Na riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak održana je tribina u svrhu promocije dvaju romana, Psi autorice Dore Šustić, inače spisateljice, scenaristice i filmske redateljice, i Dok prelaziš rijeku autora Zorana Ferića, književnika koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Tribinu su moderirali sveučilišni profesor i književnik Nikola Petković i novinar Vid Barić. Desetak dana nakon održane tribine društvenim se mrežama, odnosno najviše putem Facebook i Instagram stranice Hrvatski feministi, počinju dijeliti videoisječci upečatljivo problematičnih trenutaka te tribine, poglavito iskaza Nikole Petkovića i Zorana Ferića. Dunja Matić, asistentica na Odsjeku za kulturalne studije i književnica, potom objavljuje tekst “Vrisak hrvatskih feminista” na portalu Vox Feminae, u kojem se detaljno osvrće na problematičnost tog događaja. Tekst je popraćen podrškom na društvenim mrežama, uz daljnje dijeljenje videoisječaka i izrade memeova u tonu satire. Na cijeli se događaj prije nekoliko dana osvrnuo i jedan od moderatora tribine, Vid Barić, u svome tekstu “Spisak hrvatskih feministica”. U ovom nam razgovoru Dunja Matić daje svoje dojmove o recepciji svoga teksta te širu kontekstualizaciju i problematizaciju opisanih recentnih događanja.
Kako komentirate recepciju svoga teksta „Vrisak hrvatskih feminista“ u medijima i na društvenim mrežama?
– Nisam prisutna na društvenim mrežama tako da su komadići dojmova i reakcija dolazili do mene posredno, mailom i porukama stizali su screenshotovi komentara. Bila sam jako ganuta i ovim putem bih se željela zahvaliti svima koje/i su tako iskazale/i podršku, ne samo meni nego ovoj važnoj temi koju smo još jednom pokrenule/i. Jednostavno rečeno, osjećala sam se manje izbezumljeno, više ohrabreno. Nadam se da je nešto od tog ohrabrenja stiglo i do drugih, da se reakcije i djelovanje neće zaustaviti i da će se rasprava širiti dalje.
Koji su bili Vaši prvi dojmovi na tekst Vida Barića „Spisak hrvatskih feministica“?
– Ljutnja i tuga, uglavnom, Vid je kolega i prijatelj. Zbog toga posuđujem reakciju Lane Pukanić i podsjećam na njezin pametan i duhovit komentar: https://krilo.info/stisak-hrvatskih-kancelistica/
Iako u svome tekstu „Vrisak hrvatskih feminista“ jasno pozivate na otvorenu raspravu, Barić Vaš tekst, kao i prateće akcije na društvenim mrežama, smješta u domenu cancel kulture. Kako biste to komentirali?
– Kritika koja je došla od Vida Barića, a koja inzistira na tome da satiričke komentare čita u ključu „kulture otkazivanja“, za sada mi se čini usamljenom. Ako sam otvoreno napisala da umjesto otkazivanja pozivam na raspravu, ne znam zašto se to i dalje čita kao poziv na otkazivanje. Uostalom, koje otkazivanje? Zoran Ferić ovaj tjedan gostuje na književnom festivalu Lit Link, a sporni roman već dugo se nalazi među najprodavanijima u Hrvatskoj. Kako je u ovom slučaju točno operacionalizirana kultura otkazivanja? Ako su satirični i kritički komentari koji se trenutno dijele na društvenim mrežama odraz kulture otkazivanja, što je onda bio Feral Tribune? Što ćemo s komičarkama i komičarima? Što ćemo s komedijom općenito? Otkazati je?
– Jedan od razlog zašto se naši komentari doživljavaju ovako „radikalno“, pretjerano i preuveličano može se pronaći u problemu marginaliziranosti feminističkih tema. Mnoge su već pisale o problemu muškaraca koji „ne čitaju ženske autorice“. Iz tog ignoriranja može proizaći jedino neznanje, a iz neznanja pogrešno prepoznavanje pobune. Umjesto da se viče vuk, moglo bi se zasukati rukave, pobrisati stakla naočala, naćuliti uši i gledati, čitati, slušati, promišljati i pitati. Tada bismo se, vjerujem, malo bolje razumjele/i.
