U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, 27. listopada otvorena je samostalna izložba multimedijalnog umjetnika Zorana Pavelića, naziva „Pobuđivački mehanizmi”.
Kao svojevrsni hommage umjetnikovom tridesetogodišnjem djelovanju, izložba posjetiteljima komunicira sukus Pavelićeva umjetničkog istraživanja, utemeljenog na postulatima akcije, interakcije te ključno, afirmacije onih autora i autorica, koji su svojim umjetničkim radom, doprinjeli nadilaženju estetske uloge umjetnosti, od razdoblja povijesnih avangardi s početka 20. stoljeća, sve do razdoblja suvremenih i recentnih umjetničkih praksi, izvedbi i izričaja 21. stoljeća.
Zašto „mehanizmi” i zašto „pobuđivački”?
Riječima više kustosice MMSU-a, Sabine Salamon, ujedno i autorice postava,
– Ovaj, na prvu teško „probavljiv” i nerazumljiv naslov, predložio je sam umjetnik. Na neki način, kroz taj naslov, Pavelić želi reći da umjetnost ne nastaje ni iz čega, nikada ne počinje iz početka, već naprotiv, uvijek postoji kao mreža referenci i nešto što nazivamo kontinuitetom stvaranja. Umjetnost je jedno veliko tijelo, jedan kontinuitet misli, a ta misao, u okviru Pavelićeva rada, započinje još početkom 20. stoljeća pa se umjetnik često vraća povijesnim avangardama i samom Maljeviču, kao i pitanjima što su zapravo njegovi kolege stvarali i što oni stvaraju, nadalje koje su to misli donosile vrlo bitne stvari za razvoj umjetnosti, nadalje svijesti, naposljetku i samog čovječanstva. U tom kontesktu, bitno je ishodište Pavelićeva umjetničkog rada fluxus i njegov duh, koji doslovno opisuje Pavelićev umjetnički rad i njegovu spontanost. Sama definicija naziva izložbe, s druge strane, dolazi iz teorije, referirajući se na pojam iz filmske enciklopedije, pa su tako pobuđivački mehanizmi oni impulsi, koji u čovjeku bude psiho-fizičke i emocionalne reakcije i u nekim dubljim slojevima psihe, utječu na neki spontani umjetnički naboj i želju za stvaranjem.
Na premisama „umjetnosti kao tijela”, večer je započela performansom u dvorištu Art-kvarta Benčić. Ispred zgrade MMSU-a, na čijoj je fasadi bio postavljen natpis „CENTAR PERIFERIJE: Močvara 1990-2020”, prvo u tišini, kasnije uz glazbenu pratnju ansambla Lado, Pavelić je zajedno s članicama i članovima volonterskog centra HKD-a, ispred muzejske „kulise”, uspravnog, svečanog stava i bez tijelesnih pokreta, stajao gledajući u smjeru okupljene publike. U trenutku kada se uz Ladice oglasila i prodorna distorzija Swans-a, izvođačice i izvođači performansa, podigli su ruke i prekrili svoje oči.
Ishodište performansa seže još u 80-te godine, paralelno s pojavom grupe „Močvara”, projekta „Centar periferije” te samostalnim performansom „Uvod u Močvaru” iz 1990., kojim je Pavelić, uz Pixies-e i Mozartovu Lacrimosu, s maskom na licu, prelijevao boje u oblik kvadrata. Godine 2002., u Klubu Močvara, Pavelić izvodi performans naziva „Močvara u Močvari”, „sijajući” žito uz istu glazbenu podlogu, skinuvši pod snažnim UV zrakama svoje bijelo odijelo. Sada u crnoj odjeći, prožetoj bijelim trakama, Pavelić za sobom ponovno ostavlja – bijeli kvadrat. Centar periferije se nastavlja 2020. godine u Šećerani, radničkom naselju između Belog Manastira i umjetnikova sela Branjin Vrh, u kojem je nekoć, u istoimenoj tvornici, bilo zaposleno gotovo pola stanovništva Baranje, a koja se uslijed Domovinskog rata, konačno i zatvorila. Na prostoru bivše tvornice, skupina od osmero aktera, ispred plakata „CENTAR PERIFERIJE: Močvara 1990-2020”, izvela je po prvi put performans, kojeg je riječka publika imala prilike vidjeti prije službenog otvorenja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
„Politički govor je supermatizam”
Nizom referenci na umjetnost kao kontinuitet, postav izlaže diverzitet umjetničkih koncepata – umjetničkih instalacija, ne-plakata, ready made objekata, video dokumentaciju i knjige umjetnika. Upravo tom logikom, onom „asocijativnog niza” – povezujući „događaje, ljude i umjetničke pravce”, Pavelić kreira vlastiti umjetnički rukopis, koji upućuje na sinkronicitet „događaja u skokovitoj putanji povijesnih (umjetničkih) događaja” (Salamon). Umjetnik se tako, često vraća temeljima konceptualnog promišljanja umjetnosti i „duhovnog nasljeđa” Kazimira Maljevića, Josepha Beuysa, Gorgone, Ivana Kožarića, Edite Schubert, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Tomislava Gotovca, Marijana Molnara i drugih ključnih (mu) umjetnika i umjetnica.
