Ante Kuštre: Skica za autobiografiju

Autor filmskih recenzija, redatelj, likovni umjetnik, diplomirani pravnik, performer, sociolog i komparatist – sve su to vokacije ličnosti, koja djeluje na splitskoj/hrvatskoj umjetničkoj sceni preko 40 godina. Propitkujući društvena i kulturna zbivanja, nerijetko s dozom sarkazma i kritike, Kuštre je provocirao uspavani umjetnički establishment, bilo pisanom riječju ili performansom. Povodom rođendana Ante Kuštre, predstavljamo vam umjetnikovu autobiografiju

Kada se priča o Splitu, prvo se pomisli na Hajduk, Poljud, Marjan, picigin, doček Gorana Ivaniševića, Dioklecijanovu palaču, sunce i divne žene. Naravno, sve nabrojano su valjane sastavnice toga grada, ali Split se ne sastoji samo od jedne strane medalje. Prije dosta godina gledao sam jedan dokumentarac o Splitu u kojemu je TV ekipa intervjuirala jednog prolaznika s pitanjem: Što misli o gradu Splitu? – „A čujte, kakav grad može nastati iz jednog ljetnikovca?“ Odgovor, odnosno protupitanje, pogađa u srž raspravu o Splitskom mentalitetu: štekatima, splitskom điru, dišpetu, ljubavi prema klubu i neupitnim ponosom na svoj grad.

Dioklecijanova palača, kao svojevrsni uljez u prvotnom popisu, predstavlja prvu točku druge strane „Splitske“ medalje. Predstavlja bogatu povijesno-arhitektonsku tradiciju, koju u stopu prati i ona umjetnička – prezentirane u protagonistima koji su, nerijetko u svoje vrijeme, bili obilježeni kao „redikuli“, a predstavljali su ono najbolje iz Splita. Ljubo Karaman, Ivan Meštrović, Jerolim Miše, Ivan Rendić, Emanuel Vidović, Neven Šegvić, Pavao Dulčić, Jagoda Buić – možemo nastaviti nabrajati do sutra, ali na tom popisu ćemo sigurno uvrstiti i ime Ante Kuštre.

Ante Kuštre: HISTORICAL DATE 2.0 – autobiografija

Moje umjetničko putovanje je započelo jednog nedjeljnog popodneva (precizno: u 15:30 sati), 6. ožujka 1955., u Somboru. Tamo sam se tada rodio, na umjetan način tj. na carski rez. Drugim riječima, bez stručne pomoći (kirurškim rezom) izvana, ostao bih nerođen tj. umro bih u majčinoj utrobi. Bio sam glavom prevelik da bih došao na svijet prirodnim putem, između materinih nogu, pa sam na scenu svijeta stigao kroz otvor u majčinom stomaku. To je na njoj ostavilo trajni fizički, a u meni trajni metafizički biljeg. Otprilike pet i po stoljeća poslije toga sam je pitao sjeća li se nečeg posebnog, neuobičajenog u tim prvim minutama moga života, a ona je – nakon moga upornog inzistiranja – izvukla iz sjećanja moj prvi performans: kada me je babica prinosila u naručju mojoj majci u krevetu, beba Ante je eksplozivno izbacila iz rektuma sav sadržaj crijeva na sve strane! Najviše po samoj babici, naravno, a zatim po bolničkom krevetu. Mojoj majci, klasičnoj Dalmatinki ponekad i rigidnoj je bilo strašno neugodno pa se počela izvinjavati. „Nemate zašto” – rekla joj je babica, smiješeći se. Kada vas beba posere, to donosi sreću“.

Eto, što su kulturološke razlike: za tu blagu Vojvođanku moja su prva govna bila sretan znak (kao kad te golub posere), a za moju strogu majku Dalmatinku izvor neugode i srama. Vjerujem da s prvim udahom, novorođenče udahne prve informacije iz okoline u kojoj se rodilo, a to za njega znači iz svog svijeta. To je prvi – i najvažniji – inprint u njegovoj duši, prvi zapis na njegovoj tabula rasa svijesti. A moj je bio: „U tem Somboru, svega na volju – svega ima, to istina – čak i žene piju vina – u tem Somboru“! Dakle, da je (moja) startna pozicija u životu da svega ima, da se od toga blagostanja kreće tj. da se ono podrazumijeva pa da se za to ne mora boriti nego da se samo ima – biti ono što jesi. Štoviše, da i žene govore istinu (in vino veritas)!

Naravno da dijete prima prve informacije zdravo za gotovo i da se one utiskuju duboko u njegovu podsvijest neupitno tj. doslovce. I naravno da je ono izuzetno sretno (i u istoj mjeri živo i živahno) što se rodilo baš u takvome svijetu/sredini. Normalno da ono onda vrlo rano počne po/kazivati svoju živu sreću, ranije i više od svojih vršnjaka. To bi se danas nazvalo hiper-aktivnošću, a onda je to bila prirodna i zdrava hiper-sreća postojanja. Normalno da uz nju ide i hiper-senzualnost, koja je nakon par stoljeća raznih iskustava, evoluirala u hiper-svjesnost. A ona jedina omogućuje art-navigaciju u hiper-svemiru. Posljedični znak te navigacije eksplicite sam konkretizirao 1996. kada sam na pročelju stare gradske vijećnice, na centralnom trgu u Splitu, izveo – na svoj rođendan – urbanu intervenciju „HISTORICAL DATE“, zalijepivši datum svoga rođenja, u velikom formatu, od plastične folije.

Zatim sam sjeo na štekat preko puta i uz kavu promatrao i snimao reakcije ljudi. Nakon 10-ak minuta mi je pristupio jedan stariji gospodin, kojega mi je poslalo njegovo društvo za drugim stolom, s pitanjem: „Oprostite, ali što se dogodilo tog dana“? Ljubazno sam mu odgovorio „Tog sam se dana ja rodio“. Par sekundi je ostao stojeći bez riječi, a onda se vratio svojoj ekipi i podijelio s njom informaciju koju je saznao.
Dakle, svoj sam dolazak na svijet označio velikom sraćkom, kao svojim prvim nesvjesnim performansom. Tek sam kao student u Zagrebu saznao da je i veliki performer Tomislav Gotovac rođen u Somboru, a tada sam već slutio da ništa nije slučajno. Negdje u to vrijeme sam i povezao da su Michelangelo, G.G. Marques i Andrzey Wayda rođeni istog datuma kao i ja. Da sam po tomu, dakle, u ekipi najvećih. Tomu sam kasnije dodao i informaciju da je A. Einstein (također rođen u znaku Riba) povezan sa Somborom i to bračnom vezom s kolegicom Milenom. Pa je moj Riblji star-ship dobio i petog člana, a taj je znanstvenik, sa sobom donio – osim nužnog jewish touch/a – i formulu energije za moje/naše inter-galaktičko art-putovanje. Hoću reći, da sam tijekom osnovne i srednje škole bio odlikaš tj. da sam uvijek (podsvjesno) težio petoj dimenziji. Za razliku od spomenute velike četvorke, ja sam još uvijek živ i to je moja – kao petog – komparativna prednost u odnosu na njih. Iz ovog pasusa se može zaključiti, pa i dijagnosticirati, da sam najveći seronja i megaloman, što je možda činjenica ali – „tim gore po činjenice“! Da skratim/o priču o tomu pa da nastavimo dalje: I am genious. So, what?! Nobody is perfect.

