Poništavam ego, mišljenje, opservacije. Odlučio sam se

za varijantu pustinjaka. Mene povijest umjetnosti ne

zanima. Kada sam zavirio u Umjetničku enciklopediju

bivše Jugoslavije, shvatio sam da me je ona dokinula. Ja više ne postojim.

Vladimir Dodig Trokut

Tako je govorio Vladimir Dodig Trokut 2004. godine, dakle, točnije prije 20 godina, kada je konstatirao da ga nažalost neke kustoske prakse kao neprilagođenog umjetnika-praktičara mimoilaze. Dokaz je, kao što navodi, da ga ne spominje ni Enciklopedija likovnih umjetnosti bivše države. Tu bih naglasila da je prema samom Trokutu najznačajniji teorijski rad o njemu napisao povjesničar umjetnosti Radonja Leposavić, objavljen povodom izložbe Shadow Museum koja je 2008. i 2009. bila predstavljena u Novom Sadu, Vršcu, Varaždinu i Banjaluci. Tako navedeni povjesničar umjetnosti 1967. godinu navodi gotovo kao liminalnu godinu u okviru životnoga obreda prijelaza, kada je Trokut boravio u Bosni među sufi majstorima, te od njih dobiva budističko ime Trokut, zbog njegovih tadašnjih interesa za Kabalu i numerologiju. Prije toga, dok je bio zaokupljen geometrijom, imao je nadimak Šestar. Nadalje, kao drugu bitnu godinu Radonja Leposavić ističe Trokutovo poznanstvo s Božidarom Jelenićem, enformelistom, pop artistom, koji je „sačinio“, riječ je o Trokutovoj riječi „sačiniti“, prvi pješčani ambijent 1954. godine u Splitu, „koji je radio vrlo radikalne i hrabre geometrijske slike prije pojave Exata 51“, i gdje je kao profesor Škole za primijenjenu umjetnost imao veliki utjecaj na inicijaciju akcije Crveni Peristil. Sâm je Trokut istaknuo u jednom razgovoru za Zarez, povodom te prve javne intervencije u bivšoj državi:

Vladimir Dodig Trokut, 2004., iz arhive Damira Čargonje

„Tada sam bio orijentiran konceptu umjetnosti kao politici i atakiranju na tadašnji sustav, i radikalan dio grupe bio je idejno povezan s tadašnjim praxisovcima, u prvom redu s Vanjom Sutlićem. Naime, varijanta je bila da se Peristil oboji u narančastu boju koja je u to doba bila revolucionarna boja Zapada; drugi koncept bio je da se oboji pola crveno, pola crno u sustavu anarhističkog koncepta – u duhu španjolskih frakcija anarhizma – i treću varijantu, koja se i ozbiljila, činilo je atakiranje crvenom bojom na postojeći politički sustav komunizma. Instinktivno je ispalo da se 10. siječnja 1968. Peristil oboji u crveno. Mjesec dana nakon – dakle, 10. veljače 1968. – osnovana je Frakcija grupe Crveni Peristil akcijom Crveno more.“ Tako upravo na str. 16 časopisa Anti-svijet možemo vidjeti dokument gdje se navodi da je na temelju navedene akcije Crveno more Tomislav Šola kao direktor Zajednice umjetnika Hrvatske priznao Trokutu status samostalnog umjetnika Hrvatske, a jednu od izjava potpisao je Dimitrije Bašičević Mangelos. Često je u svojim razgovorima Trokut isticao odnos kustos/mentor – umjetnik koji je imao u odnosu s Dimitrijem Bašičevićem Mangelesom, te na tom tragu, tog prijateljstva, možemo citirati Jacquesa Derridau iz njegove knjige Politike prijateljstva „ja ne nadživljavam prijatelja, ja mogu, odnosno, moram da ga nadživim samo u mjeri u kojoj on već nosi moju smrt i nasljeđuje je kao posljednji preživjeli”. Na tom nenadživljavanju možemo čitati i stranice antičasopisa Anti-svijet pod uredništvom Domagoja Margetića. Tako na timelinu spomenutog prijateljstva vidimo da je prva godina upravo 1968. kada Trokut dolazi iz Splita u Zagreb i kada počinje njihov odnos mentora i učenika, da bi 1972. godine Trokut započeo s idejom Antimuzeja, kao koncepta „forma mentis“, za koji mu glavni poticaj pruža upravo Mangelos, kao sukreator antimuzejske ideje. Timeline prijateljstva dalje nastavlja podatkom da odnos mentora i učenika (između njih dvojice) prerasta u odnos suradnika i umjetničkih sukreatora, i prijatelja. Te godine Mangelos postaje član savjeta Antimuzeja. Naime nulti broj Anti-svijeta donosi veliku priču o sakrivenom opusu Dimitrija Bašičevića Mangelosa, kao i priču o njegovim neobjavljenim rukopisima i zbirci prvih radova njegova oca Ilije Bašičevića Bosilja, koju je Mića Bašičević sačuvao u svojoj privatnoj arhivi, no prije svega preko navedenoga timeline Anti-svijet valorizira navedeno prijateljstvo na liniji Trokut – Mangelos koje je, kao što je Domagoj Margetić istaknuo na promociji, često zanemareno u monografijama i brojnim člancima vezanima uz Mangelosa. Pritom je vezano uz promociju održana izložba crteža akademskog slikara Miroslava Stakića iz Bosne i Hercegovine, poznatoga kao „umjetnik iz rudnika“, koji pritom i surađuje u ovom novom anti/časopisu za kulturu. Pored crteža Logika kretanja mase (Prijedor, 2023), tu je i njegov tekst Generacije koje ne vide u kojemu, među ostalim, zaključuje: „Imamo sve potrebne OPTIMALNE USLOVE za oslobađanje stega surovog političkog ropstva ili bolje rečeno političkog kapitalizma.“