Središnjim dijelom postava, izložen je i povijesni presjek Pavelićevih „Prozivki”, koje upravo suprotno uvriježenom konceptu, ne osuđuju, već pozivaju na afirmaciju i aproprijaciju onih ljudi čija bi imena trebala biti znana među širim pukom. Riječima kustosice Salamon, Pavelić „ne proziva one koje želi da ga čuju, već one o kojima bi htio da se čuje.” Među njima, izložena je i videodokumentacija treće Prozivke, one iz 2013. godine, kada je Pavelić, u okviru projekta „Spajalice”, ispred zgrade riječke Hrvatske radiotelevizije, odnosno nekadašnjeg galerijskog prostora Malog salona, čitao imena stotina ljudi koje Muzej moderne i suvremene umjetnosti poziva na otvorenja svojih izložbi, samoinicijativno dodajući još dva, njemu iznimno važna imena, Velida Đekića i Margaretu, „Etu” Juvan. Poveznica Đekića i Ete, seže u 2013. godinu, kada je Pavelić na Internetu pronašao tekst, u kojemu Đekić spominje Opatijku Etu. Nakon Etina pojavljivanja u filmu Kamasutra: Vollendungder Liebe (1969.), s članovima njemačkog glazbenog sastava InnerSpace (kasnije CAN-a), izvela je pjesmu I’m hiding My Nightingale. Etin je kromatski moduliran portet, ujedno i motiv jednog od izloženih „ne-plakata” postava.
„Time for a New Museum”
Taj pozitivan stav spram želje za promjenom, Pavelić manifestira i serijom „Vrijeme je za novi muzej” pa ponovno, kao alat pobuđivačkog mehanizma, autor preuzima Kožarićevu parolu Vrijeme je za novu državu, pozivajući na rekontekstualizaciju i demokratizaciju umjetnosti, zauzimajući ulogu ujedno i upućenog umjetnika (insider-a) i posjetitelja kao vanjskog promatrača. Naposljetku, u ulozi same Institucije, Pavelić „GT nagradom za TSG-u”, odaje počast Tomi Saviću Gecanu, nakon što je prethodno, nagradu dodijelio i Goranu Trbuljaku.
Izložba „Pobuđivački mehanizmi” pruža vibrantni uvid u konstantno istraživanje i evoluciju kako Pavelićevog umjetničkog izraza, tako i razvoja konceptualne umjetničke misli, pozivajući posjetitelje na razmatranje kompleksnosti svakodnevnog, kroz prizmu onog umjetničkog. Utoliko, pobuđivačkim mehanizmima, Pavelić nastavlja istraživati granice multimedijalnosti, ispitujući „nevidljive” – svakidašnje i „nespektakularne” forme ponašanja, kao geste koje premašuju granice estetskog užitka, istovremeno usmjeravajući posjetitelje na njihov aktivan angažman – participaciju, razumijevanje, evaluaciju i rekontekstualizaciju.
Izložba „Pobuđivački mehanizmi”, otvorena je do 4. prosinca 2023. godine.
Autorica fotografija: Klara Stilinović
#Izložba #MMSU #Pobuđivački mehanizmi #Sabina Salamon #Zoran Pavelić