Na to sam se referirao urbanom intervencijom, na zapadnoj strani stare gradske Vijećnice u Splitu, sredinom 90-ih: „DEGENIUS LOCI NON SUM. GENIUS DISLOCI SUM“. Neki su je i razumjeli, a bila je nužno da bude na latinskom. Budući da sam išao u klasičnu gimnaziju „Natko Nodilo“ u Splitu (a srcem sam želio u srednju umjetničku!), nešto znanja latinskoga mi je pre/ostao pa sam ga iskoristio u toj intervenciji. No, vratimo se mi jednim kvantnim flash-backom u Sombor tj. u veliko selo Sivac, blizu njega gdje sam proveo prve – najsretnije! – godine djetinjstva. Još mi nos pamti miris brašna iz mlina (kamo me je dida vodio sa sobom), miris desetaka jabuka na starom drvenom podu (bila je to prva i najljepša instalacija u mome životu!), okus velikih i preslatkih lubenica (koje je donosila baba Nediljka) i dva crna ata koja su se malo otela uzdama na šoru.
Bilo je to predobro da bi dugo trajalo: u mojoj petoj godini smo se preselili u Sinj (iz čije je okolice moj otac) i tu mi je život dao prvu ozbiljnu lekciju, a učitelj zadao prvu traumu. Iz visine preobilja panonske zemlje sam pao na tvrdu zemlju, na kojoj se za sve trebalo mučiti i boriti, a rezultati su uvijek bili mršavi, koliko su ljudi bili grubi i tvrdoglavi. Naravno da sam se ja, po akceleraciji, nastavio ponašati kao da sam i dalje u mekoj ravnici pa sam trčao po neravnom i kamenitom tlu istom brzinom i u istom – slobodnom – stilu. To je ubrzo rezultiralo prvom upalom pluća (od ukupno tri). I prvom traumom zbog neprepoznavanja moga talenta: bio sam tako dobro, čak i realistično, nacrtao tu kravu da sam bio siguran da će učitelj pohvaliti moj crtež. A on je pohvalu dao nekoj učenici, čiji je crtež bio zaista dječji. Time mi je, nesvjesno, zadao duboku i bolnu ranu koja nije zacijelila tijekom čitavoga osnovnog školovanja.

Dapače, nju je produbila učiteljica likovnoga iz Splita, u kojega se moja obitelj spustila nešto prije moga drugoga razreda. Najproblematičnijem učeniku u razredu sam bio naslikao temperom nešto preko velikoga odmora i njemu je učiteljica dala ocjenu vrlo dobar, a meni – za moju sliku koju sam napravio kao domaći rad – tricu!! To me je skroz poljuljalo, unijelo u mene duboku sumnju i nesigurnost; ta dva oštra i bolna reza neprepoznavanja moga talenta. Ali nisam prestajao crtati (baš sam to volio!), te sam u trećem razredu gimnazije organizirao prvu skupnu izložbu radova učenika gimnazije, u čitavoj njenoj povijesti. Odaziv klasičara nije bio baš velik nego pristojan pa je mojih crteža bilo najviše na izložbi. Tada sam se definitivno zakačio za film (a njime sam bio zaražen već od prvih razreda osnovne), počeo sam redovno odlaziti u kinoteku Zlatna vrata na projekcije filmske klasike, a onda – u četvrtom razredu – sam dobio i glavnu ulogu u polusatnom dokumentarno-igranom filmu Darovana Tušeka „Scuola nostra“, koji je imao premijeru na našem maturalcu.

Da poentiram ovo poglavlje: moj život i umjetnost su odredili tri „S“: Sombor, Sinj i Split!!! Doživljavam ih kao trostruku obuku tj. zavoj. Očigledno, morao sam se vrhunski izvještiti u slalomu da ih savladam. Koje bi bilo četvrto „s“? Pa svijet, što drugo. Najoštrije rezove mi je, naravno i nadnaravno, zadao Split: malo nakon što sam stigao u nj, postao sam kratkovidan i počeo nositi naočale, svake godine osnovnog školovanja po jednu minus dioptriju više. Do dolaska u Split sam vidio sve kao riba i oštro kao sokol. Ali u tijesnim, mračnim uličicama u centru Splita, gdje sam stanovao do 1968., moja se pogled nije mogao slobodno širiti kao u panonskoj i sinjskoj prirodi pa se sužavao, prilagođavajući se tako uskom vidokrugu splitskog društva. Taj kronični manjak prirode i prirodnog ponašanja u Splitu je pronašao svoj izraz 1989., u mojoj najvećoj, najboljoj i najljepšoj urbanoj intervenciji/instalaciji/performansu „ZELENI PERISTIL“.

Naravno, on je ostao stisnut, u percepciji struke i javnosti, između Crvenog i Crnog, kako to inače biva kod nas, od ideologije i politike do kulture i umjetnosti. Koliko stisnut i pritisnut toliko i ne/vidljiv. No, njegovo vrijeme je došlo, s aktualnim zelenim politikama i energijama, i pripada mu budućnost: evergreen je! Englezi imaju poslovicu: Green is golden, a Splićani svoju: „Ća je pusta Londra kontra Splitu gradu“. Razlika između mentaliteta Splita i Londona je u ovomu: zbog istih osobitosti i karakteristika u Splitu te zovu redikulom, a u Londonu ekscentrikom. Ta je razlika, naravno, vertikalna: redikul je vrijednosno dolje, a ekscentrik gore. Provincijalni state of mind će sve što ga nadilazi nastojati obezvrijediti i spustiti ispod svoga nivoa, a software metropole će se unaprijediti, prihvaćajući svačiju originalnu kvalitetu, ma otkuda ona dolazila. U tom smislu, provincija je zaista smrt za umjetnika, a Split je metropola svih provincija! I zato se u njemu tako dobro umjetnički umire. Logično: tko sebi daje medalju „najsportskijeg grada na svitu“, taj je istovremeno umjetnosti najprotivniji grad na svijetu; to mu je druga, tamna strana medalje. Drugim riječima: Split je za „Hajduk“ dr. Jackill, a za umjetnost Mr. Hyde!! I to je posve u skladu s njegovom Split personality.

Nema slučaja: Freud je jednu noć prespavao u Splitu, na povratku iz Sarajeva u Beč. I par tjedana nakon svog jednokratnog splitskog iskustva izišao je u javnost s teorijom o podijeljenoj osobnosti/split personality. Te su se splitske i londonske silnice zgodno spojile na mojoj izložbi kolaža i printova, ironično nazvanoj „Nima Splita do Splita“, u foyeru splitskog HNK. Izložbu je otvorila Mani Gotovac, tadašnja intendantica. Njena prva rečenica me je potpuno – a ugodno – iznenadila: „London ima Gilberta i Georgea, a Split Antu i Kuštru“!! Pala je kao mani s neba. Dogodilo mi se prepoznavanje. To bi, u glazbi, bila povisilica. No, pola sata nakon nje došla je splitska snizilica. Jasen Boko, nakon što je pogledao sve radove, rekao mi je: „Ti bi se, Kuštre, s ovim pizdarijama obogatio u Londonu“! I bih. U onoj mjeri u kojoj sam, ostavši u Splitu, osiromašio, dakle, puno. Imao je pravo onaj koji je napisao: „Geografija je sudbina“.

