je mogao, u tom trenutku počinje nestajati jer više nema motivaciju. Malo ću ući u socijalnu sferu i reći da je jedna od najvećih životnih motivacija siromaštvo. Kada imate motiv nešto napraviti, ne zato da biste se dokazivali drugima, nego da biste sami sebi pokazali da vrijedite i da je vaše postojanje na ovom svijetu vrijedno, onda se to vidi kroz cijelu životnu priču. Kod mene je uvijek bila prisutna spontanost i iskrenost. Kada sam snimio svoju prvu malu singlicu, hodao sam po Buzetu i pokazivao je ljudima, sretan što imam vlastitu ploču. Pretpostavljam da mnogi moji kolege to nikada ne bi priznali ili bi sve predstavili malo drukčije.
Smeta mi zid koji se ponekad, dijelom i zahvaljujući medijima, stvara između izvođača i publike. Volim bliskost i spontanost. Sretan sam kada me ljudi pozdrave na cesti i popričaju sa mnom. Pitam ih kako su i kako žive. Slobodno mogu reći da sam jedan od ljudi koji je u Buzetu svakome prvi rekao: „Dobar dan, kako ste?“
Ispričat ću vam jednu istinitu priču. Početkom devedesetih slovenska tvrtka Primorje asfaltirala je cestu prema mojem malom selu Krti. Moja je majka prolazila pokraj radnika, išla je nešto obaviti u polju i bila je skromno odjevena. Pitali su je je li istina da se u tom selu rodio Elio Pisak. Ona im nije željela reći da je moja majka jer se bojala da bi me, zbog svoje skromne odjeće, mogla osramotiti ili mi naštetiti. Kada mi je to poslije ispričala, krenule su mi suze. U tome se vidi njezina poniznost i skromnost. Vjerojatno sam to naslijedio od svojih roditelja.
Oni koji vas poznaju samo površno reći će da ste pjevač, glazbenik ili zabavljač. No Elio Pisak je puno više od toga. On je i čovjek koji svakodnevno puno hoda, i koji poznaje više od stotinu vrsta gljiva i koji se godinama bavio građevinarstvom. Gdje ste najsretniji – na pozornici ili u šumi tražeći gljive?
– To su dvije srodne ljubavi. I jedno i drugo donosi adrenalin i uzbuđenje. Nećemo pogriješiti kažemo li da smo mi ljudi samo sastavni dio prirode. Kada nas fascinira i dodirne ono što doživljavamo u prirodi, zapravo budimo dio sebe. Kao što sam sretan na pozornici kada vidim da su ljudi sretni zbog svega što se ondje događa, jednako sam sretan i u šumi. Čujem svaki cvrkut ptice i svaki šum. Vidim i zmije kako se sunčaju. Malo se našalim, kažem im: „Dobar dan“, i produžim dalje. Kaže se da vas ni zmija neće ugristi ako je ne nagazite. Tako je nekako i u životu. Sijete li dobro, nosite dobre želje i gradite mostove prijateljstva, tome nema kraja. Netko se može sa mnom politički slagati ili ne slagati, ali predstavite li mu svoje mišljenje dobronamjerno, bez režanja, razmislit će o tome jeste li u pravu. Možda će vam pokušati objasniti zbog čega misli drukčije i to je u redu. Moramo biti tolerantni i svima omogućiti da budu prisutni u društvu i da se osjećaju dobrodošlo. Moramo graditi simbiozu koja je naša stvarnost. Dio smo prirode. Poštujemo li prirodu, i ona će poštovati nas. A kada je riječ o gljivarstvu, kažu da nije najvažnije poznavati jestive gljive, nego otrovne – jer njih sigurno nećete ubrati.
Uz vas se veže nevjerojatna anegdota prema kojoj vam je u New Yorku ponuđeno milijun dolara da obrijete brkove. Je li to zaista istina?
– Istina je. Godine 1995. imao sam koncert u jednoj dvorani u Astoriji u New Yorku. Bili smo poslije u društvu, a s obzirom na to da su moji brkovi već tada bili vrlo popularni, jedan je čovjek rekao: „Dat ću ti milijun dolara, ali hoću da skineš te brkove.“ Odgovorio sam mu: „Slušaj, ja svoje brkove ne bih skinuo ni za pet milijuna dolara.“ I evo, još su tu. Kada bi mi danas netko ponudio pet milijuna, ne bih ih obrijao ni za deset. Obrijao sam ih tijekom korone i izgledao sam katastrofalno. Ne znam kako izgledam sada, ali bez brkova sam bio katastrofa.
Slavni riječki sportski novinar Orlando Rivetti također je bio poznat po brkovima. Obećao je da će ih obrijati kada Rijeka postane prvak i zaista je to učinio.
– Dobro, kada Rijeka sljedeći put postane prvak, i ja ću obrijati brkove. To je sada obećanje! Ali obrijat ću ono što smijem, ha, ha, ha.
Što ćete u petak donijeti na Kantridu? Hoće li to biti koncert, fešta, susret starih prijatelja ili od svega pomalo?
– Bit će od svega pomalo, definitivno. Bit će onako kako se uvijek osjećam kada dođem u vaš kraj. Vjerujem da će ondje biti moji dragi prijatelji i navijači, plesači, pjevači i publika koja voli moje pjesme. Nadam se da će sve biti kako treba i jedva čekam da se vidimo.
Hoće li se pjevati „L’armonica triestina“ ili „L’armonica fiumana“?
– Ja ću krenuti s originalom. Onda ću poslušati publiku, a siguran sam da će ona pjevati kako želi. Tada ću i ja pjevati s njom.
Nije lako pitati autora koja mu je pjesma najdraža jer je to gotovo kao pitanje koje mu je dijete draže. Ipak, postoji li među vašim hitovima pjesma koju doživljavate drukčije od ostalih?
– Postao sam poznat po brzim pjesmama i veselicama, ali zapravo obožavam balade. U laganim pjesmama posebno se pronalazim.
Kada pišem pjesmu, a tako je bilo i dok mi ih je pisao pokojni Đorđe Novković – neka mi oproste svi ostali koje ovom prilikom nisam spomenuo – moram je osjetiti na koži. Kada mi se podigne dlaka i kada se naježim, onda znam da je to garantirani hit, zaključit će Elio Pisak.
A nama ne preostaje drugo nego još jednom pozvati vas na Kantridu u petak, 17. srpnja, od 21.30 sati. Za laganu uvertiru pobrinut će se Kožne jakne, a nakon toga slijedi fešta s Eliom Piskom. Ulaz je, baš kao što je to bilo i svih ovih godina – besplatan.
Program Ljeto na Kantridi u potpunosti je financiran sredstvima tvrtke Novi turizam d.o.o.
Istaknuta fotografija privatna arhiva Elia Piska
#Elio Pisak #Kantrida #Ljeto na Kantridi #Morski prasac #Rijeka
