Dolazili su jedan po jedan. Prvi je pred Dvoranu mladosti stigao Davorin Klobučar, inicijator okupljanja, čovjek koji i danas neumorno nastoji održati na okupu generaciju što je prije pola stoljeća ispisala najljepše stranice riječke košarkaške povijesti. Za njim su polako pristizali ostali. Zagrljaji, rukovanja, osmijesi, pokoja šala, poneko prisjećanje. Neki se nisu vidjeli dugo, neki se redovito druže, ali svi su imali jedan zajednički razlog za dolazak. Vratiti se na mjesto na kojem su prije pedeset godina ostvarivali svoje snove. I na kojem su tisućama Riječana omogućili da sanjaju zajedno s njima.
Posljednji je stigao Nikola Plećaš. Kako i priliči najvećoj zvijezdi. Korak po korak, možda ga noge više ne služe kao nekada, ali još uvijek je to onaj isti Sveti Nikola s Trsata, čovjek zbog kojega se u Dvoranu mladosti dolazilo i mnogo prije početka utakmice. Samo što danas nije bilo šest tisuća ljudi na tribinama, nije bilo navijanja, nije bilo utakmice. Bili su tu njegovi nekadašnji suigrači. I to je bilo dovoljno.
Najprije zajednička fotografija ispred Dvorane mladosti, a onda odlazak na parket. Onaj isti prostor na kojem su pobjeđivali, gubili, slavili, tugovali, živjeli košarku. Možda na tribinama nije bilo gledatelja, ali je na parketu bilo sasvim dovoljno sjećanja i emocija da ispune sav taj prostor. Svaki od njih imao je svoju priču, svaki je na svoj način ponovno proživljavao vrijeme u kojem je Kvarner bio mnogo više od košarkaškog kluba.
Povod okupljanju bila je 50. obljetnica drugog ulaska Kvarnera u Prvu saveznu ligu, izborenog u sezoni 1975./76. godine, nakon čega je uslijedila sezona za pamćenje. Kvarner je, predvođen trenerom Matanom Rimcem i kapetanom Milanom Grabovcem, stigao do finala Kupa Jugoslavije, a potom zaigrao i u europskom Kupu kupova, u kojem je dosegnuo četvrtfinale.
– Zaista mi je čast što sam igrao s tim ljudima, što smo se zajedno borili za boje Kvarnera na ovom parketu. Pamtimo utakmice pred pet, šest tisuća gledatelja, osobito onu protiv Bosne, kada smo u pet dana dvaput napunili Dvoranu mladosti. To su divna sjećanja na našu košarkašku mladost i najsjajnije dane riječke košarke, rekao je Davorin Klobučar, zahvalivši svima koji su se odazvali pozivu.
A kada se govori o tim danima, gotovo je nemoguće ne spomenuti Bosnu. Polufinale Kupa Jugoslavije, pobjeda Kvarnera 97:96 i Dvorana mladosti ispunjena do posljednjeg mjesta. Bila je to jedna od onih utakmica koje s vremenom prestaju biti samo sportski rezultat i postaju dio kolektivnog pamćenja grada.
Milan Grabovac, kapetan te generacije, i danas se vrlo dobro sjeća koliko je bilo teško gostovati u Rijeci.
– Možda to danas prolazi ispod radara, kako se voli reći, ali u Rijeku nitko nije dolazio po sigurne bodove, još uvijek je Milan Grabovac ponosan na svoju košarkašku generaciju, na utakmice s Bosnom, ali i na europski ogled talijanskim Cantùom. Kvarner je protiv momčadi koja će osvojiti Kup kupova bio nadomak pobjedi. Tridesetak sekundi prije kraja imao je šest koševa prednosti, ali Talijani su uspjeli izboriti produžetak i na kraju slaviti.
– U produžetku smo psihički pali i nismo uspjeli, prisjetio se kapetan, a onda je došao red na nedvojbeno najveću zvijezdu te generacije. I ne samo u Rijeci. Nikola Plečaš uživao je status jednog od najboljih košarkaša na prostoru mnogo širem od onoga omeđenoga današnjim državnim granicama.
– Uzbudljiv je osjećaj ponovno vidjeti sve te ljude i vratiti se ovdje. Bilo je prekrasno provesti sezonu u dresu Kvarnera s tim mladićima koji su već napravili veliki rezultat ulaskom u Prvu ligu. Ja sam im svojim dolaskom samo pomogao da svoju kvalitetu još više pokažu. Bila je to nezaboravna sezona, nezaboravna godina u Rijeci. Uvijek mi je zadovoljstvo ponovno se susresti s njima i družiti se, rekao je Nikola Plećaš, koji je zbog ovog okupljanja doputovao iz Zagreba.
Pogled na prazne tribine ipak je u njemu probudio i ponešto tuge.
– Rijeka je bila posebna jer je istinski voljela košarku. Ljudi su dolazili u velikom broju, podržavali svoju momčad i punili ovu dvoranu, koja danas ovako prazna djeluje pomalo otužno. Bio je to grad sporta, grad u kojem je bilo prekrasno živjeti i igrati, među ljudima koji su željeli kvalitetu i rezultate, dodao je Plećaš.
Svoje je posebne uspomene na Trsat donio i Željko Poljak, koji je tada bio tek mladić na početku karijere. Kasnije će osvajati najveće trofeje, ali riječki dani ostali su mu duboko urezani u pamćenje.
– Bio sam mlad, tek sam počinjao i puna dvorana za mene je bila poseban doživljaj. To me punilo i davalo mi vjetar u leđa. Tada sam još živio u Crikvenici pa bih nakon utakmica autobusom odlazio kući. Sjećam se tih rijeka ljudi koje su se spuštale s Trsata, prepunih autobusa, ljudi koji su odlazili pješice. Bilo je to zaista posebno vrijeme, prisjetio se Poljak.
E, da. Bila su to druga vremena, teško je danas bilo kome dočarati što je Kvarner značio Rijeci. Košarka nije završavala posljednjim sučevim zviždukom ili zvukom sirene. Nastavljala se na ulicama, autobusnim stanicama, u razgovorima, raspravama i prepričavanjima. Bila je dio svakodnevice jednoga grada, dio njegove mladosti i njegovih snova.
Pedeset godina poslije opet su bili zajedno. Nikola Plećaš, Milan Grabovac, Ivica Maslak, Rudolf Jugo, Željko Poljak, Davorin Klobučar, Goran Dolenc, Mladen Grabovac, Darko Marjanović, Krasnodar Smoje i Josip Lulić kao nekadašnji član uprave kluba. Neki su nedostajali, neki su se ispričali, nekih naprosto više nema. Ali svi su bili tu opet na okupu, makar i samo na trenutak u sjećanjima. Nije bilo ni pobjednika ni poraženih, nije bilo ni šest tisuća ljudi na tribinama. Samo nekadašnji suigrači, poneka sijeda kosa, nešto sporiji korak i mnogo uspomena.
I parket Dvorane mladosti. Onaj na kojem su prije pedeset godina ostvarivali svoje snove. I na kojem su jednom gradu pokazali koliko veliki ti snovi mogu biti.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#50 godina #Dvorana mladosti #Košarkaški klub Kvarner #Nikola Plečaš #susret generacije
