Zvonimir Radišić: Ne želim raditi nešto drugo i usput svirati, želim biti potpuno u glazbi

Festival jazz i eksperimentalne glazbe ŠTIKLA, tradicionalni dio programa Ljeta na Kantridi, ove će godine otvoriti Henry Radanović Quartet, koji nastupa u ponedjeljak, 20. srpnja. Dan poslije, u utorak, 21. srpnja, također od  na pozornicu izlazi Zvonimir Radišić Trio, koji uz gitarista i skladatelja Radišića čine kontrabasist Henry Radanović i bubnjar Tonči Grabušić.

Iako se glazbenici pojavljuju u oba sastava, riječ je o dvama potpuno različitim programima. Henry Radanović Quartet predstavit će album „Quiet Rising Star“, ovogodišnjeg dobitnika Porina za najbolji album jazz-glazbe, dok će Radišićev trio izvoditi skladbe s njegova prvijenca „New Horizons“, u novim aranžmanima, ali i sasvim nove autorske kompozicije.

Sa Zvonimirom Radišićem razgovarali smo o glazbenoj slobodi, sazrijevanju skladbi, važnosti nagrada, susretu generacija riječke jazz-scene i neobičnom putu koji ga je od elektrotehnike doveo do profesionalnog bavljenja glazbom.

Na ŠTIKLI ćete nastupiti dvije večeri zaredom, najprije kao član Henry Radanović Quarteta, a zatim sa svojim triom. Riječ je ipak o potpuno različitim programima?

– Tako je. U Henry Radanović Quartetu sviraju Branko Sterpin na trubi i krilnici, Tonči Grabušić na bubnjevima, Henry Radanović na kontrabasu i ja na gitari. Izvodimo Henryjevu autorsku glazbu i poneki jazz-standard, uglavnom program s albuma „Quiet Rising Star“, koji je prošle godine objavljen, a ove je godine osvojio Porin za najbolji album jazz-glazbe, započinje Zvonimir Radišić.

Sa svojim triom sviram vlastitu autorsku glazbu s albuma „New Horizons“, u ponešto drukčijim aranžmanima, ali i neke nove skladbe. Program je uglavnom zasnovan na autorskoj glazbi, premda se uvijek pojavi i neki jazz-standard koji volimo svirati. To je svojevrsni hommage našim idolima i velikanima koji su te skladbe izvodili prije nas. Na taj se način vraćamo tradiciji i korijenima iz kojih smo učili.

Od objavljivanja albuma „New Horizons“ prošle su gotovo četiri godine. Kako danas doživljavate te skladbe, jesu li se promijenile?

– Jesu, naravno. To je prirodna evolucija. Svakom novom izvedbom skladbe dobivaju novi oblik. Kako mi sazrijevamo kao bend i kao pojedinci, tako su i te skladbe svojevrsna refleksija trenutka u kojem ih izvodimo.

„New Horizons“ donio vam je tri nominacije za Porin, a ove ste godine Porin osvojili kao član Henry Radanović Quarteta. Koliko takva priznanja znače umjetniku?

Svaki umjetnik vjeruje u ono što radi, ali kod svakoga uvijek postoji i određena doza sumnje. Ona je također neka vrsta motivacije, tjera čovjeka da napreduje, radi na sebi i iz dana u dan gradi sebe kao umjetnika. Nagrade su svakako lijepe. Mislim da su ljudi možda pomalo neiskreni kada kažu da im takve stvari ništa ne znače. Lijepo je dobiti priznanje društva i sredine u kojoj djeluješ, ali takve nagrade pomažu i u etabliranju te pronalaženju novih nastupa. Kada postoji takva javna potvrda, organizatori češće zovu, mediji se više zanimaju, a ime benda dobiva na vrijednosti. Umjetnost, naravno, nije mjerljiva. Nismo na utrci pa da netko štopericom može izmjeriti tko je bolji, ali priznanja ipak imaju svoju važnost.

ŠTIKLA je festival jazz i eksperimentalne glazbe. Koliko u glazbi vašeg trija ima eksperimenta?

– Jazz je općenito forma slobode i upravo zato u njemu toliko uživamo i punimo svoje glazbene baterije. Nemamo strogih ograničenja. Svaka svirka ovisi o trenutku, nadahnuću, publici, našoj međusobnoj komunikaciji i raspoloženju na pozornici. Sve to utječe na to hoće li izvedba biti slobodnija i divlja ili nešto mirnija. Svaki je koncert drukčiji i upravo je to čarolija i ljepota jazza. U tom se smislu naša glazba svakako može svrstati i u eksperimentalnu domenu.

