Damir Urban ima onu pjesmu Black Tattoo, u kojoj jednu dionicu odrade TBF pa se u nekom trenutku uključi Mladen Badovinac riječima: Svugdi sam bija, sve vidija i evo sad sam tu, ovo je Black Tattoo… Eh, sad, što je za našega sugovornika Black Tattoo teško je reći, ali je sasvim izvjesno da Kantrida za njega nije nikakva crna rupa…. Alex Jadro je svugdje bio, sve vidio, sada je opet tu, na svojoj Kantridi, gdje će u četvrtak, na Morskom prascu naravno, upisati svoj povratnički nastup nakon tko zna koliko godina. Alex nikad nije nastupao na Morskom prascu, u njegovo vrijeme plažu Kantrida samo su rijetki zvali plažom, s Kantride je otišao devedesetih godina, ali Kantride se nikada nije odrekao. Pa kada je nedavno s Kantridersima objavio U lučici na Kantridi, pjesma je postala ultimativni hit na popularnoj Glisti Radio Rijeke, osvojivši vrh ljestvice u ekspresnom roku.
Prije svojevrsne ode jednom od rijetkih netaknutih riječkih bisera, malenoj oazi na Kantridi, Alex se riječkim ljubiteljima glazbe predstavio pjesmom Zora djeva, koja ja na Glisti opstala nekoliko mjeseci, ali niti jednom nije dospjela tako visoko kao što je to slučaj s pjesmom U lučici na Kantridi, koja ima i autobiografskih elemenata, ali koja prije svega upravo govori o onome što Kantridu čini drugačijom od drugih.
Ovo je priča Alexa Jadre, Riječanina kojega je glazba odvela daleko od svog rodnog grada i kojega je glazba iznova vratila na Kantridu.
– Ja sam Kantriđanin, u istoj ulici sam odrastao do moje tridesete godine, mladost sam proveo s mojima Kantriđanima i Kantridersima dok me nije život odveo s Kantride. U mojim tridesetim godinama, a to su bile devedesete godine, dobio sam ponudu koju sam zbog ekonomskih razloga morao prihvatiti, prvo sam završio u Njemačkoj, a onda na Palma de Mallorci, gdje sam otišao na nekoliko mjeseci, a ostao 22 godine, započet će Alex Jadro, koji je na Mallorci živio s glazbom i od glazbe, a onda se otisnuo i u ugostiteljske vode pa za svoje brojne poklonike kombinirao vođenje restorana i cover benda.
– Svirali smo po svim maljorkeškim barovima i disco-klubovima, a nakon što sam otvorio restoran, a imao sam ga 16 godina, nastavio sam također svirati, svirao sam svaki dan. No, nakon svih tih dana provedenih izvan Rijeke ili daleko od Rijeke u meni se stvorila neopisiva želja iznova ovdje kod nas nešto napraviti. Uvelike mi je u tome pomogla pandemija koronavirusa, smirila je sve neke poslovne aktivnosti pa se otvorilo vremena za kreativni rad. Ova pjesma U lučici na Kantridi možda najbolje ocrtava ovaj dio priče o kojoj sada pričam, možda to i nije moj glazbeni stil, ali baš se lijepo uklapa ovdje i pomalo je autobiografska. Neki ljudi su pustili suzu kada su je prvi put čuli, a meni je to bio znak da odem u studio, nastavit će Alex Jadro.
Budući da je čovjek odrastao na Kantridi, a pritom svojim bendovima prokrstario svjetskim turističkim destinacijama, itekako je svjestan kakvu vrijednost ima mjesto poput lučice na Kantridi, koja je ostala jedna od rijetkih mikrolokacija na kojoj se živi jednim drugim ritmom i jednim drugim načinom života.
– Odbijam vjerovati da bi možda nekom moglo pasti napamet da se ta oaza na bilo koji način devastira, ako ikada do toga dođe treba mobilizirati sve raspoložive snage da se tako nešto spriječi, napraviti peticiju, bilo što. Lučica je postala kultna, i zbog lučice same, odnosno zbog mjesta takvog kakvo je, ali i zbog ljudi koji se u njoj svakodnevno okupljaju. Kada se tamo sjedne sa sedam gitara, pa kada krene svirka, to je nešto neponovljivo. Zaslužila je barem jednu pjesmu, ako ne i više. Kao i stadion Kantrida. Onda su tu Kantridersi, dečki s kojima sam ja odrastao i s kojima sam počeo svirati. Život nas je odvojio, oni su ostali ovdje, ja sam otišao negdje drugdje, ali drago mi je da smo se opet našli i da je taj naš susret donio i jednu ovakvu pjesmu. I što ćemo je zajedno izvesti baš na Kantridi. Tek sam došao iz Njemačke, nismo imali vremena nešto posebno uvježbati program, ali U lučici na Kantridi sigurno ćemo izvesti možda i nekoliko puta. A bit će tu još neke moje pjesme, mnoge pjesme naših legendi, kojih više nema, ali i nešto glazbe stranih izvođača. Vjerujem da će ljudi uživati. Moram reći da ćemo svirati na mjestu kojega mi nismo mogli zvati plažom kada smo bili klinci. Ovo je sada nešto sasvim drugačije, ovo je potpuno druga slika i drugi ambijent u odnosu na onoga u kojem smo mi odrastali. Lijepo je reći ja sam tu odrastao, nastavio je Jadro, koji posljednjih godina svaki slobodan trenutak iskoristi za povratak na Kantridu.
– Sada smo ogroman put supruga i ja napravili autom da bismo ovdje bili samo pet dana, ali u zimskim danima znam ja doći na samo dva dana, naročito sada kada je Ryanair postao tako dostupan. Let jeftin, rent a car jeftin i lako dostupan, jedan dan budem u lučici i uživam s Kantridersima u kultnoj Krkijevoj kućici, drugi dan sam u studiju i idem nazad u Njemačku.
