Kako započeti tekst koji ima smisao objasniti zašto je humano, logično i smisleno da SVA DJECA u Hrvatskoj trebaju imati pravo na temeljno zdravstveno osiguranje bez obzira na to što jesu ili nisu hrvatski građani kad se čini da je samoobjašnjavajuće?
Naime, kada strani državljanin iz trećih zemalja dođe raditi i živjeti u Hrvatskoj, država ne pokriva troškove zdravstva djece koje pokriva hrvatskim građanima u radnom odnosu, čineći ih tako ljudima druge kategorije. Zamislite, dođete u potrazi za boljim okolnostima, Hrvatska vas zove da dođete raditi jer je svoje građane potjerala, a HZZO vam naplati retroaktivno godinu dana za svako dijete 1500 eura iako niste niti znali da tada Hrvatska postoji pa niste mogli konzumirati tu „uslugu”. Cinično su objasnili Zdravku iz Srbije, s dvoje djece: „Iako HZZO takvu uplatu formalno ne naziva retroaktivnom naplatom, nego »jednokratnom uplatom kao uvjetom za ulazak u sustav«. I onda dodatnih 125 eura mjesečno po djetetu. I tako tri godine dok dijete ne stekne pravo na stalno boravište. Kako to objašnjavaju na šalteru i u pravnoj službi? „Razumijemo, ali takav je zakon” (Zakon o temeljnom zdravstvenom osiguranju za strance, čl.6.st.3).
Isto vrijedi i za hrvatske građane koji su oženili strankinju iz trećih zemalja. Hrvatski građanin u ovom slučaju ne može dijete uzeti pod svoje osiguranje jer bi ga trebalo posvojiti, a posvojenje je još jedna mukotrpna procedura koja traje nekoliko godina kada će ionako dijete nakon tri godine dobiti stalni boravak i time dobiti zaštitu države.
Na taj način hrvatski građanin zbog troškova obaveznog osiguranja djeteta pretvoren je u građanina drugog reda koji pored podivljalih cijena hrane i režija sad mora dodatno izdvajati za HZZO iako svojim radom već (zajedno sa suprugom) izdvaja iz plaće za temeljno zdravstveno osiguranje.
Udruga Latinos en Croacia – Latinosi u Hrvatskoj, sa sjedištem u Rijeci, pokrenula je peticiju s ciljanjem skupljanja 500 potpisa kako bi poslala zahtjev saboru da se i djeci stranaca odmah omogući pristup temeljnom zdravstvenom osiguranju bez da se radne roditelje optereti s dodatnim troškovima. Nepravedno je da stranci koji rade moraju još i dodatno plaćati zdravstveno po svakom djetetu. Ti ljudi ionako zajedno s radnim građanima Hrvatske doprinose privredi, zdravstvu i mirovinskom sustavu. Bez njih bi sustav odavna kolabirao. A troškovi života su skupi svima zajedno.
Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije o pravima djeteta gdje u članku 24. izričito stoji: „Državne stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najveće moguće razine zdravlja i na olakšice glede ozdravljenja i oporavka. Države stranke će nastojati osigurati da nijednom djetetu ne bude uskraćeno njegovo pravo pristupa zdravstvenim službama”.
U istom članku u Novom Listu Pravobraniteljica za djecu kaže: „Na navedene probleme redovito upozoravamo te već godinama zagovaramo da sva djeca koja privremeno borave u Hrvatskoj, neovisno o razlogu boravka, imaju jednak standard zdravstvene zaštite. Smatramo da bi država za to trebala osigurati sredstva u proračunu, istaknuli su iz Ureda pravobraniteljice za djecu, kojem su stranci već podnosili prijave zbog ovog zakona”.
Uostalom, koliko to može koštati? Ako smo u stanju trpjeti korupciju vladajuće kaste na koju gubimo milijarde eura zašto ne možemo uložiti javni novac u nešto tako normalno kao što je zdravlje za svako dijete u Hrvatskoj?
Kad sam prvi put moju Kolumbijku povezao do Istre i prošli smo kroz Boljun i Plomin upitala me je, „A gdje su djeca? Gdje su ljudi?” i time intuitivno shvatila rak-ranu naše države. Prazna mjesta bez cike djece. Takva zemlja osuđena je na nestanak. Kolumbija je siromašnija država glede standarda, ali tamo djeca se igraju posvuda, parkovi su prepuni, igrališta su puna od jutra do mraka. Mi zatvaramo područne škole i gasimo sela.
Ironija je da imamo čak i nešto što se zove Ministarstvo demografije.
Hoćemo li u ovoj državi uzgajati život ili ćemo tragati za kostima ostaje na nama. Još uvijek nije kasno da preokrenemo kotač povijesti. UN nam za 2100. godinu, temeljeno na našem popisu stanovništva, procjenjuje da ćemo imati samo 2,1 milijun stanovnika, a 1991.nas je bilo 4,7 milijuna.
Autor ovih redaka, iako je protivnik aktualne crkvene politike u Hrvatskoj, osim za riječi nadbiskupa Mate Uzinića zbog kojeg smatram da bi svi mi bili u Crkvi kada bi većina bila kao on, odgojen je u katoličkom duhu, bio je ministrant, pohađao vjeronauk u školi i kapucinskoj crkvi u Rijeci te je išao na svaku nedjeljnu misu sve do krizme. I stoga mi je logično iskoristiti Isusove riječi na tu temu:
Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.
MK (9, 37).
Potpišite peticiju i učinite dobro djelo za djecu!
Istaknuta fotografija: Mario Zaccaria
#besplatno zdravstveno osiguranje #Djeca #djeca strani državljani #Hrvatska #humanost #republika Hrvatska #temeljno zdravstveno osiguranje #zdravstveno osiguranje
