Malo izvan Kopenhagena nalazi se jedna neobična benzinska pumpa koju je projektirao Arne Jacobsen. Ta je pumpa trebala biti prototip po kojem bi Texaco izgradio cijeli sustav novih zgrada, ali to se nije dogodio i ostala je samo ova jedna, unikatna zgrada.
Ta benzinska pumpa danas je strogo zaštićena kao djelo jednog od najvažnijih danskih dizajnera, velika je turistička atrakcija, te je oglašava i kopenhagenška turistička zajednica kao vrijednu znamenitost grada. U njoj je trenutačno nekakva pečenjara, što je dosta uspješna kombinacija jer se pumpa nalazi na plaži, pa čovjek može nakon kupanja nešto prigricnuti.
Svaki put kad se sjetim te pumpe, misli mi skrenu na staru riječku poštu. Za mlađe Riječane vrijedi objasniti da je u samom centru Korza, preko puta gradskog sata, 1887. sagrađena Palača pošte u historicističkom stilu, koja je 1969. prošla kroz vrlo vrijednu transformaciju interijera. Arhitekt Sergio Kamber i umjetnik Edo Murtić u prizemlju zgrade osmislili su jedan Gesamtkunstwerk tipičan za jugoslavenski modernizam, gdje su isprepletene organske, valovite forme, masivni drveni šalteri i svodovi, kao i prekrasan Murtićev mozaik. Radilo se o jedinstvenoj pošti kakve nema nigdje na svijetu.
Nema je više ni u Rijeci. Zgrada je 2015. prodana privatnom vlasniku. Iako se zagrebačka organizacija Slobodne veze – Motel Trogir zauzela za poštu, citirajući povjesničare umjetnosti, Borisa Vižintina i Radmilu Matejčić, koji su odmah po završetku radova prepoznali “izvanrednu kulturnu vrijednost projekta uređenja centralne pošte pripisujući mu već tada spomenička svojstva kao jednog od rijetko cjelovito osmišljenih primjeraka kasnomodernističkog dizajna interijera javnih prostora i primijenjene umjetnosti velikog mjerila u Rijeci”, grad Rijeka nije zaštitio poštu. Konzervatorski ured Rijeke je zaključio da je jedino vrijedno u tom interijeru mozaik Ede Murtića, koji je skinut s namjerom da ga se, van originalnog konteksta, postavi negdje drugdje. Sve ostalo: i valoviti šalteri, i lijepe telefonske govornice, i Kamberovi svodovi, potpuno je izbrisano iz prostora, da bi se tamo smjestila Zara.
I tako danas Rijeka svojim turistima kao najveću atrakciju nudi franšizu španjolske brze mode, kakvih po Europi već ima 2200, kakvu sigurno imaju i doma, i u kojoj mogu kupiti iste jeftine krpice koje imaju i u svojem gradu. Da bi stvar bila tužnija, grad danas u svom samom centru, na Trgu 128. Brigade Hrvatske Vojske, dakle na Korzu ispod Guvernerove palače, na glavnim pozicijama ima dva najgora fast fooda: McDonald’s i Burger King. Ali to je druga priča. Tužnija priča.
Puno se priča u Hrvatskoj, uglavnom u ljetnim mjesecima, kako Hrvatska nema za ponuditi svojim turistima nikakvu dodanu vrijednost. Ali meni se ne čini da mi dodanu vrijednost nemamo. Imamo je puno. Mi je samo uništavamo.
Naša županija, na primjer, kao i sve druge obalne županije, ima niz turističkih objekata ogromne arhitektonske vrijednosti, izgrađene u doba Jugoslavije, u jedinstvenom jugoslavenskom stilu koji je slobodno kombinirao modernističke principe s jednom pomalo folklornom estetikom (bratstva i jedinstva različitih naroda, itd) i slobodnom interpretacijom tradicionalne arhitekture. To se u Španjolskoj zove ‘kritički regionalizam’ i izvanredno se cijeni. U Hrvatskoj se to zove ‘socijalistička arhitektura’ i ruši se na svakom koraku, ako već nije devastirano. Radi se o objektima o kojima knjige objavljuju stručnjaci iz svjetskih zemalja – na stolu mi stoje tri ili četiri, uključujući austrijsku Holidays After the Fall i katalog ogromne izložbe u New Yorku u MOMA-i 2018. g. o jugoslavenskom dizajnu, u kojem je cijelu sekciju dobila hrvatska turistička arhitektura.
U našoj županiji imamo nekoliko krasnih primjera, uključujući Uvalu Scott u Kostreni, Haludovo na otoku Krku, hotel Ambasador u Opatiji, i više malih motela uz cestu.
Ali naše je razumijevanje da te objekte treba prodati i iz njih izbrisati povijest. Više puta u zadnjih par godina dobila sam e-mail sa slikama nekakvih ‘obnovljenih’ hotela i odmarališta te generacije, gdje je netko zaposlio dizajnera iz Dubaija da vrijedne interijere potpuno ogoli, u njih stavi jeftin namještaj globalnih franšiza (u rangu Zare, samo za namještaj) i onda priča priče o globalnom luksuzu. Tu je klijent svakako netko kome je vrhunski šik da cijelu hotelsku sobu pobojamo u antracit, pa da izgleda kao jedan od poslovnih hotela kakvi u tisućama niču na izlazima s autocesta bilo gdje u sjevernoj Europi. Sve mediteransko, hrvatsko, povijesno specifično, iz njih je izbrisano. Tako mali Mujo zamišlja luksuz. To su bedastoće.
Tu antracitsku pošast je nemoguće zaustaviti. Ali takvi interijeri nemaju u sebi ničeg posebnog, ničeg vrijednog, ničeg što na bilo koji način govori o našem prostoru, našoj kulturi. Naravno da nemaju kad se radi o interijerima koje štancaju podugovarači i podizvođači iz raznih zemalja koje s Hrvatskoj nemaju nikakvih dodirnih točaka. I to je nešto što se dogodi kad se obala rasproda stranim kupcima. O tim interijerima ne piše nitko, i oni nikada, ni u tisuću godina, neće biti predmet važne izložbe dizajna.
Za razliku od našeg odnosa prema modernističkom naslijeđu, u Italiji se Villaggio Eni, rijedak primjer – u principu – radničkog odmarališta u Italiji, pažljivo obnavlja kao umjetnička i turistička kolonija. Palm Springs, malo mjesto kraj Los Angelesa, je od svog velikog modernističkog naslijeđa napravilo brend, i jednom godišnje organizira veliki Modernism Week. Los Angeles također pomno štiti svoje modernističke vile i turistima su one glavna atrakcija, iako ih se rijetko može vidjeti iznutra. O Skandinaviji da i ne govorim. Kako se skandinavsko društvo razvilo otprilike istim tempom i u isto vrijeme kad i jugoslavensko, odnosno nakon Drugog svjetskog rata, tako imamo otprilike isto arhitektonsko naslijeđe.
Ali modernizam se u skandinavskim zemljama studira i slavi kao važna etapa u razvoju društva, nešto čime se trebaju ponositi. Na kraju krajeva, radi se o zgradama na kojima se učilo kako graditi priuštive gradove jednakosti, modernim tehnikama, za moderne obitelji, za moderno društvo. Puno je društvenih vrijednosti ugrađeno u te zgrade.
Mi imamo Zaru.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Prethodni nastavci:
Kamo ide hrvatski turizam? 3) Elitni turizam u zemlji bez zakona
Kamo ide hrvatski turizam? 2) Kome trebaju hoteli od pet zvjezdica?
Kamo ide hrvatski turizam? 1) Turizam bez društvenih vrijednosti
