Ovogodišnji Liburnia Film Festival održava se u znaku militarizacije, a jedan od filmova – koji ujedno otvara festival u utorak – na vrlo specifičan način komunicira osjećaj prijetnje koji se osjeća u zraku. “Ovu sobu ostavite zakopanu” kroz formu eksperimentalnog dokumentarnog filma otvara vrlo aktualno pitanje militarizacije na našim prostorima, ali i donosi intimni presjek brige i unutarnjeg stanja autorice Ive Kraljević.
Iva Kraljević montažerka je i snimateljica koja djeluje u području dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma, završila je studij filozofije i sociologije, a kroz svoj rad voli istraživati, stvarati hibridno, i pritom doticati društvena pitanja, čime film postaje aktivno sredstvo promišljanja i reagiranja.
Na koji način film Ovu sobu ostavite zakopanu ima veze s temom militarizacije? Po samom je traileru to čak teško ustanoviti.
Tako je, trailer je jako apstraktan i ne odražava ono što je u filmu. Inicijalna ideja je bila moja opsesija, još od djetinjstva, atomskim bombama. Jedna fina linija koja nas prati bilo u vidu direktne neposredne ratne opasnosti, ili samo nečega što zakapamo, kao nuklearni otpad, i onda to stoji tisućama godina, koliko je uraniju i plutoniju potrebno da se raspadnu. Kad smo počeli eksperimentirati s tom vrstom oružja, ta je prijetnja uvijek negdje u pozadini, nekad je bliža, nekad dalja. Sada smo u povijesnom trenutku gdje nam je ona jako blizu.
Mislim da se taj strah oko nuklearne prijetnje aktivirao kad je Rusija napala Ukrajinu. Mislim da je ta prijetnja, kad imaš luđake koji imaju ruke na tome, zapravo zastrašujuća. To je narativ unutar filma, on je prepun eksplicitnih slika nuklearnog oružja, samo što su stavljene u kontekst, a ponekad je prikazano doslovno.
Kako takav narativ funkcionira u dokumentarnom filmu? Osjećaj prijetnje, užasa i brige kroz igranu se formu i fikciju na neki način profiltrira, emocije se procesuiraju na drugi način. Jesu li u dokumentarnoj formi one doslovnije, ili su isto dio perspektive, shvaćanja, konteksta?
Rekla bih da su ljudi uvijek kroz literaturu i film imali potrebu baviti se distopijskim, to našoj psihi služi kao vježbanje narativa. Sad živimo u specifičnom vremenu gdje se distopijski narativi iz umjetnosti preklapaju s realnim događajima. Stvari u filmu prerađuješ ili kroz sebe, ili kroz protagonista/icu. Teže se poistovjetimo sa stvarima, čak i prirodom, potrebni su nam ljudi.
Ovaj film je nešto između psihoterapije i egzorcizma. Bavila sam se strahovima koji su bili paralizirajući, ali mnogi od tih strahova nisu individualni nego kolektivni. Tu sam se dosta gubila, ali sam skupila hrabrosti napraviti intimni presjek mojih briga, reći: u redu, meni je zastrašujuće što se događa u svijetu, i mogu dokumentirati svoje unutarnje stanje.
Drago mi je da sam uspjela prenijeti velikim dijelom što sam htjela, to mi je bilo bitno. Nakon intenzivnog rada na filmu, kad sam pogledala što sam napravila te dane, shvatila sam koliko rezonira s tim mračnim osjećajem. On dokumentira osjećaje, ali je način na koji to radi eksperimentalan. I nema glasa koji čita rečenice koje su mi dolazile gledajući materijal, namjerno sam koristila tekst i neutralnost tona koji govori, koji nema spola ili nacionalnost. Netko tko možemo biti svi.
Režija, scenarij, fotografija, montaža i dizajn zvuka… Sve potpisuje Iva Kraljević. Koliko je raditi na filmu gotovo sama oslobađajuće, a koliko izazovno ili ograničavajuće?