Riječi su najmoćnije oružje ili oruđe, zavisi iz čijih usta i s kojom namjerom izlaze. Split nije opasna sredina po tijelo nego po duh. A duh bole (truju, remete…) riječi. Pa se samo riječima od te subverzije i agresije može braniti. Meni to nije bilo teško i činio sam to s osmijehom. Na etiketu „redikula“, impregniranu pljuvačkom (da se bolje zalijepi), odgovarao sam na engleskom: „Wrong! I am readycool“! Kasnije sam, da ne bih trošio riječi, nosio majicu s istom riječi (velikim slovima, naravno). Anyway, riječi, bilo izgovorene bilo napisane, bile su i ostale moj najveći dar i na njima sam najviše radio. Ta se veza sintetizirala, prije 20-ak godina, u dvije kovanice. Prva je zlatna: DARRAD (dar+rad ) a druga srebrna RADDAR (rad+dar), kako se zove Udruga za širenje područja kulture i umjetnosti, kojoj sam predsjednik. Prvo dobijemo dar I ili više njih), a potom na njemu radimo. Ako radimo posvećeno i ustrajno, postignut ćemo najveće i najbolje rezultate. S druge strane, ako radimo puno i dugo na nečemu za što nemamo dara, ili ga imamo malo, naši rezultati će biti nikakvi ili tek mediokritetski.

Jedna uvažena švicarska psihijatrica (čije sam ime, nažalost, zaboravio ali njenu rečenicu neću nikada), mislim da je bila Jungova učenica, napisala je: „Prva SUVISLA rečenica koje se sjećate – vaša je sudbina“. Ja se dobro sjećam takve svoje: „Daj mi voku da pišem mami“! Olovku sam tražio od tate, koji je došao po mene u bolnicu bez mame. Imao sam tada 4 godine. I to je to! To je moj primarni i najveći dar. Dobio sam ih još par i nisam ih čuvao u ćupu nego sam ih nastojao množiti i njihove produkte dijeliti s drugima (Produkcija DARRAD). Pa se tijekom godina namnožilo crteža, kolaža, fotografija, instalacija, performansa, filmova itd. itsl. A, naravno, i tekstova: članaka, filmskih kritika, komentara, kolumni i putopisa, koje sam pisao kao novinar „Slobodne Dalmacije“ do 1998. Objavljivao sam i u „Jutarnjem listu“, „Novom listu“, „Danasu“, „Zarezu“…
Ministarstvo nebeskih poslova vodi računa o nama, daje nam znakovite situacije i znakove pored puta, kako bismo išli svojim pravim putom a ne skretali s njega i gubili se u bespućima ne/o/zbiljnosti. Ja sam takvu jednu situaciju i znak dobio za gimnazijskih dana. U to vrijeme je Pjaca bila okupljalište Splićana, naročito mladih, svake večeri i bila je istinski živ centar Splita. Puna kao košnica, ispunjena žamorom, svim mogućim društvenim interakcijama. I kao takva je bila atrakcija turistima koji bi pitali ljude o kakvim se to demonstracijama radi i kada bi dobili odgovor da je to naš svakodnevni običaj, da se tu nalazimo i družimo, ostajali bi bez teksta. Jedne sam tako večeri stajao sa svojom malom ekipom iz razreda, u ćakuli i zajebanciji, kada me je golub obilno posrao po desnom ramenu, po novoj košulji iz Trsta! Oni su udarili u rugalački smijeh, a najglasniji je bio lik koji je došao u naš razred kao ponavljač. Meni je bilo strašno neugodno i osjećao sam se posramljeno i poniženo, a vrhunac tog osjećaja je bio kada mi je ponavljač dobacio odozgo: “Koga golub posere, donosi mu sreću“! I dok su se oni cenili od smijeha, ja sam tonuo, polako se spuštajući prema podu, ne bi li napipao neki komad papira da obrišem golublje govno s ramena. Valja reći da su na Pjaci tada ljudi stajali jedni uz druge, stisnuti gotovo kao sardine.

I dok se lavina splitskog smijeha obrušavala na mene pri dnu, ja sam nasumce pipao rukom po podu, jadan i posramljen, a onda sam u jednom trenutku napipa nešto. Bila je to Pelikan penkala sa zlatnim perom! I onda sam se, iz poniženja digao u slavu (kako bi se to biblijski reklo), s penkalom u ruci i kazao im: „Koga golub posere, donese mu sreću, a“?! Njima je trijumfalni smijeh istog časa prestao. A ja se ne sjećam što je poslije toga bilo, nije ni važno.

Važno je sljedeće iskustvo, također gimnazijsko. Ja sam, naravno, bio onaj lik kojeg su drugi đaci pitali da im kaže prvu rečenicu za školsku zadaću iz hrvatskoga. Imao sam, naravno, tri petice pri kraju godine i još je ostalo da dobijem četvrtu, as usual, za zadaću na slobodnu temu. Imali smo za zadaćnicu dva školska sata plus veliki odmor. I meni se tada dogodilo odčepljenje: pisao sam neprekidno cijelo to vrijeme i napisao 16 i pol stranica teksta! Bio je to siloviti tijek svijesti i podsvijesti, pustio sam da iz mene isteče čitavo akumulacijsko jezero riječi koje mi se nakupilo, u potpuno slobodnoj formi, u kojoj sam kolažno iskombinirao raznorazne teme i stileme. Bio je to postmodernistički patchwork puno prije postmoderne, a garnirao sam ga i s nekoliko viceva. Tu sam razigranu, duhovitu i zajebantsku intonaciju presjekao na 13. stranici, prepisavši jedan ulomak iz „Čiča Goirot“-a, pa sam nastavio dalje – obraćajući se dalje direktno profesorici, kao tom idealnom recipijentu kojemu sam težio, da bih joj na kraju zadaće zalijepio selotejpom tratinčicu, uz posvetu. Napominjem, nisam bio zaljubljen u profesoricu nego u Margaret iz druge klupe. Naravno da sam bio samo/svjestan svoga prekoračenja granica „žanra“ školske zadaće pa sam jasno i napisao da je to prva ovakva zadaća u povijesti klasične gimnazije i da sam siguran da će ona prepoznati njenu genijalnost i sl.

Očekivao sam sljedećeg sata fanfare i lovorov vijenac na glavi, ali sam dočekao veliku jedinicu i par rečenica oštrog komentara, ispisane crvenom kemijskom. Moram reći da sam stranice bilježnice s ocijenjenom zadaćom kibicirao jednu po jednu, kao poker karte, i da ni na jednoj nije bilo traga crvene kemijske radi neke pravopise greške. I onda uzavreli crveni tuš po mojoj glavi! Posljedično nisam dobio peticu iz hrvatskoga na kraju godine već četvorku. I postposljedično sam, u četvrtom razredu, nastavio dobivati petice, pišući kako se to očekivalo od mene – kao pravi odlikaš. I da završimo konačno ovo gimnazijsko razdoblje: za maturalnu radnju sam izabrao Marca Chagalla, on mi je tada bio broj jedan.

