Sezona lizanja u centru Splita još traje. Liže se osjetno manje nego u špici sezone, ali se ipak i dalje liže. Najveći broj lizača sladoleda su strani turisti, a domaći su ulizice, oni prodaju sladoled. Tako da je svako na svome mjestu i u svojoj ulozi, po scenariju napisanom od Gospodara jednih i drugih. Zadovoljstvo u iluziji slobode slično je lizanju sladoleda; lakše se podnosi ropstvo u ekonomsko-političkom poretku i diktat tople klime. Sila je to nečista društvena i čista prirodna. A pod silom se sagiba šija i pogiba kičma, taman da se sagne prema šarenim, skupim kuglama sladoleda (ropstvo je skupo) i naruči osvježavajuća kombinacija za utjehu nepca. Nutricionisti tvrde da sladoled spada među najštetnije namirnice po zdravlje, ali isuviše je zamamna sočna kuglica slaje, pa konzument za fakte ne haje nego se oralnom užitku odaje. I u tome odnosu, lizača i ulizica, krije se slatka tajna hrvatskoga priobalnoga turizma.
Predaja i prodaja se rimuju (a što se rimuje, to se i dodiruje). Predani na milost i nemilost financijskim predatorima, prodajemo životni prostor i radno vrijeme, sobe i sebe, jer smo prodatori. Ili, kako to Tuđman reče, „stoka sitnog zuba“. Ne grizemo, lajemo. I polako, ali sigurno krepajemo tj. izumiremo. Slabi smo pak s izumiteljima, a najjači smo s braniteljima. Samo što nam je samoobrana slaba, kako društvena tako i individualna, pa nam redovno zabijaju golove iz daljine. U bliske međusobne kontakte sve rjeđe stupamo, u centar grada dolazimo samo ako baš moramo, a on je prestao biti naš jer smo ga prenamijenili stranim turistima po njihovim potrebama i redizajnirali po njihovim ukusima. Tako da se oni u njemu (u njegovim pubovima, picerijama, sushi-barovima i fensi klubovima) osjećaju kao doma, a mi da se ćutimo kao stranci. Čime smo i kapilarno dovršili tranziciju, tako da nam je za oživljavanje krvotoka potrebna transfuzija.
Narod i narodni umjetnici
A prije toga pra/v/a pomoć usta na usta tj. davanje kiss/ika. Prvi se tom pozivu odazovu healeri (dileri se odazivaju drugorazrednim pozivima , a drugi – umjetnici. „SPLIT CALLING“ nije ostao neuslišan, stigli su na ovaj Festival narodni umjetnici tj. ulični (kako ih narod – koji je također na ulici – rado naziva) s raznih strana ovog našeg Svijeta (iz Francuske, Nizozemske npr.). Da bi udahnuli kiss/ika građanima koji izbjegavaju svoj grad (pa tako i sebe, otprilike u istoj mjeri). Ljudski je to: u tim se državama slobodnije diše, kiše i piše pa je normalno da otuda dođu neki dobri ljudi i da nas ohrabre i potaknu svojim vještinama na dublje disanje i sjećanje. Tako da nas nasmiju, razvesele i zagriju nam dlanove pljeskom kada završe svoj nastup. Odmah nastupa bolja atmosfera, koja se koncentrično širi od grupe gledatelja na trgu preko obližnjih ulica sve do zidina Palače pa još i dalje (ovisno o umjetničkoj snazi izvedbe i rezonantnoj snazi i broju publike).
Različiti umjetnici su raznolikim programom promijenili na tri dana uvijek isto, mrtvo ozbiljno (ili ozbiljno mrtvo?) lice centra Grada, reprogramirali njegov stari program u novu radost i sudjelovanje u zajedničku igru su/života na ovom kvadratnom terenu od kamena (što ga utemeljiše stari Rimljani). Da, obično su igrački tereni u formi pravokutnika, ali ovo je neobičan grad (za kojim vlada turistička glad), manje-više ekscentričan pa mu je i glavni teren, za glavomet i srcomet, ekscentrično originalan (a moglo bi se reći i unikatan) tj. kvadrat. Splitski i hrvatski itd. Ali u njemu (crvenom pa crnom) ima jedno manje igralište Zelenog Peristila, u proporcijama teniskog terena, a koji se tek sada otkriva umjetničkim arheolozima (zahvaljujući duhovnom skeniranju istoga). Zelenko je duži niz godina, bivajući iznad Crvenoga, bio prekriven debelim slojem Crnoga. Budni povjesničari naše suvremene umjetnosti počeli su skretati pogled na prirodno i umjetničko zelenilo, kako bi odmorili i obnovili svoje oči, pre/umorne od sve te silne količine nepokretnih i pokretnih slika kojima su stalno izložene. Tako obnovljenim vidom se tek može vidjeti nova umjetnost, prvo ona iz perfekta (možda je perfektna, iako je prekriva podeblji sloj crnice) pa tek onda ova iz prezenta.
Drugim riječima: prvo se otkriva evergreen pa se onda zalijeva green. Prvo duboki pogled u prošlost (osobnu i kolektivnu) iz svoga osobnoga kuta (a on nije tupi ni mrtvi kut). Ako treba i par puta, sve dok se ne stvori njena dublja i šira slika i ne prihvate njene poduke. Onda se zamisli svježija, zelenija i zdravija budućnost. Tada valja zaokruži pogledom oko sebe u stanju prezenta, u kojemu je jedino moguća sadnja sjemena budućih plodova. I tada će se sigurno ugledati prilika za plasman na scenu i tržište sadašnjeg vremena tog otkrića iz nedavne prošlosti. Kao valute kojom se kupuje karta za bolju i ljepšu budućnost. Individua i društvo koji se ne mogu pošteno suočiti sa svojom prošlošću i prihvatiti je (kakva je da je) ne mogu slobodno krenuti u budućnost. Oni su svojim estetskim operacijama prošlosti (a bez ikakve ili klimave etike) sami sebe osudili na tapkanje na mjestu, a kad ima puno tapkaroša na djelu je nedjelo dueta šverc & komerc. Zbog čega mnogi postadoše švorc, a dosta ih je koji takvi i ostadoše.