Rad na ovom filmu bio mi je kao kada čitaš knjigu koja ti je na momente super, a na momente nije. Malo je uzmeš, pa spustiš. Bilo mi je teško zamisliti da imam nekoga tko prati takav ritam. Osim toga, vjerovala sam da imam svoj proces, ali ne bih to ponovila. Kad si s nekim u montaži, to je najvažnija osoba u procesu, tvoja druga polovica. Imala sam trenutke kad sam se osjećala odlično, ali dugo ti treba da izađeš iz onih trenutaka kada nije tako. Sljedeći put ću se drugačije postaviti, kada budem radila na autorskom projektu.
Film je timski rad, bez obzira što u eksperimentalnom filmu jedna osoba radi većinu toga. Međutim, to je često i zbog budžeta. Da sam krenula dijeliti, ne bi nitko ništa dobio. Pritom sam paralelno radila na puno drugih projekata, pa me pitaju zašto mi treba toliko godina da završim… Bilo bi divno da mogu raditi samo na jednom filmu, onda ga ne bih radila toliko godina.
I jednom kad je film gotov, to nije kraj, nego je vrijeme za traženje festivala, distribuciju…
Tu sam srećom imala Kreativni sindikat kao produkcijsku kuću, Igora Grubića i Marijanu Veljović, ali dali su mi popriličnu slobodu. Druga ogromna stvar je što mi Vanja Andrijević radi distribuciju i strategiju oko festivala, što sve jako olakšava. Film je bio na doku festu u Prizrenu, u planu je osim LFF-a i jedan drugi veliki festival, zahvalna sam na svemu tome, premda sam montažerka koja više voli raditi u sjeni.
A i vjerojatno ti se druge teme sada motaju po glavi, o filmu uvijek treba govoriti kada je proces aktivnog razmišljanja o svemu već iza tebe.
Baš tako, kad radiš film, potpuno si u procesu, događaju se neobične, bizarne stvari, sve je intenzivno i emocionalno… A kad o tome kasnije moraš govoriti, izvlačiš iz ladica što se zapravo događalo. S druge strane, možda sada mogu racionalnije i hladnije glave sve sagledati.
Trenutačno sam dosta u animiranom filmu, sudjelujem u međunarodnim koprodukcijama, i to su uvijek neki drugačiji načini rada. Sve moraš izmontirati dok još nije snimljeno, radim storyboard prije nego što išta snimim, i na kraju je fine tuning, ali nema mnogo promjena. Radim i na jednom igranom filmu, premda mi to nije najdraži žanr, a čini mi se da je igrani film, čast izuzecima, i kod nas nekako najkonzervativniji. Ali ovo na čemu radim je hibridni igrani film, što mi je dosta zanimljivo. Također radim i sa studentima, što mi je novo, i paše mi.
Koliko u animiranom filmu ovisiš o koprodukcijama, mogu li se u Hrvatskoj animatori upustiti u samostalnije projekte?
Ovisim jako o koprodukcijama, ali ovdje imamo sreće što imamo dobre sustave financiranja. I kod nas imamo izvrsnih animatora. Ali film generalno puno košta, i dokumentarni film je teški rad, i trebalo bi to financijski podebljati, ali sistem ipak funkcionira.
I to, na koncu, stvara temelj za bavljenje filmom koji otvara i ovakve teme.
Da, tema militarizacije je važna i u lokalnom kontekstu, pogotovo ako pogledamo djelovanje njemačke vojne industrije u Rijeci. Rheinmetall ima urede u Rijeci, dakle planira razvijati kapacitete za razvoj u području pomorske obrane. Meni je nevjerojatno da takva tema može proći bez široke rasprave. No ljudi se probude kada su informirani, kada o nečemu više znaju. Film može biti sredstvo da se počne više govoriti o takvim stvarima.
#dokumentarni film #intervju #Iva Kraljević #LFF #Liburnia film festival #militarizacija