Nulti broja časopisa „Anti-svijet – magazin kulturne autonomije“, ur. Domagoj Margetić

Napravila bih sada malu sintezu projekta Odbačeno: prilozi za studije vrijednosti, voditeljica Irene Bekić i Duge Mavrinac, u okviru kojega je jedan segment pripao i Vladimiru Dodigu Trokutu. Naime, voditeljice projekta organizirale su u Institutu za etnologiju i folkloristiku 2021. godine mali posvetni skup i o Vladimiru Dodigu Trokutu, na kojemu su sudjelovali i Domagoj Margetić, Darko Šimičić i Miško Šuvaković, koji je u časopisu Anti-svijet prisutan tekstom Antimuzejski Mangelos. Riječ je o izlaganju koji je održao na zatvaranju izložbe radova Dimitrija Bašičevića Mangelosa Mangelos u Antimuzeju, 2022. godine u Galeriji Neon u Beogradu.

U okviru tog projekta istraživala sam Trokutov umjetnički i etnografski, antimuzejski rad, koji čine lice i naličje njegove prakse, u kontekstu onoga što je Hal Foster u svom eseju „Umjetnik kao etnograf?“ (1995) tematizirao kao umjetničke prakse bliske etnografskim okvirima, što određuje kao “etnografski zaokret” u umjetnosti 1960-ih, te bi se Trokutova no-umjetnost mogla protumačiti obrnutim procesom “etnograf kao umjetnik” ili etnografija kao antimuzejska praksa no-umjetnosti. Uvijek je VDT naglašavao kako je naročito preko preslica, koje su morfološki slične ljudskoj ruci, ušao u etnografiju.

Nadalje, kako temelj njegove naracije počiva na mistifikaciji kao mediju, koju je sâm odredio sintagmom „pričam ti priču“, možemo primijeniti Rimbaudovo određenje iz njegova Pisma vidovnjaka, gdje osuđuje sentimentalnu i subjektivnu poeziju te izražava potrebu za objektivnim pjesništvom – Ja, to je netko drugi. Naime, Trokutove naracije bliske su zamućenim žanrovima (blurred genres) u određenju interpretativnoga antropologa Clifforda Geertza, kao što je Castañeda učinio s etnografijom koju je prelio u spiritualnu fikciju ili pak Georges Bataille sa svojim etnografskim nadrealizmom. Podsjetila bih da Trokut smatra da prvi happeninzi nastaju pojavom Lautréamonta, Baudelairea, Rimbauda – pjesnika simbolizma koji rade prve akcije i performanse. Naravno, tu je i Artaud kao tvorac alkemijskoga kazališta, kojemu je jednako tako Trokut posvetio neke izvedbene Wunderkammere. Ili kako to određuje Routledge Encyclopedia of Social and Cultural Anthropology (ur. Alan Barnard, Jonathan Spencer) pod leksikonskom natuknicom Antropologija i književnost – „Cijela antropologija je književnost ili bi barem trebala težiti tome. Inače teži dosadnom ili, što je još gore, neprobavljivom. (…) Fikcija predstavljena kao etnografija ovdje može poslužiti kao testni slučaj; izvanredni primjeri ovog šaljivog žanra su Psalmanazar i Castañeda.“

Vladimir Dodig Trokut, MMC Palach, 2004., iz arhive Damira Čargonje

Pritom Castañedu, ali svakako i Trokuta, treba čitati unutar Deleuzeove i Guattarijeve knjige Tisuću platoa (1980.) gdje o Castañedinim fenomenima pišu sljedeće:

„Jedna od najvažnijih i najzanimljivijh karakteristika Castañedinih knjiga napisanih pod utjecajem droge ili nečeg drugog (…), upravo je u tome što one pokazuju kako Indijanac uspijeva suzbiti mehanizme interpretacije i ugraditi u svojeg učenika predoznačiteljsku semiotiku ili čak obeznačiteljski dijagram. Stani! Zamaraš me! Eksperimentiraj umjesto da označavaš ili interpretiraš! Pronađi svoja mjesta, svoje teritorijalnosti, svoje deteritorijalizacije, svoj režim, svoje linije bijega“ (2013: 157).[1]

Završno rekla bih da mi istinski nedostaje hodajuća skulptura–enciklopedija ovoga umornoga grada gdje se VDT borio s monolitnom sviješću s namjerom da se sačuva njegov projekt „Antimuzej kao povijest svakodnevice“, na čemu za sada sustavno radi jedino Domagoj Margetić koji je nakon umjetnikove smrti otvorio stalni postav Antimuzeja s podnaslovnom odrednicom „mjesto kulturne autonomije“ na zagrebačkoj adresi Ulica Antuna Bauera 19, desni ulaz.[2]

[1] Deleuze, Gilles. Guattari, Felix. 2013. Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa. Zagreb: Mizantrop.

[2] Ovaj esej nastaje u sklopu projekta „Infrapolitike: od devedesetih do življenih budućnosti“ (INFRA).