Poslije gimnazije sam, naravno i nadnaravno, želio se upisati na Likovnu akademiju u Zagrebu, što sam slobodno i naivno rekao majci, kada me je pitala što bih studirao. No, znate ono: „Obitelj je osnovna ćelija društva“, a tadašnje društveno uređenje ( kako na makro tako i na mikro razini) nije baš toleriralo punu slobodu pojedinca (u smislu da ide putem svoga srca), a kamoli neku nadnaravnost. Pa je moja majka, naravno, imala već plan za mene – da upišem medicinu i postanem doktor! Kasnije sam tek shvatio logiku takvog plana kao i logiku planske privrede: da su unaprijed osuđeni na propast. I razumio sam tek kasnije da je čovjek u bijelom tj. doktor, u očima ateističkih ljudi (naročito majki), anđeo na zemlji. I da svaka majka, a naročito organski katolička i dalmatinska, sebe nesvjesno doživljava kao Bogorodicu te da i želi i hoće da joj sin bude bogu nalik tj. nekom njegovom anđelu (ovisno o kasnijoj liječničkoj specijalizaciji).

Moja majka je imala nesalomljivu, Škorpionsku volju koja nije priznavala nikakve prepreke i ničiju volju nad svojom. Priča Marine Abramović o njenom odnosu s majkom je kamilica ili tek čaj, u komparaciji s gustom, crnom turskom kavom moje majke. Moja Riblja volja nije imala nikakve šanse da nadvlada njenu. Kako sam ipak pružio jak otpor njenom planu za mene (jer nije dolazio u obzir nikakav studij koje ima veze s prirodnim znanostima), a željela me je blizu sebe (da joj budem na rendgenskim očima), došli smo do trulog kompromisa pa sam se upisao na Pravo u Splitu. Tešku dosadu na predavanjima sam ubijao crtanjem. Ispite sam polagao lako, koristeći lijevu polovicu mozga, pa sam tako i Rimsko pravo položio za dva i pol dana učenja, vjerovali to ili ne. Svi su govorili da za to trebaju 2-3 mjeseca, ali meni se nije dalo provesti ljeto uz knjigu pa sam, u petak ujutro, odlučio izaći na taj ispit, u ponedjeljak. Nije samohvala, činjenice su: nikada nisam imao problema s fokusiranjem pažnje na neki predmet ili radnju (naročito ako je poročna).

I što ćemo sad? Nakon položene prve godine u prvom roku, frend iz gimnazije mi, uz pivo na plaži, reče da se ide upisati na Filozofski u Zagreb jer da ne može više izdržati na Ekonomskom u Splitu. Pa zašto ne bih i ja?! Već sam toliko bio čuo o zagrebačkim tulumima, a u Splitu se nije baš nešto tulumarilo, više se živjelo na ulicama i trgovima i po kafićima. Pa sam, kao izvanredan student, upisao komparativnu književnost i sociologiju, te sam sljedeće dvije godine vozio paralelni, splitsko-zagrebački slalom, koristeći tako obje polovice mozga. Treću godinu Filozofskoga sam namjerno pao, da bih sljedeće dvije mogao biti redovan student u Zagrebu. Tako sam diplomirao Pravo 1977. a na Filozofskom 1980. Sjećam se da sam samo jednu večer ostao doma kako bih učio za sutrašnji ispit iz Prava; moj noćni život nikada nije patio zbog studija, ta opcija nije dolazila u obzir. Tu sam naviku zadržao i kasnije, kada sam se zaposlio u „Slobodnoj Dalmaciji“, kao novinar i filmski kritičar, a i dan danas je prakticiram. Držim da je kvalitetan noćni život preduvjet kvalitetnog dnevnog, radnog života i ne ispuštam to iz ruku!

Kao što se vidi, kroz cijelu ovu priču se provlači i krivuda crno-crvena splitska linija: split (u engleskom značenju riječi) između želje i ne/mogućnosti, slobode i ne/slobode, prava i književnosti, umjetnosti i sigurnosti, srca i glave… Tako Split vlada Splićanima: dijeleći ih iznutra! Stara carska škola: divide et impera. Ta podjela je vertikalna i horizontalna: na gore i dolje (ime i prezime, software i hardware), na lijevo i desno (crveno i crno; nigdje moga stana – oj, ulico, alaj si pijana i drogirana). Split, dakle, prijeti unutarnjim raščetverenjem! Prvo sam riješio vertikalu: Ante sam i Kuštre (nas trojica sa sastavnim veznikom „i“). Ljude obično najviše određuje prezime, koje predstavlja pretke, a oni su dolje, u zemlji, mrtvi. Pa takvi ljudi i teže nadolje, underground. Ime je znak, ono vodi gore, direction to heavens!

Bog nas zove po imenu, prezime ga ne zanima. Tu riječ upotrebljavam jer je najkraća, ima svega tri slova, ali njena upotreba je riskantna jer često izaziva nesporazume, nerazumijevanja, svađe i sukobe. Radije koristim izraz Ministarstvo nebeskih poslova. A to je pak predugo i zato predlažem skraćenicu MNP. Bilo kako bilo, radi se o pozivu koji dolazi odozgo, a osjeća se iznutra, u srcu. Moj poziv je umjetnički, dakle, moram biti Ante i Kuštre, tim redoslijedom (da se zna tko je prvi). Poziv mi nije svetački (via sv. Ante) niti ratnički (via Ante Gotovina) već ratnički (ja vodim unutarnji, duhovni rat koji se manifestira u vidljivom svijetu kao art). U dvije riječi: ZNAM SE!!!

Taj moj slogan je ličan, za razliku od HDZ-ova „Zna se“, koji je bezličan jer je subjekt skriven. Skriva se zbog straha. Moj je otvoren, u njemu nema straha. I tu se očituje bitna razlika između politike i umjetnosti: prva se bazira na strahu, a druga na ljubavi. Između njih je split. Ako je, kako se smatra, politika „umijeće mogućega“, umjetnost je – smatram ja – politika nemogućeg. U tom smislu, političar sam nemogućeg. A to znači da se obraćam manjem broju ljudi. Kako mi je stalo prvenstveno do riječi i slika, brojke prepuštam politici i ekonomiji, a ja brodim i dalje prema Artu dobre nade. Tu sam plovidbu službeno započeo prvom samostalnom izložbom „SRETNA NOVA GODINA“ 1980., u klubu Tribine mladih, u sklopu kinoteke Zlatna vrata. Bila je konceptualne naravi, plakat je dizajnirao Gorki Žuvela, a na ulazu u izlagački prostor posjetitelje je poljupcima dočekivala Senka Bulić, tada srednjoškolka. Bila je velika gužva na otvaranju, a i inače nikad nisam imao problema s publikom, ni kao žurnalist ni kao artist. Valjda zato što nikada na nju nisam ni mislio niti sam za nju radio. Uvijek sam dao najviše od sebe, svejedno hoće li to vidjeti 10 ili tisuću ljudi. Pa se onda, paradoksalno, događa da nor. dvorana bude krcata na premijeri moga prvoga kratkometražnoga igranoga filma „Da capo al fine“ 1986. i da 11 godina poslije moju izložbu kolaža „MARKET THINK“ posjeti cca 5.000 ljudi.