Maša Grdešić, docentica na Katedri za teoriju književnosti i kulture pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u intervjuu za portal Krilo o kulturi otkazivanja nedavno je izjavila: „Moje je načelno mišljenje da kultura otkazivanja ne postoji, ili da jedva postoji, i da je to jedan od termina koji su nametnuli konzervativci, u rangu rodne ideologije, da bi pokušali utišati kritičke glasove na internetu. Što je stvarno, rekla bih, kukavički potez. Da je kultura otkazivanja iole moćna, već bi se vidjele njezine konkretne materijalne posljedice i možda se onda ne bi nazivala kulturom, nego politikom ili ekonomijom otkazivanja jer čim je nešto kultura, jasno je da nema veliku političku moć ili utjecaj.“ Slažete li se s time? Kako biste vi definirali kulturu otkazivanja i koja su Vaša viđenja iste?
– Profesionalno se ne bavim problematikom „kulture otkazivanja“. Ono što znam, i što ističe i Maša Grdešić, tiče se porijekla ovog pojma. Termin se razvio na desnoj strani političkog spektra kako bi se diskreditirala opravdanost djelovanja protiv različitih diskriminatornih praksi. Zanimljivo, kada danas koristimo taj termin, kada kažemo da je netko kanceliran, mislimo upravo na to da je diskriminiran, isključen iz javnog prostora, buliran. Također, pojam pokriva vrlo raznoliki dijapazon praksi i kao takav je izrazito neprecizan. Ovdje, u Hrvatskoj, ne bih znala navesti „žrtve“ otkazivanja. Dakle, složila bih se sa svim što iznosi Grdešić.
Barić u svome tekstu suprotstavlja pojmove „intelektualne rasprave“ i „tiktokizacije“, odnosno kritičkog mišljenja s načinom recepcije teme na društvenim mrežama kroz memeove i videoisječke. Smatrate li da su ta dva vida progovaranja o ovoj temi međusobno isključivi? Umanjuje li „tiktokizacija“ prostor kritičke rasprave o ovoj temi?
– Intelektualna rasprava ima više prostora ulaziti u dubine i širine, objasniti kontekst, ponuditi primjere, razvijati argumentaciju. Kao takva, zahtjeva određene kompetencije, znanje i tehničke vještine. Kultura komunikacije na društvenim mrežama također se oslanja na određena znanja i vještine, ali je više demokratičan način djelovanja. Samim time, ima potencijal da proširi priču, zaintrigira i uključi druge. Memovi i video isječci u funkciji su satire, a satira je legitiman oblik društvene kritike, alat podređenih i marginaliziranih koji služi tome da se barem tim putem poljulja nečija pozicija moći, pogotovo onda kada je ta pozicija zlouporabljena. Visoko pozicionirani muškarci rekli su nešto beskonačno glupo, uvredljivo i pogrešno. Sada za to snose minorne posljedice. Njihovim anakronim rječnikom rečeno: Man up. I preuzmi odgovornost. Što da radim s tumačenjem feminizma kao prava na žensku podređenost? Ili s izjednačavanjem konzervativnosti i aktivizma? Što da radim s Vijetnamkom Me Too, jogurtom Monice Lewinsky, slavljenjem poze silovane žene – silovane žene! Bjesnila jesam, plakala isto, pisala također. Sada se valjda mogu i nasmijati.
– Smijeh nije neozbiljan alat društvene borbe. Problem s kritičkim djelovanjem na društvenim mrežama može biti taj što se stvari lako otmu kontroli, a rasprava razvodni i isuši u sporednim rukavcima golih uvreda i neosnovanih tračeva. To bi svakako bilo dobro izbjeći. Da konačno odgovorim na pitanje, ne, ne mislim da je u ovom slučaju „tiktokizacija“ umanjila prostor kritičke rasprave. Doduše, do prave rasprave još nije ni došlo. Ono što se događa je distribucija relativno usuglašenih kritičkih komentara na problematičan društveni fenomen i (za sada) jedna izolirana pobuna protiv njihove opravdanosti. Raspravu još čekam.
U svome tekstu spominjete neprepoznavanje problema od strane muškaraca s kojima ste razgovarali o promociji romana Dore Šustić i Zorana Ferića na ovogodišnjem Vrisku. Barić, pak, u svome tekstu „Spisak hrvatskih feministica“ tvrdi da seksizma i mizoginije na ovoj tribini nije bilo. Zašto mislite da suptilniji oblici seksizma izmiču muškarcima?
