Život u kruzima posttranzicije, koji se šire i usložnjavaju proporcionalno brzini kojom ih sve površnije konzumiramo, dovoljno je težak i bez pjesnika koji nas na njih podsjećaju. One koje ova rečenica odbija, kao što ih možda odbija i suvremena poezija, možemo probati zadržati još barem tren jednom mekšom prispodobom o životu: on (život) dovoljno je kompleksan i na površini na kojoj se rasprostiremo kao sve skuplja naftna mrlja, bez upućivanja naših ukupnih kapaciteta dubinama spoznaje. Nismo, vjerujem, puno učinili za opstanak onoga gornjeg čitatelja u ovom tekstu, ali kako da promišljatelj suvremene poezije ne podijeli sudbinu suvremenog pjesnika, skrajnutog, jedva pročitanog, možda čak i prezrenog.
S njim ili bez njega (čitatelja) ipak nam valja u meritum stvari, a to je posljednja objavljena zbirka pjesama Ervina Jahića, knjiga divno ironičnog i pametnog naslova: „Ću, ćeš, Che“, objavljena u izdanju STAJER-GRAFA. Samo o tom naslovu dao bi se napisati cijeli jedan tekst, s obzirom na njegovu upućenost ukupnosti Jahićeva pjesničkog djelovanja, od njegove početne jezične zaigranosti, ludizma, postmodernističke persiflaže, semant-konkretizma, preko zrelije faze specifičnog otvaranja intimnog prema političkom do zasad aktualne faze sumnje, ponekad i rezignacije i smiraja, dominantno označene knjigom „Čemu sve to?“. „Ću, ćeš, Che“ ovom se čitatelju u narečenom kontekstu čini kao važno signiranje subjektova razlaza s onim svijetom s kojim ne rezonira.
Knjiga je podijeljena u pet ciklusa, od kojih prvi najsnažnije sublimira gore navedenu ideju; već njegov naslov „Poslije kraja“ sugerira stanje nakon apokalipse. No vidi vraga, ne postavlja se pitanje je li apokalipsa bila, hoće li tek biti ili jest; ona je sve to – mi smo je živjeli, živimo je i živjet ćemo je – pitanje je samo što ćemo mi s tim, s njom. I možda Jahić neće izravno nuditi odgovore, jer to i ne priliči pristojnima u eri apoteoze mišljenja naspram znanja i sumnje, ali će zato na svojoj koži oprobati i neka pitanja koja će ga dovesti do antologijskih pjesama. Kao, recimo, u trećoj pjesmi zbirke – „Takav čovjek“ – u kojoj se pita kakav bi on čovjek bio kad ne bi imao svoje zebnje. Jer naravno da je teško sa zebnjama živjeti, ali upravo nas one čine ljudima, i iako se pokoji od nas nastoji tih zebnji riješiti, možda ih pokušava i izdilati, kako svjedoči pjesnik, to nije put kojim on može kročiti. Njegovo je da bude sazdan od svojih zebnji.
Matrica pjesama ponuđenih čitatelju zanimljiva je u kontekstu Jahićeva pjesmopisanja. Pjesme, naime, ne prati stroga formalna uniformiranost, no neke im se zajedničke kote ipak naslućuju: komunikativnost, narativnost, ponekad i proboj potpune „proznosti“ u pjesmu, a opet je tu i rima razbacana po pjesmi, ne nužno na krajevima stihova, gdje bismo je očekivali, gotovo hiphoperska. I često će ta rima biti u funkciji ironizacije, omekšavanja diskursa. Tako u pjesmi „S ruba postojanja“ imamo: „(…) grozan dah čame i tame (…) ja se namještam kao da se opuštam. / I mrtvo buljim kao da im opraštam taj hejt, / ne uzvraćam im mržnjom, a nisam mejt. / Ne kukumačem, niti ih siječem mačem, / umoran od prepirki, uvjeravanja i / razuvjeravanja, mikro i makroekonomije susjeda / mesojeda.“
No jednako tako možemo doživjeti i dragojevićevsku razigranost, upućenost lijepim tajnama svijeta sadržanima u riječima kojima ga nastojimo opisati, kao i egzistencijalističko ogoljavanje mraka. Primjer prvoga nalazimo u pjesmi „U slavu ništa“: „Ništa je apsolutno neupitno. (…) Ništa je dokazivo. / Ništa je pouzdano, / Ništi ništa drugo što je u opticaju. (…) Ništa je u zraku. / Ništa je na cesti. / Evo ga u tramvaju, vozi se gradom. (…) I ne pita nas ništa ni za što.“ Primjer za drugo nalazimo u najkraćoj pjesmi zbirke – „Plan“: „Poći ususret / onome čega nema“.
Uza sve različite registre u kojima pjesnik progovara, ukupni je dojam na koncu ipak najbliži smiraju. Koji ne bi trebalo shvatiti kao odsutnost nemira, već kao način njegova podnošenja. Recimo, pjesma „Bez ikakvog smisla za život“ direktno, narativno, u ispovjednom tonu utvrđuje društveno rubnu poziciju subjekta, njegov ethos, prijatelje i neprijatelje, životne i radne okolnosti jednog posve nesnađenog, ali opet i nađenog pojedinca.
A taj pojedinac sasvim dobro još uvijek vidi, unatoč marginaliziranosti, dijelom izabranoj, dijelom nametnutoj, pa i ranije utvrđenom smiraju. Vidi, recimo, da smo se toliko odali stvarima da one žive umjesto nas. Vidi i da su nam udžbenici povijesti puni plaćenih oglasa, budalaština i heroja u domaćoj povijesti puzanja. Vidi i starost, svoju i tuđu, pa onda elaborirano rekapitulira život i smrt, kao da je na kraju puta, neizvjesnog, doduše, trajanja, no i na tom mjestu u potrazi za erosom u prvim i posljednjim stvarima, ali i u onom između, ako je to između vrijedno pogleda. A osim dragojevićevski pojmovno zaigranog, taj će pogled moći biti i slamnigovski ludičan, ujevićevski skeptičan, pa i agitatorski.
„Pogled u nedogled“ nudi, pak, program: što je sve pjesnik naumio/morao učiniti u ili za ovu knjigu. Svakako je morao zapaliti svoj mrak i zasjeći u sebe najdublje, kaže, da bi tamo vidio što je ostalo: „Snaga? Volja? Smjer? Napor?“ No na kraju sve se ipak otelo tom htijenju i najavilo ono što je moralo doći: i nemir i smiraj. Ako pak u to uvrstimo i saznanje njegovo da naše najbolje riječi ostaju neizgovorene, da su najbolji dijelovi nas mogućnosti koje nećemo iskoristiti, ne možemo ne zaključiti: koliko poraza i pobjede u istom konceptu. Kako se u to upisuje Stvoritelj, a kako stvaratelj? Pa oni završavaju tek kad stvoreno na njih naliči. I konačno, to smo već utvrdili, valja poći ususret onome čega nema.
Ono, pak, čega ima, Jahićev je pjesnički potentan, akoprem i skrajnut, posve paradoksalan pogled s margine, a iz središta stvari.
#Ću ćeš Che #Davor Mandić #Ervin Jahić