U svijetu bi takve činjenice i brojke imale i financijski učinak, ali kod nas, a naročito u nas, novci su predodređeni za zna se koga. Pa zbog čega onda stvarati umjetnost na ovim prostorima, naročito u ovim i ovakvim vremenima? Umjetnik tu nema izbora: dok drugi ljudi bivaju profesionalno deformirani, umjetnik je po svojoj deformaciji izabran za svoju profesiju – biti umjetnik – i nema mu druge! To je genijalno spoznao i duhovito iskazao Dušan Kovačević, još prije 20-ak godina. I to je jednostavno tako: nije lako, ali se mora, pa nije ni teško.

„Šta se mora, nije teško” je rečenica koju izgovaram, u najnovijem filmu Lordana Zafranovića, u ulozi nedoklanoga Cige. To je moja replika na naredbu ustaškoga krvnika, prije klanja: „Klekni“! Ima nešto, zar ne, u tim paralelizmima, koincidencijama i sinkronicitetima. Za mene svakako da, jer ne vjerujem u slučajnosti. O tomu moranju koje čovjeka oslobađa težine, razmišljao sam i pisao i prije te epizodne ulogice. Ono što se mora nije teško, ali nije ni lako! A tako automatski zaključuju površni umovi. Ne, to je ni-ni, onaj uski prolaz između krajnosti. I upravo on mi omogućava nastavak plovidbe k Artu dobre nade, između Scile i Haribde, nimfi i Kirke itd. itsl. Pokojni Zlatan Dumanić, bivši kapetan duge plovidbe i umjetnik, koji je imao atelje 40 m od moga (a da me nikada nije posjetio niti me pozvao u posjet njegovu!), nekoliko godina je, takorekuć bio sa mnom na istom brodu. Preciznije: na istom komandnom mostu (ako Dioklecijanovu palaču shvatimo kao taj most). Ali nije uspio odoljeti zavodljivom zovu krajnosti pa, od kada je umro, više ne plovi.

Najviše sam mu zahvalan na jednom radu s njegove izložbe „Kapetanova kaciga“, održane na pola broda „Bakar“, ispred Pomorskog muzeja na Gripama u Splitu. To je crno-bijeli snimak paukove mreže unutar Dioklecijanove palače, doveden do čistog grafizma, da bi informacija koju je time želio prenijeti bude uočljivija. A ta je bila: sve mreže paukova unutar Palače su deformirane, a sve mreže paukova izvan Palače, npr. u obližnjem Đardinu, pravilne su! Što upućuje na zaključak da unutar Palače djeluju sile koje su jače od prirodnih; koje su, dakle, natprirodne. Valja znati da je nit paukove mreže najjača nit u prirodi, relativno jača od najjače čelične sajle najmoćnije dizalice na svijetu. Zlatan, da je otkrio samo tu zlatnu nit splitske priče, zaslužuje zahvalnost i poštovanje.

Mislim da mi je upravo jedan kraći razgovor s njim, uz neki šank, inducirao spoznaju što sam, u biti, ja: kapetan slobodne plovidbe na moru hrvatskoga jezika! Pa sam mu to odmah i kazao, a on je reagirao u svom stilu, ali s blago kamufliranim osmijehom. Meni je i to, naravno, bilo dovoljno: kapetan je prepoznao kapetana. Niži činovi to ne mogu, njima moram to pokazati, a još nižima narediti. Na brodu, kao i u umjetnosti, demokracija nema što tražiti. Konsekventno prirodnom poretku i zakonima (neumoljive) logike morao sam, prije ili poslije, doći do kraće odrednice mene samoga: ja sam artistokrat! Branko Franceschi je, kao ravnatelj Galerije umjetnina, prvi prepoznao lucidnost i točnost mojih novih riječi i slogana pa je zato ot/kupio pravo tiskanja i prodaje 200 majica s tom mojom riječju i sloganom: „Art is sexy“, u art-shopu GU. Sve su se, tijekom vremena, prodale; ponajviše, naravno, stranim turistima i art-loverima.

Kako je Dioklecijanova palača de facto bila carski dvor, mada je sam car – kao iznimka koja potvrđuje pravilo – dobrovoljno i mudro abdicirao s trona u Rimu (da ga pretendenti ne bi nožem i otrovom maknuli s njega) – tako su u Palači uvijek na djelu razne dvorske spletke, zavjere i zabadanja noževa u leđa, pa čak i među umjetnicima. U mome konkretnom slučaju, taj split Splita je koncentriran u prostoru Dioklecijanove 1, koji je podijeljen na dva dijela: u sjevernom je moj atelje, a u južnom je formalno locirana udruga AAA, a de facto je atelje u kojemu je godinama, dok nije umro, radio Božidar Jelenić, predsjednik rečene udruge. Poslije njegove smrti mjesto predsjednika AAA je naslijedio njegov sin Antej (po nekom feudalnom pravu?), koji od tada koristi de facto prostor kao svoj atelje. Kako onda s ocem tako i sada sa sinom, imao sam mnoštvo problema i ekscesa, zbog čije nasilnosti sam morao nekoliko puta prijaviti policiji dotičnoga sina.

I upravo zbog toga sada pišem ovaj intervju na nekom drugom, mirnom mjestu jer je moj atelje već pet mjeseci u mraku, od kada je Antej Jelenić izvadio sve moje osigurače iz razvodne ploče (to mu nije prvi put!), sa zida u zajedničkom hodniku. Ne bi li me tako, argumentima sile, prisilio da mu platim nepostojeći dug za potrošnju struje proteklih mjeseci. Više sam puta pokušao, silom argumenata i činjenica, privesti ga civiliziranom ponašanju i mirnom rješavanju problema, ali dotični to tvrdokorno odbija, u skladu s istaknutom anarhoidnom politikom svoje udruge AAA, kao maskom iza koje se bori – ne birajući sredstva – za svoje prizemne privatne interese. Tu je sebičnu borbu, usmjerenu najviše prema meni, intenzivirao posljednjih mjeseci, od kada mu je Muzej grada Splita zabranio održavanje AAA anala u Podrumima, a Grad iz istih Podruma izbacio štandove svih prodavača suvenira, među kojima je bila i njegova obitelj.

Ostavši tako bez paravana, u vidu AAA anala kojim je opravdavao postojanje svoje udruge, kao i bez profita od štanda, dotični je sav svoj „revolucionarno-anarhistički“ bijes usmjerio prema meni, ne bi li nekako došao do eura iz tuđeg džepa. To me ne čudi: kakav otac, takav sin. Zbog sličnih marifetluka njegova pok. oca, moj je atelje pune dvije godine bio u mraku, sve dok ondašnje službe grada Splita nisu reagirale (konačno shvativši manipulativne taktike dotičnoga) i donijele odluku da buduće račune za struju plaća AAA, a ja da ih plaćam za vodu. Do tada tj. godinama svi su računi stizali na moje ime i ja sam svakog mjeseca morao se natezati i boriti s Jelenićem da i on sudjeluje u zajedničkim troškovima. Kod sadašnje gradske vlasti, konkretno kod zamjenika gradonačelnika Bojana Ivoševića, ta jelenićevska manipulacija nije mogla proći pa je on odmah prozreo prosvjed za „javni interes“, kojeg je organizirao Jelenić jr, kao licemjernu farsu te sproveo svoju odluku a njega javno demaskirao.