Što onda može očekivati publika koja 21. srpnja dođe na Kantridu?

– Može očekivati jedno naše potpuno slobodno izdanje. Nas trojica zaista uživamo u glazbi i sretni smo što imamo bend i što možemo zajedno muzicirati. Nadam se da će publika osjetiti tu energiju i otići kući s osmijehom.

Jedne ćete večeri nastupiti kao član Henry Radanović Quarteta, a iduće će Henry Radanović biti član vašeg trija. Postoji li među vama ikakvo natjecanje?

– Ne, apsolutno ne. Čitava ta glazbena obitelj počela se razvijati 2019. godine i zaista sam počašćen i sretan što sam imao priliku na taj način sazrijevati. Od 2019. godine sastajemo se gotovo svaki tjedan, osim ljeti kada su velike gužve. Nalazimo se u Tončijevoj garaži i to je postalo svojevrsna glazbena teretana. Sviramo različite standarde, moju autorsku glazbu, Henryjevu glazbu i zajedno rastemo kao bend i kao kolektiv. To nije session-sastav koji se nađe, pročita note i nakon nastupa raziđe. Iza nas su godine zajedničkog muziciranja i druženja, a mislim da se to osjeti kada sviramo.

Vaš se trio može opisati i kao susret generacija riječke jazz-scene. Vi ste njegov najmlađi član. Što osjećate da unosite u taj odnos?

– Zanimljivo je da je Henryjev sin moja generacija, tako da Henry i Tonči pripadaju jednoj, a ja ipak nešto mlađoj generaciji. Što ja unosim u taj odnos možda bi ipak trebalo pitati njih, ali vjerujem da je to određena svježina, energija i volja za radom. Možda sam svojom mladošću i željom potaknuo i njih da još više rade te da nam postane sasvim normalno nalaziti se jednom tjedno, a zimi ponekad i češće, i jednostavno uživati u glazbi.

Rijeka danas ima vrlo zanimljivu jazz-scenu, kako vi to vidite?

– Mislim da u Rijeci postoji mnogo lijepih bendova, projekata i albuma. Možemo biti ponosni na to, osobito ako uzmemo u obzir da Rijeka nije tako velik grad. Okruženje je lijepo i poticajno, a čini mi se da se kolege međusobno slušaju, razumiju i podržavaju. Jazz i umjetničke forme uvijek počinju entuzijazmom, željom za izražavanjem i potrebom za umjetničkom slobodom. Mislim da je upravo to svima nama osnovni pokretač.

Prije nego što ste završili studij jazz-gitare, magistrirali ste elektrotehniku. Jesu li to dva potpuno različita svijeta?

– Magistrirao sam na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a nakon toga otišao sam u Klagenfurt, gdje sam završio studij jazz-gitare. Danas imam dvije titule, magistra inženjera elektrotehnike i magistra glazbe. Ne žalim ni za jednom sekundom tog puta. Čovjek u formativnim godinama često nije potpuno siguran čime se želi baviti. Zanimljivo je i da sam najprije bio klasični gitarist te sam do svoje osamnaeste godine svirao isključivo klasičnu glazbu.

Elektrotehniku sam upisao zato što su me zanimali informatika, matematika i takav način razmišljanja. Glazba je čitavo vrijeme bila prisutna, ali negdje tijekom treće godine fakulteta shvatio sam da se njome želim baviti profesionalno, da ne želim raditi nešto drugo i usput svirati, nego biti potpuno u glazbi.

Srećom, uspio sam se izboriti za to. I danas svakodnevno radim na sebi kako bih bio što bolji. Vjerujem da mi je tehničko obrazovanje pomoglo u načinu razmišljanja, možda i u aranžiranju, jer i u jazzu i glazbi općenito ima matematike i određenih pravila. Čovjek čitav život uči i radi na sebi. Tome nema kraja.

Pripremate li nakon četiri godine i novi autorski materijal?

– Da, postoje nove ideje i kompozicije, zasad još u obliku kostura. Materijal još nije potpuno sazrio za objavljivanje, ali na njemu se radi, zaključit će Zvonimir Radišić.

Koncert Zvornimir Radišić Tria podržan je sredstvima Odjela za kulturu Grada Rijeke.

Program Ljeto na Kantridi u potpunosti se odvija sredstvima Novog turizma d.o.o.

Istaknutu fotografiju snimio Julijan Labrović