Četvrtog dana Vriska održan je format Publicistički teleskop s gošćom, poljskom književnicom Aleksandrom Wojtaszek. Razgovor je moderirala Marina Banićević. Autorica je predstavila svoju knjigu „Fjaka“, u kojoj iz vlastite vizure promatra i secira Hrvatsku u njezinoj punini: od bavljenja nogometnim klubom Hajduk i navijačkim skupinama, ustaškim logorom Slano, pa sve do aktualne hrvatske politike, Tuđmana, Tita i raspada industrije. Istaknula je da se razlog za porast političkog ekstremizma među mladima dijelom može objasniti i ekonomskom frustracijom:
– Ekonomska frustracija dovodi do toga da se ta energija mora negdje kanalizirati, no zašto se ne kanalizira u nešto bolje, u sanjanje neke utopije? Komunistička je utopija sa svim svojim manama i dalje bila utopija, omogućila je makar maštanje o nekom boljem društvu. Danas kao da smo odustali od maštanja o nekoj sretnijoj alternativi kapitalizmu.
Osvrnula se i na to kako kapitalizam čovjeka svodi na učinak te svaki ljudski neuspjeh objašnjava time da je podbacio čovjek, a ne sustav, referirajući se pritom na problem beskućništva:
– Kapitalizam sve promatra na način da je podbacio čovjek, tako su i beskućnici sami sebi krivi što nisu bili poduzetniji, što nisu radili više, što su podlegli nekim svojim slabostima. Čovjek je odgovoran za svoje postupke, ali nije sve u potpunosti na nama.
Usporedila je i praksu povijesnog pamćenja poljskog i hrvatskog naroda, navodeći kako su Hrvati u tom pogledu mnogo bolji od Poljaka:
– Primijetila sam kako vi u Hrvatskoj puno dulje pamtite neke povijesne ličnosti nego ljudi u Poljskoj. Pišući knjigu mislila sam da je u Hrvatskoj najviše ulica s imenom Franje Tuđmana, no iznenadila sam se kad sam saznala da ima najviše ulica s imenom Matije Gupca, Zagorca o kojem se činjenično ne zna puno, a ljudi svejedno žale što ne može oživjeti i pokrenuti neku novu pobunu.
Govoreći o Jugoslaviji, kao njezinu najveću prednost u odnosu na današnje nacionalne države izdvojila je heterogenost i mješovitost:
– Ljudima u Poljskoj nezamislivo je da je postojala neka socijalistička država koja nije bila skroz ni za Istok ni za Zapad, odmaknuta od tih crno-bijelih podjela, budući da je Poljska i danas jako antikomunistička. Prednost Jugoslavije u odnosu na današnje nacionalne države jest u tome što su se ljudi miješali, religijski, jezično, u glazbi je dolazilo do kulturne razmjene, što je bolje od sterilnosti nacionalnih država koje sve teže biti etnički što čistije.
Na kraju razgovora izdvojila je kako su je iznenadile izuzetno dobre reakcije na knjigu u Hrvatskoj, usprkos svim rečenicama koje je smatrala kontroverznima. Najžešća kritika stigla je od Hrvata koji živi u Poljskoj, a koji je smatrao da je knjiga prepuna „laži o njegovoj domovini“, što je Wojtaszek ocijenila kao niz floskula.
Program je nastavljen formatom „U fokusu“ u 20 sati, koji je ugostio Tadeja Goloba, a razgovor je moderirao Goran Glamuzina. Golob je predstavio svoj bestselerski kriminalistički roman „Jezero“, prema kojem je snimljena i serija, ističući kako je zbog ljubavi prema penjanju prije nekoliko godina pretrpio teške ozljede:
– Zbog ljubavi prema penjanju završio sam u komi, slomivši 14 kostiju i kralježnicu te sam doživio ozljedu mozga, no srećom sam se oporavio.