Smatram da je sve ovo reći kako bi se dobio jasan uvid u konkretnu situaciju, u kojoj godinama umjetnički i javno djelujem, kao i moja udruga RADDAR, koja ima sjedište na istoj adresi. Krajnje je vrijeme da se pročisti atmosfera, te imenuju pojave i individue koji je truju ispod radara javnosti i institucija. U takvom kontekstu se može jasno uočiti i valorizirati nečiji tekst tj. umjetničko djelo pa i sav opus. Moj, eto, nastao je ne zahvaljujući nekomu/nečemu nego usprkos, glede i unatoč. A koliki je i kakav je svatko može vidjeti na mome web siteu: www.ak-55.hr. Stranica se još radi i blizu je kraja, a bila bi već skroz dovršena da nije ovakvih, gore opisanih personAAA i problemAAA.

Ukratko, umjesto da se na miru bavim artom u svome ateljeu, nameće mi se u tom prostoru rat! Protivnik je fizički jači (viši, teži, mlađi) ali je metafizički (umjetničkim djelima) slabiji. I predstavlja dark side of Split moon. Ja se pak krećem i djelujem na solarni pogon pa zato ovo i iznosim na svjetlo dana. Ako se radi o Trećem svjetskom ratu (kako su, prije nekoliko godina, rekli Gerhard Richter, a poslije njega, papa Franjo), onda se on, eto, vodi i na ovoj mikro lokaciji. Kao sukob svjetla i tame, pravde i nepravde, miroljubivosti i ratobornosti… Što se mene tiče, to je TREĆI SVJETSKI ART, a majicu s tom sintagmom sam tiskao još prije 10-ak godina; jednu je kupio Čarli Čargonja, na Almissa open air-u u Omišu. Kad je tomu već tako, onda se ovo mora izreći urbi e torbi, zar ne?!

Sav ovaj moj tekst, ti odgovori na pitanja koja ste mi postavili kao i na ona koja me niste pitali, lako može nekomu sličiti na rafalnu verbalnu paljbu. I to nije daleko od istine, štoviše, blizu joj je. Moji inicijali AK-55 me markiraju kao takvoga: usavršenu verziju automata kalašnjikov, AK-47, a to je najprodavanije oružje na svijetu, zbog svoje jednostavnosti i efikasnosti. Tomu i težim u svome životu i umjetnosti: prvo jednostavnosti (sancta simplicitas). „Istina je jednostavna” – kaže jedan duhoviti mudrac, jer kada bi bila komplicirana, svi bi je razumjeli“. Ljudima je draže komplicirati jer kompliciranje ne obvezuje na djelovanje u skladu s iz/rečenim, ono stimulira daljnje kompliciranje, a to vodi u odgađanje djelovanja, na koncu i samoga života. U stvari, abolira nas od odgovornosti. Jedan splitski grafit je to, prije 20-ak godina, izrazio ovako: “Zašto jednostavno kada može komplicirano“?!

Split genius loci se rijetko manifestira, ali kada to učini, pogađa u sridu. Kao u slučaju ovog grafita iz 90-ih: „Malo nas je, ali smo govna“. Split je sredina koja, da bi u njoj ostali na nogama, od vas traži posebne sposobnosti samo/obrane; ponekad morate jednom riječju ili rečenicom zaustaviti protivnika ili jednim rafalom više njih, kada se istovremeno okome na vas. Morate biti precizni pri tomu i u svim uvjetima danju i noću, trijezni i pijani. Dugogodišnjom samo/obrambenom praksom sam usavršio te svoje vještine pa se stoga ne kitim tuđim perjem kada stavljam marku AK-55 na svoja pisma, metaforički kazano. Uvijek sam težio maksimalnom sažimanju izraza, do mikro-čip dimenzija. I to sam dosegnuo s AK-55; tomu se nema što dodati ni oduzeti. AK kaže da sam Ante i Kuštre, a crtica između slova i brojki 55 (godina moga rođenja) ukazuje na drugorazrednost značaja brojeva u mome životu (ja imam svoje godine, nemaju one mene). Nadalje, dvije petice impliciraju dvije ruke, s po pet prstiju, što hoće reći da kada nešto radim – ili prihvaćam – radim to objeručke, ili nikako. Sažimanjem te dvije petice dobivamo 10, a to je 1 i 0, dakle, sve. Na koncu, a na prvi pogled, AK-55 asocira na AK-47 (što je i bila moja namjera ), a to implicira da sam art-marka koja ima potencijal da osvoji svjetsko tržište. Naravno, u kontekstu Trećeg svjetskog arta. Pametnima dosta.

A njih nema baš puno u našoj sredini, zar ne?! Ona, u pravilu, ne može vidjeti onog koji im je pred očima pa takav ne može ni biti, u punini, ono što jest tamo gdje se nalazi. U Splitu je to dovedeno do ekstrema: Goran Ivanišević mora osvojiti Wimbledon da bi ga tek tada Splićani priznali. A njegov talent su, naravno, prepoznali odmah: bio je tako očit, a sam on naočit! Što se onda događa? Evo ovo: dva tjedna prije Wimbledona njegovi prijatelji, ekipa iz ulice ispisuju veliki grafit: „Nećeš nikada osvojiti Wimbledon“! A kada ga je ipak osvojio, Splićani mu priređuju trijumfalni doček na Rivi, kao polubogu. Što je druga krajnost; prva je potpuna negacija nečijeg talenta i potencijala. To se događalo onda, događa se sada i događat će se i ubuduće, a sve to sam sažeo u dvije riječi „SPLIT HAPPENS“!

Upravo zbog takvog mentaliteta i splitskih okolnosti, razvoj ovdašnjih talenata (bilo u nekoj individualnoj sportskoj disciplini bilo u umjetnosti) vrlo je težak i usporen i takav pojedinac može samo jednom u životu dosegnuti svjetski vrh. I to tek onda kada nadvlada svoj unutarnji split! To je jednostavno tako: ili će Split tebe ili ćeš ti njega. Nema sredine. Drugim riječima, nema normalnosti niti nijansi. Ili će te pobijediti splitska ulica („Nećeš nikada….“) pa ćeš postati nitko i ništa (kao što su i oni) ili ćeš ti nju pa ćeš postati netko i nešto – u svjetskom kontekstu! Umjetniku je u Splitu još teže nego individualnom sportašu, daleko teže. Zašto? Zato što se Split diči tj. kurči da je „najsportskiji grad na svitu“. Nažalost, on to najvjerojatnije i jest. Zašto „nažalost“? Zato što to, s druge strane, znači da je najmanje sklon umjetnosti i kulturi tj. svakom duhu koji nije sportski pa na koncu i Duhu samom. Splićani se zaista klanjaju samo Hajduku, kao kolektivnom božanstvu s 22 noge. I stalno mu prinose žrtve, uključujući i ljudske (u smislu ljudskih odnosa, od obiteljskih pa do društvenih). U normalnom svijetu, gradovi imaju nogometne klubove, dok ovdje klub ima grad. Hajduk zapravo vlada Splitom! A Hajdukom vlada Torcida, dakle, Torcida vlada Splitom. Da to svima pokaže, žigosala je sav grad svojim amblemima, bojama, grafitima; od fasada najvećih zgrada do ulaza u splitski HNK.

