Dokumentarnim se filmom često reflektiraju aktualne problematike i teme, pa se Liburnia Film Festival ove godine odvija u znaku militarizacije. Pristigli filmovi zanimljivi su, prikladni temi i formalno zreli, govori selektor LFF-a Oliver Sertić, koji nam je, ususret sutrašnjem otvorenju festivala u Opatiji, ispričao koliko je proces biranja zahtjevan, kakva je bila ova domaća dokumentarna godina te što i kako komuniciraju filmovi uvršteni u program LFF-a.
Iz perspektive nekoga tko prati dokumentarnu scenu u Hrvatskoj tijekom cijele godine, kakva je bila 2026.?
Ja bih rekao da je ova godina vrlo dobra, što pokazuje proizvodni kontinuitet u sferi dokumentarnog filma u zapravo vrlo maloj hrvatskoj filmskoj zajednici. I to je sjajno. Ove je godine nešto više vrlo kvalitetnih radova debitanata i studenata Akademije dramske umjetnosti nego inače. Posebno me raduje da je mnogo dobrih filmova nastalih kroz obrazovne institucije poput ADU-a ili edukacijskih programa i manjih kolektivnih produkcija Blanka i Kinokluba Zagreb.
U konkurenciji je 21 film, od toga imamo čast 10 njih prikazati premijerno, od toga su polovica svjetske premijere, a polovica hrvatske. LFF nije premijerni festival, ali nam ogromnu čast predstavlja to da neki filmovi na svoj festivalski put kreću od nas. S druge strane, neki naslovi su javnosti već poznati i nagrađeni, poput filma ‘Ono što treba činiti’ Srđana Kovačevića koji nam dolazi nakon dvije Zlatne arene u Puli i nagradama u Beogradu, Prizrenu i Ljubljani, ‘Vučje gozbe’ Jadrana Bobana premijerno prikazanog na Black Nights Festivalu u Tallinu ili novog filma Tatjane Božić ‘Tragovi pripadanja’, da spomenemo samo neke. Filmovi su izuzetno tematski i formalno zreli, primjećuje se konceptualno promišljanje teme i vizualnog jezika, kao i duži rad na montaži, posebno kod studentskih radova. Uglavnom, dobra dokumentarna godina.
Koliko je selekcija onda bila teška? Ili je to slučaj svake godine?
Svaka godina nosi neke programske izazove, pogotovo jer opća razina produkcije raste. Svakako ne želim mistificirati ovaj posao, i izuzetno sam zahvalan što ga imam priliku raditi. Programiranje i rad na festivalu jesu zahtjevni, traju cijelu godinu i zahtijevaju neku razinu senzibiliteta, ali ne bih rekao da su teški. Rad u rudniku i proizvodnim djelatnostima su teški. Pregledao sam oko 90 filmova, od čega ih je ukupno 32 na LFF-u. Uz konkurenciju tu je i 11 filmova raspoređenih u van-natjecateljske programe poput ‘Beldocs predstavlja’, ‘Regionale’, ‘Posebne projekcije’ i filmova iz produkcije Restarta, suorganizatora LFF-a. Kao i svake godine, neki filmovi nisu našli put do Opatije, ali sam siguran da će ih neki drugi selektori primjetiti i da će ih publika imati prilike vidjeti negdje drugdje.
Što je bilo presudno za selektirane filmove? Aktualna tema, autorski potpis, inovativni filmski jezik, nešto četvrto…
Uvijek je to kombinacija svih ovih nabrojanih stvari i još koječega. Ne postoji priručnik za programiranje i nema posebnih pravila kojima se vodim. Za programe svih festivala uvijek odgovara selektor svojim imenom i prezimenom, a odluke su, u pravilu arbitrarne i vjerujem da bi svatko napravio drugačiji program. Tek kad pogledam sve filmove, slažem skicu, pa finalni program. To je slično kao i s publikom. Ne vole svi iste filmove i različito reagiraju na njih. Ali to je i smisao festivalskih smotri, da na jednom mjestu vidite različite pristupe, poetike i poruke. Prednost festivala je što odmah možete svoje stavove o pogledanom ukrstiti s osobom do sebe, organizatorima, pa čak i autorima koji nam dolaze predstaviti filmove.
Uzimajući u obzir recentni domaći dokumentarni film, s kojom stvarnošću on komunicira? Onom našom, svakodnevnom hrvatskom, širom europskijom, ili pak univerzalnom, društvenom i ljudskom?
Sve te stvarnosti su isprepletene. Hrvatska stvarnost je jednako europska i svjetska. Antifašistički spomenik na Petrovoj gori se nalazi u Hrvatskoj, ali pripada svjetskoj baštini. Negiranje i zanemarivanje antifašističke tradicije je nažalost vrlo svjetski problem, posebno u zemljama koje su se nekad ponosile svojim nasljeđem, a sada ga pokušavaju prekrojiti povijest, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Ono što je važno za svaki dokumentarni film je da je to uvijek autorska reprezentacija stvarnosti, uvijek je osobna, i često intimna. Obiteljski problemi, kao i problemi prava radnika, teme potrage za identitetom ili brige za druge svakako su univerzalne i razumljive izvan granica zemlje i/ili kontinenta. A široki raspon tema i odnosa autora prema njima je odlika ovogodišnjeg vrlo raznorodnog programa festivala.