Paralelno je održan format „Usta na usta“, Uho na uho: JMZM i Marko Pogačar – „Besani radio“, u kojem je stalni gost i domaćin Vriska te jedan od najnagrađivanijih i najpriznatijih pjesnika srednje generacije Marko Pogačar čitao svoje pjesme uz glazbenu pratnju.
Pogačarove izuzetno metaforične, guste pjesme, prožete tjeskobom i melankolijom, posebice one iz rane faze njegova stvaralaštva i zbirke „Crna pokrajina“, savršeno su pratili klarinet, bubnjevi, klavijature i synthovi, pojačavajući ugođaj i stvarajući dodatan ambijent za doživljaj pjesama. „Ljudi putuju prostorom, sudaraju se s glazbom, vrisak vrana u rani, otvaranje njezinih cvjetova, živimo po Leibnizu, piši, noć je najkraća od svih mogućih noći“, samo su neki od moćnih stihova koje je Pogačar uz glazbu dočarao publici.
Na samom kraju, u 21 sat, u prostoru kafića Dnevni boravak održan je format „Književni mostovi“, ugostivši Denisa Špičića i Davora Mandića, a razgovor je moderirala Frida Šarar.
Denis Špičić predstavio je svoju prvu pjesničku zbirku „Pseća hrana za dušu“, dok je Davor Mandić publici predstavio svoju treću pjesničku zbirku „Kuća“, ujedno i svoju prvu konceptualnu zbirku:
– Pjesme ili naprosto morate pisati ili ih uopće ne pišete. Zbirka je nastala nakon što sam upoznao Nadju, a pisao sam je kao po nekom izvanjskom diktatu.
Frida Šarar prepoznala je filozofski sloj u Mandićevoj zbirci, ističući Bachelarda i njegovo viđenje pojma kuće kao kataloga svih mentalnih stanja, prostora koji upija sav naš subjektivitet, no sam je autor rekao kako zbirku nije pisao s filozofskim nakanama, nego je to urednik naknadno učitao.
Dok je moderatorica u Mandićevoj poeziji pronašla snažniji sloj nadrealizma te utjecaje Buñuela, Tarkovskog i Kaufmana („Synecdoche, New York“), Denis Špičić publici je predstavio svoju izuzetno ogoljenu, konkretnu, stvarnosnu poeziju koja ipak dijelom transcendira neposrednu stvarnost:
– Razmišljao sam, ako već pišem poeziju i zbirku, onda ću se ogoliti do kraja, suočiti sa svojim traumama, depresijom, anksioznošću, razlozima zašto sam zabrijao na alkohol, trudeći se izgristi sebe. Za mene je pisanje zbirke imalo terapeutski učinak. Pjesme pišem dosta stihijski i impulzivno, primjerice šećem psa i primijetim neki motiv koji onda pokušavam uobličiti u pjesmu. Naš je mozak tvornica misli, većina je nebitna, no razmišljao sam zašto to ne bih preslikao u poeziju.
Špičić se osvrnuo i na namjeru iza naslova zbirke, koji se na prvu može učiniti tužnim:
– Naslov je namjerno ambivalentan. Pseća hrana za dušu jest neka zahvala psima, kao da oni jedini hrane dušu. Puno puta dođem kući sjeban, preispitujem i gazim sebe, razmišljam što sam upropastio, ali kad me dočeka moj pas, ne mogu mu ne uzvratiti istom toplinom. Čini mi se da danas nedostaje sadržaja za dušu i da je sve nekako na površini.
Inspirativna večer razgovora o poeziji i čitanja poezije završena je blokom u kojem su Špičić i Mandić čitali pjesme iz svojih zbirki. Oba su autora publici ponudila ogoljenu poeziju, samo u različitim registrima i poetikama.
Istaknutu fotografiju Aleksandre Wojtaszek i Marine Banićević snimio Bono Cvitkušić
#Aleksandra Wojtaszek #Davor Mandić #Denis Špičić #Dnevni boravak #Fjaka #Frida Šarar #Jezero #Tadej Golob #VBZ #Vrisak