U tom i takvom kontekstu o kakvoj to umjetničkoj (likovnoj, muzičkoj itd.) sceni možemo govoriti?! Naročito u svjetlu razumijevanja prijetnje u (muzičkim) rukavicama: „Ništa kontra Splita“! Ono što je od nje bilo 80-ih, dakle, prije rata i 90-ih, zgaženo je kopačkama pa onda asfaltirano ili betonirano. Umjetnici u Splitu nemaju niti jedno jedino mjesto kao svoje, ni kafić a kamoli klub, a to znači da se nemaju gdje sastajati, družiti, razmjenjivati ideje i surađivati. Kao što znamo iz povijesti moderne umjetnosti, nje ne bi ni bilo da europski umjetnici nisu imali svoje kavane i okupljališta gdje su se nalazili, međusobno podržavali i tako se održavali na životu. U Splitu su oni atomizirani te im je onemogućeno da se spajaju u molekule. Razdvojenim, usamljenim individuama je – zna se, lakše vladati i iskorištavati ih. Divide et impera! To razdvajanje se nastavlja i u unutarnjem prostoru individue, s tendencijom da je se pocijepa na split personality, da je se na koncu dovede do shizofrenije ili nekog drugog disfunkcionalnog poremećaja tj. neke autodestruktivne ovisnosti. This is the road to hell, of course! Jer: „Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je. Ako umjetnika nema, već si u paklu“. Da je Diogen danas živ i da živi u Splitu, išao bi danju po Rivi sa svjetiljkom u ruci i kada bi ga neki zatucani Splićanin pitao zašto to radi, on bi mu odgovorio: „Tražim umjetnika“! Splićanin bi kasnije prepričao svojoj ekipi za stolom što mu je rekao taj stari redikul i svi bi se zlobno-slatko nasmijali pa naručili još jednu rundu, još više uživajući u svojoj „superiornosti“.

Tu, dakle, prevladava vis minor. Pitao am jednom jednog talentiranog muzičara, sa psihijatrijskom dijagnozom, što bi naši ljudi učinili kada bi prepoznali rasnog mladog konja, rođenog da pobjeđuje u trkama, bi li se kladili na njega. „Ne, polomili bi mu noge“! – Bio je rezolutan koliko i lucidan. Kao mlad i naivan umjetnik u nastajanju, očekivao sam – prilikom svake izložbe i projekcije moga filma – prepoznavanje i vjetar u leđa, a dočekivao namjerno ignoriranje i bonacu. Tako da je ovdašnja najzastupljenija disciplina trčanje na mjestu! A i ona je bivala sve teža, kako je živo blato raslo, a naraslo je do pupka.

Prepoznavanje lika i valoriziranje djela se događa daleko od Splita. Moj je lik prvi prepoznao jedan markantni gospodin, po glasu i stasu najvjerojatnije Englez. Bilo je to u Cannesu 90-ih, za šankom press centra, dok sam čekao da me konobarica primijeti, da naručim žuđeni espresso. Bila je velika gužva, taman je bila završila jutarnja projekcija nekog filma, kolega filmskih kritičara je bilo puno, a konobarica samo jedna. I dok sam nervozno lupkao prstima o šanku, do mojih ušiju se spustio ugodan glas s veće nadmorske visine od moje. „Would you be so kind to order one coffee for me too“? – „Of course” – odgovorio sam, ni ne pogledavši ga. „May I ask you something“? – nastavio je. Kimnuo sam glavom i kratko sam ga pogledao; odmah sam skužio da je gay, ali vrlo decentnog izgleda i držanja. „What are you doing here“? – bilo je njegovo pitanje. „I am film critic“- priznao sam. Pauza od nekoliko dugih sekundi pa onda usporeno ozbiljno: „You wanna tell me that you are really a film critic“? – gledao sam ga pažljivo dok je, postavljajući mi pitanje, polukružnom kretnjom ruke pokazivao na sve te kritičare uokolo, držeći obrve visoko uzdignute od čuđenja. „Yes“! – odbrusio sam. A on je, razočaran, spustio obrve i odustao od daljnjeg razgovora sa mnom, kao potpuno beznadežnim slučajem (što sam tada, u očima normalnog svijeta, i bio).

Još dok sam se okretao od njega prema konobarici, brzim švenkom sam pogledom obuhvatio natisnute kolege i istog časa shvatio što je dotični gospodin zapravo meni htio poručiti. Da ja fizički ne izgledam kao kritičar (makar govorio i ponašao se kao da jesam) nego kao filmski glumac ili barem redatelj. To jest: da sam promašio, ne samo cio fudbal nego i sport. A ja sam tada stvarno izgledao filmski, kao dalmatinska verzija Pierra Clementija, samo s kraćom crnom kosom i bradicom. I dok je konobarica radila moj i njegov espresso, procesuirao sam čitavu situaciju i njeno značenje za mene: ja sam i započeo karijeru kao glumac (ali u jebenom Splitu!), još u srednjoj školi, ja sam onda bio i snimio i režirao jedan kratki film u kino-klubu kojeg je vodio Gorki Žuvela, moj otac je bio statirao u filmu „Stepenice hrabrosti“ (bio je visok, vitak i zgodan). Pa dobro, idiote, što se guraš među one kojima organski ne pripadaš!? Koga je pogledavala Nastassia Kinski na pressici nekidan? Pa tebe, kretenu, ostalima je samo odgovarala na pitanja. Eto do kojih sve skretanja i stranputica može splitskog čovjeka dovesti nedostatak točne i objektivne refleksije i afirmacije iz njegove okoline! Kako da vidiš sebe takvim kakav jesi kada si okružen iskrivljenim ogledalima od krvi i mesa?! Koji lijepo poružnjuju, inteligentnom se rugaju, talentiranom zavide. Nikako ili pre/kasno.

Ali: nikad nije kasno ako se iznova započne časno! Izdržao sam biti kritičar i novinar do 1998. kada sam iz „Slobodne“ izišao na slobodu. Te uz likovne radove počeo snimati i režirati kratke, srednje i duge dokumentarne filmove, od kojih je najdulji „Zoo Tito“ (63 min). Eno ga još u ladici filmske redakcije HRT-a iako ga je, na prijedlog Deana Šoše, otkupila te producentici i meni isplatila honorare, a po Ugovoru se obvezala da ga prikaže u naredne tri godine (jednom ili više puta). Od tada je prošlo možda desetak godina, uputio sam producenticu na pravnu službu HRT-a, da im najavi moju tužbu i traženje odštete radi nepotpisivanja Ugovora. Dobila je od pravnika ovaj odgovor, citiram: „Vi ćete svakako dobiti spor i odštetu ali od tada nijedan vaš, kao ni film gospodina Kuštre neće biti prikazan na HRT-u“. Ja sam, nažalost, odustao od tužbe, većim dijelom radi toga da producentica ne strada kao kolateralna žrtva. Zbog toga se iskreno kajem, trebao sam ih tužiti.

Isto tako, kajem se što Anteja Jelenića nisam tužio zbog provale u prostor moje čajne kuhinje u ateljeu. Omekšao me jedan mlađi suradnik, kazavši mi da bi to bila krivična prijava i da bi mu ostala u dosjeu. „Mlad je, to bi mu zajebalo cili život“. Sada znam da sam pogriješio jer da sam tada tako reagirao, dotični sigurno ne bi kasnije eskalirao svoje nasilno ponašanje: prema meni verbalno prijeteće, a prema mojim stvarima i pravima fizičko, koje je vrhunac imalo prije par godina, kada je let-lampom zavario razvodnu ploču, da bi me držao, bez osigurača, što duže u mraku. To vam je tako: ako ne reagirate na invazivni, zloćudni tumor odmah i na prav/n/i način, on metastazira i zaprijeti vam životu. A tada je biti ili ne biti. Pa slijedi odlučujuća bitka u ovom, meni nametnutom, ratu. Pa moram djelovati kao ratnik, da bih – nakon pobjede – nastavio normalno djelovati kao artist. A što se mora, kao što rekoh, nije teško.