– Taj jaz o kojem sam pisala, između „nas koje/i vidimo problem“ i „onih koje/i problem ne vide“ privatno mi je bio uznemirujući onoliko koliko mi je profesionalno bio uzbudljiv (nekada mi je lakše osobnu bol pretvoriti u znanstveni zadatak – predmet kritičke obrade). Dijagnostički gledano, taj jaz ponovno mi potvrđuje da živimo svjetonazorski segregirano, u bablovima, ušuškane/i među svojim istomišljenicama/cima. Zato, umjesto da samo prozivam problematična ponašanja, tim tekstom pokušala sam objasniti zašto ta ponašanja jesu problematična, ne samo meni osobno, već kao društveni fenomeni. Ako kažem da želim raspravu, to nije floskula. Prostor dijaloga među stranama koje ne dijele srodna stajališta ili je jako oskudan, ili uzajamno uvredljiv i kontraproduktivan. Želim raditi na otvorenim, ali i pažljivim načinima komunikacije. Ono što takvu komunikaciju otežava, čini mi se, obostran je osjećaj ugroženosti. Znam što je u meni proizvelo osjećaj ugroženosti i to sam u svom tekstu nastojala artikulirati. Zato pitam drugu stranu: što ovdje ugrožava vas? Koje slobode su vama uskraćene? Što vam je točno oduzeto?
Kakav utjecaj osvještavanje suptilnijih oblika seksizma i mizoginije može imati na društvo?
– Osvještavanjem suptilnijih aspekata rodne (ne)ravnopravnosti radimo i na prevenciji onih izravnijih, većih, težih prijestupa. Problemi seksizma u umjetnosti i seksizma u stvarnom životu itekako su povezani – povezani su našom kulturom. Zagovaranje promjena u kulturi i umjetnosti trebalo bi se preliti i na promjene u kulturi svakodnevnog života, i obrnuto, zagovaranje promjena u svakodnevnom životu trebalo bi se odraziti na promjene u umjetnosti kakvu stvaramo. Kažem: trebalo bi. Proces promjene je spor. Zato je svaki oblik aktivizma važan kotačić u mašini.
Kritike cancel kulture i političke korektnosti često se oslanjaju na ograničenja slobode govora i problem „pretjerane osjetljivosti“. Možda to brine i „hrvatske feministe“. Kako vi vidite takvu kritiku?
– Ako politička korektnost oduzima neko pravo onda je to pravo na seksizam, rasizam, ksenofobiju i šovinizam. Ne vidim zašto bismo takvo pravo branili. Znam da može doći do radikalnijih i problematičnijih manifestacija, kao što to navodno biva na pojedinim američkim sveučilištima. Ja ne radim na američkom sveučilištu. Ja sam ovdje, u Hrvatskoj, u Rijeci. Ako bivši predsjednik hrvatskog društva pisaca i redovni profesor na Filozofskom fakultetu može objaviti posprdni pjesmuljak o Me Too pokretu, ako se može tako u javnom prostoru rugati nezamislivim užasima seksualnog zlostavljanja, rodne neravnopravnosti i medijskog eksponiranja žena koje su bile dovoljno hrabre da o tom iskustvu uza sve rizike progovore – oprostite, ali mi smo bolno daleko od bilo kakve korektnosti. Možete me sada pitati tko ima pravo na posprdnost, u čemu je razlika između naše satire i ove koju kritiziramo? Što vi mislite? Koja je razlika između ruganja zlostavljanim ženama i ruganja muškarcima koji se zlostavljanim ženama rugaju?
Problematiku cijelog ovog zbivanja, koja se tiče zauzimanja, odnosno oduzimanja, prostora za svoj glas, zanimljivo je promatrati u kontekstu aktivizma na društvenim mrežama. S obzirom na to da na društvenim mrežama žena dobiva prostor, bez moderatora, dijeliti svoje stavove i mišljenja, one potencijalno otvaraju prostor emancipaciji ženskog glasa. Kako žene mogu to postići van društvenih mreža, unutar postojećih struktura odnosa moći između rodova?
– Da, društvene mreže mogu poslužiti kao dobar kanal za marginalne skupine, ali prioritetno treba raditi na tome da društvene mreže ne budu jedini kanal za marginalne skupine. Feminističke teme nisu i ne bi trebale biti „marginalne teme“ – ljudsko dostojanstvo, ravnopravnost i solidarnost tiču se svih. Kako osvajati prostor javnosti bolje će vam reći netko s više utakmica u nogama (rukama?) od mene. Ja sam (nadam se) tek počela i koliko vidim, traži puno rada, odlučnosti koliko i pažljivosti, obzira koliko i oštrine, volje, snage i živaca. U konačnici, svaki zahtjevan individualni pothvat treba podršku zajednice, spremnost da se sluša, čuje, razumije i uvaži „disonantne glasove“. Samo, pitam se, ako su naši glasovi „disonantni“, što nam poručuje glavna melodija?
Naslovnu fotografiju Dunje Matić snimio Vedran Karuza/Novi list