Stara i mlada sperma
Neki bi novi mladi Marx ovih dana mogao započeti svoj „Neo-komunistički manifest“ rečenicom: „Bauk fašizma kruži Europom“. Druga rečenica bi bila već upitna: dršće li cijela stara Europa od tog bauka? O trećoj neću ni špekulirati. Novi fašizam ima novo lice za novo doba. Stari ga dekodiraju po kodu starog fašizma: kroz novo vide ono staro. Npr. umirovljeni stari partizani, kao štićenici doma za starije i nemoćne, u filmu „Paviljon“ Dina Mustapića. Po toj suvremenoj crnoj komediji (s teškim bojama tragedije ) danas je revolucija, kao radikalna pobuna, moguća jedino u staračkim domovima (kao mjestima eliminacije u bijelim rukavicama suvišnih ljudi). Stariji, bez obzira na njihovu mentalnu i fizičku snagu, dogovorno su otpisani kao ekonomski višak, pa onda, po istoj logici Kapitala, i kao ljudski višak. S druge strane, tu je u igri još jedan faktor: stari ljudi su neželjeni svjedoci, oni se dobro sjećaju prošlih djela i nedjela pa svašta mogu prenijeti mlađima. Zato se onda na njih ide po onoj: „ Mrtva usta ne govore „. Nova je samo metoda, ova je suvremeno indirektna („nema se para, nema se sredstava“) pa se na ostarjelim ljudima obavljaju razne uspješne operacije poslije kojih su pacijenti mrtvi.
Dakle, da je Šenoa živ, pisao bi „Penzionersku bunu“. Scenarij „Paviljona“, kojemu, kao naslovu, fali, da bi bio filmično privlačniji (osobito mlađoj publici), još jedna riječ (npr. „,smrti“) nastao je po priči „Drugovi i drugarice“ Viktora Ivančića. Film ima i horror momenata, upakiranih u komični kontekst, pa bi mu naslov „Paviljon smrti“ posve razložno dobro stajao. Jednome od glavnih aktera pobune i dalje stoji kad treba (i bez viagre) pa bi puni naslov mogao biti „Paviljon života i smrti“. Jer, kada je penzionerima i penzionerkama uzavrela krv zbog birokratske bezdušnosti, zanemarivanja njihove djece ili izdaje njihovih ideala ( „Jebeš potomstvo! Napraviš ga, a on postane klero-fašist“), zbog nedostatka grijanja i loše hrane, oni su krenuli u akciju, a ona im je donijela nestanak simptoma bolesti, normalizirala njihov tlak i šećer, jednom riječju pomladila ih i prizdravila. Današnja znanost potvrđuje takva stanja ozdravljenja, a iznosi podatke koji bacaju dublje svjetlo na pravo stanje stvari. Evo najnovijeg: kvaliteta sperme današnjih 20-godišnjaka je kao kod 70-godišnjaka iz 70-ih godina XX stoljeća.
„Poslije jedne borbe druga“ je američki super-pandan balkanskome „Poslije jedne akcije druga„ (što je mogao biti dobar radni naslov „Paviljona“). A može i obratno. Tko ne vidi veličine u malim filmovima (u ovom npr. glumačke) taj ne vidi ni ono što je malo (nategnuto, isforsirano itsl.) u velikim filmovima. Pa prve podcjenjuje a druge precjenjuje; takve je onda lako ucijeniti. Artisti koji su se odazvali na „SPLIT CALLING“ nisu naplaćivali svoje izvedbe, nisu tražili novac od publike, samo njihovo vrijeme i otvorenost za primanje ljubavi u raznim njenim očitovanjima. Ovaj put je naglasak bio na fizičkom teatru, uličnom performansu i cirkuskoj akrobatici jer sve to ovom splitskom narodu treba da bi mu se vratio osmijeh na lice, a on sebi i svome gradu. Trebala mu je i „Different Split“ turistička tura na kojoj upoznao skrivene i potisnute istine o Splitu (npr. da je u Nepotovoj ulici nekada ordiniralo 28 prijateljica noći i da su se na Morpurgovoj poljani prodavali robovi i da je bilo kažnjivo tući tovare, a žene i robove ne).
Za vrijeme izvedbe performativne šetnje i uličnog teatra „Arrived“ španjolsko-litvanskoga dua na Pjaci, ona je opet postala Narodni trg (što je njeno službeno ime) jer se pola nje ispunilo narodom kojemu pripada. Taj je narod otpratio to dvoje narodnih umjetnika sve do Rive gdje su oboje veselo skočili u more, razveselivši sve oko sebe. A kada je taj cirkus dobre nade napustio naš grad, Pjaca je opet p/ostala prorijeđeno šetalište/okupljalište stranih turista mlađe dobi, tek s ponekim domaćim likom pognute glavu u prolazu. Kada se u centru budu vidjeli neki likovi uzdignute glave, znat ćemo da je ova trodnevna re-animacija građana Splita uspjela postići trajne rezultate.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #sladoled #Split #Umjetnost