Može li se ovo podvesti pod skrivenu, splitsku umjetničku scenu? Tu nemilih scena svakako ima na pretek i one bi kvarile dobar tek svakom čovjeku s dobrim ukusom i pravim moralnim kriterijima, pa je bolje više ih ne spominjati. Nego istaknuti i jedan – ali velik i vrijedan – primjer ljudske i umjetničke humanosti i solidarnosti. Prošle godine je bilo baš gusto: morao sam u zadatom roku isplatiti Gradu dugovanje u iznosu od 2.300 eura, za nepodmirene račune zakupa prostora i komunalne naknade. I uspio sam! Zahvaljujući nemalom broju kolega/ica umjetnika/ica, kao i prijatelja/ica, od kojih su neki pomogli mi donacijama, a neki kupnjom mojih radova. Da ih nabrojim sve poimence, uzelo bi previše prostora pa neću: oni znaju da će u mom srcu trajno ostati zahvalnost za njihovu solidarnost. Oni predstavljaju svijetlu stranu splitske art-scene i samo zahvaljujući takvim ljudima u Splitu, mrak nije progutao grad, kao ni mene, u njegovom centru. Ali i dalje prijeti…

Nedavnim performansom „SPLIT THANATOS“ na Pjaci, Peristilu i u Vestibulu, izrazio sam actual Split state of mind and heart: kao prevlast nagona Smrti (frojdovski kazano) nad Erosom. Stajao sam nepomično u centru tih lokacija, odjeven od glave do pete u crno i s crnom, bezličnom maskom na licu. Rijetki prolaznici bi ubrzali korak kada bi me vidjeli, a jedna djevojka se zasta prestrašila jer me je ugledala tek kada mi se približila na dva metra. Valja znati da se Dioklecijanova palača, u ozbiljnoj znanstvenoj literaturi, naziva Palačom Sunca, zbog ezoterijskih principa na kojima je sagrađena. Unutar nje, na njenim pločnicima i trgovima, za sunčanih dana vlada bolno oštri kontrast svjetla i tame sjene. Oni su spojeni na rez,na split cut; nema tu prijelaza ni polutonova: iz jarke svjetlosti koja boli oči upadate, jedim korakom, u duboku, tamnu sjenu. I sada njoj prijeti, doslovce, crna rupa! Implozija zvijezde Sunce u black hole. Zbog njene monetizacije, turistifikacije i apartmanizacije jezgre grada, koja je Palača, iz nje se istiskuju ljudi i zamjenjuju se bankomatima, u nju više skoro nitko ne dolazi, naročito noću (osim najhrabriji i najživlji) pa je ona postala sablasno pusta i zastrašujuća. I kao takva idealna za snimanje nekog demonskog horrora.

Jedini znakovi društvenoga života se u gradu pojavljuju prilikom otvaranja izložbi, koja okupljaju i zadržavaju sat-dva određeni broj ljudi u druženju, uz piće. Poslije toga hladna tišina i pustoš centra grada izgledaju još teži. Osim toga, ja ne vidim druge džepove otpora kulture Života nadirućim snagama kulture Smrti. Volio bih da se varam ali bojim se da ne. Čini mi se da će se ove godine odigrati završni potezi na šahovskom polju Dioklecijanove palače pa ćemo sa/znati je li pobjednik crni ili bijeli kralj.

Moja izložba „The The End“, iza koje sam još dva puta samostalno izlagao art-kalendare za 2018. i 2019. godinu, na neki je način najavila buduće događaje u Splitu i šire. U četiri prostorije salona Galić sam izložio četiri vrste radova, podnaslovljene kao poglavlja knjige. U stvari, kao što je i moj atelje 4D instalacija, tako je i ta izložba imala četiri dimenzije. Takva struktura se izvodi, sama od sebe, iz osnovne 4D matrice Dioklecijanove palače. otuda i dolazi moja spoznaja da je Split 4D city. A četveropregom nije lako vladati i upravljati, pogotovo kada svaki konj želi trčati u svome pravcu. Jedan prema Zapadu (kroz Željezna vrata), drugi prema Jugu (kroz Brončana), treći prema Istoku (kroz Srebrna), a četvrti – meni omiljeni – prema Sjeveru (kroz Zlatna vrata). Stoga nije slučajno adresa moga ateljea Dioklecijanova 1, blizu Zlatnih vrata i istoimene Kinoteke, dakle, u samom središtu tih sila. Usput budi rečeno, ideja za uređenje interijera Kinoteke, po kojoj je ona možda jedinstvena u svijetu, mojih je moždanih antena djelo. I samo je putanje vremena kada će je turistički vodiči uvrstiti u svoje ture za domaće i strane ljubitelje kulture i umjetnosti.
No, vratimo se bitnom: četveropregom može upravljati samo jedan, kao i carstvom, pa je došlo vrijeme da se ovo dvovlašće, i pripadajući mu dualizam (kao svjetonazor) na toj adresi definitivno okonča. Jer gdje je dvovlašće tu je i (građanski) rat. A nama treba dobar (građanski) art! TREĆI SVJETSKI ART!

U 3D matrici stvari su ili apstraktne ii konkretne itd. itsl. A kada se gleda iz centra 4D matrice (na kvantni način, recimo) onda najapstraktnije – jednim kvantnim skokom – postaje najkonkretnije itd. itsl. Govorim ovo kao Ante Kvante (prigodni pseudonim), ostajući pri tomu isti onaj Ante Kuštre (pa su inicijali i jednog i drugog isti) kao takav sam i naslovio seriju svojih fotografija „Konkretne apstrakcije / Apstraktne konkrecije“. Spajanje „nespojivog“ je samo prividno, događa se na površini: Ljubav sve veže i spaja! Kako dva atoma vodika i jedan atom kisika u molekulu vode tako muškarca, ženu i dijete u molekulu obitelji. Stoga ljudi – kao ljudi – ne mogu živjeti bez vode i slobode!! Možda mogu kao postljudi, kao transhumana stvorenja ali kao ljudi ne. Dakle, sve je povezano, sve je već spojeno, a umjetnik samo uočava tu stvarnost stvarnosti te je artikulira u svome stilu, u nekom mediju. Naslutivši i osjetivši na svojoj koži te tendencije u svijetu (pa i kod nas), prema post truth society, prema transhumanizmu, prije nekoliko godina sam sebe nazvao POSTARTISTOM i dao si tiskati takvu majicu.

Postartist uvijek zvoni tri puta!!! Četvrti put od njega se mogu čuti samo arti bubnjevi i trube. Znate kako je: kada se dotjera cara do duvara, on mora izvaditi mač jezika iz korica i njime napraviti neprijatelju split cut između glave i ostatka tijela. A što se mora, nije teško!

Istaknuta fotografija: Ante Kuštre: Green Peristil

#Ante Kuštre #biografija #Split #umjetnik #Umjetnost