Što se tiče ranije spomenutog autorskog potpisa – koliko je na ovogodišnjem LFF-u novih imena?
Prvi put svoj autorski film na Liburniji u konkurenciji prikazuju Karla Perica, Izidor Bistrović, Monika Herceg, Marina Jurčić, Darko Škrobonja, David Gašo, Ana Sabolić i Iva Kraljević kojoj je ovo prvi autorski rad, iako je kao sjajna montažerka i snimateljica na LFF-u bila više puta. Iz popratnih programa spomenimo i Nikolu Dupera, Martu Vede i Roberta Paulettu, pa onda i riječki autorski trio Anu Trobec, Mirelu Džafić i Mirnu Unuk.
Svi autori Restartovih filmova na LFF-u su prvi put. Radi se o filmašima zadnje generacije Restartove Škole dokumentarnog filma, Dorianu Miloviću i Mariani Lopez Bodart, autorskom dvojcu Filipu Grujiću i Aleksi Borkoviću čijim filmom ‘Yugo ide u Ameriku’ zatvaramo festival, a Restart predstavljaju i Jelena Bosanac i Tanja Brzaković s filmom ‘Sjeti se moje pjesme’ koje su bile i polaznice naše LFF Rough Cut radionice.
Održava li takav odnos prema selekciji i programu kontinuitet festivala, reputaciju koju je kroz godine LFF izgradio, ili ste kao festivalski tim uvijek otvoreni novim pristupima, idejama i možda rizicima? Kako pronaći balans?
Jako nam je drago da svake godine, već više od dva desetljeća možemo dati prikazivačku platformu i medijski prostor mladim autorima i autoricama i da se svi oni u jednakim uvjetima susreću s iskusnijim kolegama i publikom. Drago mi je da smo dobili tu reputaciju, jer je zaista bitno promovirati nova imena i autorske pristupe. To je, ja bih rekao i naša javna odgovornost prema hrvatskom filmu. Ja kao selektor svakako sam otvoren eksperimentima i propitivanju. Želim dati prostor i hibridnim formama, eksperimentalnim dokumentarcima naprimjer i pokazati u kojem smjeru dokumentarni film može ići. Dakle, ne samo sadržajno, već i formalno.
Svakako pozdravljam kada se autori usude napraviti nešto novo i drugačije, čak i po cijenu „rizika“ da se neće svidjeti svakome. A tek to je paradoks jer ne postoji film koji se sviđa svakome. Ne bih to nazvao rizikom jer od filma koji nije široko prihvaćen nitko nije umro, a mnogi su nešto dobili. Kao što ne pravim svjesni programski balans, tako ga ne radim ni selektiranjem mladih i iskusnih autora, već se to uvijek tako poklopi nakon što podvučem crtu ispod finalne selekcije. Ali da, kada je produkcija počela bujati, festival koji je trajao prvo tri pa četiri dana, produžili smo na pet, upravo zato da možemo prikazati filmove različitih autora i autorica i različite razine iskustva, pristupa i obrazovanja.
Oslanja li se i publika na taj kontinuitet?
Ja bih rekao da naša publika to cijeni. Naravno da razvikaniji filmovi donesu i nešto više ljudi na projekcijama, ali čak i na programima koji u fokusu imaju mlade autore, broj gledatelja je dosta konstantan. LFF je imao svoje oscilacije, pogotovo nakon preseljenja iz Ičića u Opatiju, ali u zadnjih sedam, osam godina broj posjetitelja se ustalio i pomalo raste. Posebno mi je drago da neke ljude viđam svake godine i gotovo svaki dan na projekcijama. To je za hrvatski dokumentarni film koji se ne smatra filmom za široke narodne mase izuzetna vijest.
Specifično dio iskustva LFF-a je i lokacija – utječe li ona na zajedničko gledanje filmova? Koliko bi LFF bio drugačiji festival negdje drugdje?
Lokacija je važna i svaki gledalački ambijent nosi svoje specifičnosti. Meni je izuzetno važno da kvaliteta projekcije zadovoljava tehnički optimum i da filmovi budu prikazani u najboljim mogućim uvjetima, a to je s Ljetnom pozornicom svakako slučaj. Ono što smo sve ove godine svjesno razvijali je neposrednost i brisanje umjetnih granica između publike, autora i organizatora i nerijetko netko iz publike nam dođe i kaže da je film možda pušten preglasno ili nam se neposredno požale ako kasnimo s projekcijama. Takav odnos prema filmu i nama koji ovaj festival radimo je neprocjenjiv. Ja osobno, kao producent dokumentarnih filmova volim i dobre zatvorene dvorane gdje nema vanjskih obstrukcija gledalačkom iskustvu, ali i projekcije na otvorenom s nešto vanjskih faktora ima svoj šarm. Liburnia je od početka bila uglavnom open-air festival i to je uvijek nosilo svoje specifičnosti.
#intervju #LFF #Liburnia film festival #Oliver Sertić #razgovor