Alex Jadro glazbom se počeo baviti vrlo rano, još za osnovnoškolskih dana.
– Zlatko Skladany je bio sa mnom u prvom bendu uopće, prvi bend smo napravili još u osnovnoj školi. Zvali smo se Zvjezdane staze, a jedan od članova benda je bio Žanil Tataj Žak. On s violinom i svojim vokalom, a ja sa svojim vokalom i gitarom, Damir Matić je bio na bubnjevima. Nakon toga napravili smo bend The Burek i s 14 godina prvi put bili u studiju Andreja Baše. S jednim bendom iz Doma pionira snimili smo zajednički album, oni na jednoj strani, mi na drugoj, ali tadašnji Jugoton nije imao interesa to izdati. No, to su bila moja prva iskustva sa studijskim radom. Završili smo tada i na televiziji u emisiji Patuljci pojma nemaju Mladena Kušeca. Snimalo se iznad Opatije, pisma su dolazila iz svih krajeva ondašnje države. A onda je počeo Ri-rock, gitarijade. Na terasama Opatije, Krka, Baške počeli smo se angažirati sredinom osamdesetih godina. Od boljih bendova u tom svijetu bili su Rulet, naravno Opatijski suveniri, TNT, na Ri-rocku smo svirali s Linijom 32, evo sada nas je na žalost napustio Igor Wilheim, Parafi, Let 3…. Na terasama smo svirali kao Daltoni, moram naglasiti da se naša pjesma Prolazi još jedan dan skoro dvije godine natezala s Cesaricom za prvo mjesto na Top listi, prisjeća se Alex Jadro nekih prošlih dana.
– Mi smo kao mladi ljudi živjeli u nekom drugom svemiru, ali sjećam se da je taj turizam bio itekako drugačiji od ovog danas. U Baški je bila terasa koja je primala sedamstotinjak gostiju, a na njoj je svaku večer bilo više od tisuću ljudi. Kvaliteta turizma je bila drugačija, ljudi su trošili novce, nisu dolazili s konzervama kao što je to danas slučaj. Bilo je tu i večernjih toaleta, nije se na terase dolazilo u kupaćim gaćicama kao danas. Sve je to bilo nekako drugačije. Trošilo se, veselilo se, sve je bilo krcato. Na terasi Jadrana je sve uvijek bilo krcato, konobari su bezglavo jurili, nosili boce vina, šampanjca…. No, nije to bilo samo tako ovdje, bilo je tako i na Mallorci. Branša se je promijenila, ljudi su se promijenili, Internet je promijenio sve. Mallorcu je, recimo, uništio all-inclusive pristup, od 2010. godine vanjska potrošnja u stalnom je padu. Ljudi po sedam dana ne izlaze iz tih velikih hotelskih kompleksa. Koji turizam je bio bolji? Teško je to usporediti, vremena su se promijenila, a čovjek mora ići uz promjenu. Nisam imao previše prilika kod nas analizirati situaciju, ovo mi je prvo ljeto nakon 1998. godine da sam u Hrvatskoj, uvijek bih bio preko zime jer sam godinama bio vezan uz turizam. No, zadnjih godina imam više vremena, zato sam se i posvetio glazbi. Nije to hobi, ozbiljno sam posvetio glazbi, investirao sam, tu je studio, rad s drugim kolegama, ne želim ostaviti ono što sam vani stvorio jer postoji jedan velik krug ljudi koji cijeni moj rad. U siječnju sam pobijedio u Dubaiju na natjecanju The Voice of The Ocean imam velik fan club u Njemačkoj, koji sada sluša i Radio Rijeku, ističe Alex Jadro, koji se glazbeno najviše realizirao upravo na Mallorci pred njemačkom publikom.
Njemačke publike bilo je i u Opatiji tih dana, danas ih je sve manje. Barem na onaj način na koji je to nekad bilo.
– Opatija više nije isti grad. Sve to lijepo izgleda, sve je lijepo uređeno, ali turizma kakvog Opatija zaslužuje tu je vrlo malo. Morali bi nekako poraditi na kvaliteti gostiju, ali pravo je pitanje kako. Možda mi malo previše vidimo što ne valja, možda stranci imaju drugačiji pogled na sve to, ali ono po čemu bi trebalo mjeriti turizam je vanjska potrošnja, a ne kreveti. A imam dojam da je Opatija postala jedna velika spavaonica, dom umirovljenika. Nekad je bilo sedam disco-klubova, ali slična se stvar dogodila i na Mallorci. Ne da tamo nema više disco-klubova, nema više niti pivnica. Sve se odvija u hotelima. Nekada se u četiri ujutro nije moglo proći ulicom, danas je u 23 sata sve prazno. Ima ljudi, ali su u hotelima. To se, čini mi se, događa i Opatiji.
Alex Jadro na riječku se glazbenu scenu, dakle, dvjema autorskim skladbama vratio nakon punih 30 godina izbivanja. I nema namjeru ponovo nestati, nakon što su uspješno lansirane Zora djeva i U lučici na Kantridi, sada je vrijeme za – nosač zvuka.
– Tražim partnera koji bi našao smisao za suradnju. Ne želim ništa raditi pod svaku cijenu, polako, neke stvari se moraju posložiti. Zora djeva je na Glisti došla do trećeg mjesta, ali nije toliko komercijalna kao „lučica“. No, i u njoj su ljudi prepoznali kvalitetu, zaključuje Alex Jadro, koji će u četvrtak s Kantridersima zapjevati na svojoj Kantridi. Prvi put nakon 30 godina.
#Alex Jadro #Daltoni #Kantrida #Kantridersi #Morski prasac #Opatija
