Arijanu Lekić Fridrih ne treba posebno predstavljati svakom onom tko barem posljednjih godinu dana ne živi u pećini. To je, naime, ona žena koja kontinuirano i mirno pruža otpor performansom „Tiha misa” kvazi vjernicima i „moliteljima” na trgovima diljem Lijepe naše. Svestrana umjetnica Arijana Lekić-Fridrih završila je studij Filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu te studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom aktivističkom i umjetničkom radu bavi se položajem marginaliziranih skupina i ulogom odgovornog građanstva, njezini radovi žive i nastaju u javnom prostoru i kao zajednički cilj uvijek imaju promjenu – u društvu, u javnom mišljenju, u svakom pojedincu. Redovito izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu te se ne libi jasno artikulirati stavove što je ujedno bio i jedan od povoda za intervju.

Nedavno si se vratila iz New Yorka i odmah se bacila na posao. Ne osjećaš jet lag?
Ne mogu reći da ga nisam osjećala, ali odmah sam se vratila poslu i svakodnevnom životu pa se sve nekako poravnalo. Kako bi rekla Taylor Swift – Jet lag je izbor.

Doći ćemo i do performansa u Hrvatskoj, ali prvo da te pitam o iskustvu u New Yorku. U Velikoj jabuci je, naime, u sklopu „Queer New York International Arts Festival-a” predstavljen tvoj projekt „Od5do95” koji koristeći crno-bijelu tehniku dokumentarističkim pristupom prikazuje specifična iskustva žena u Hrvatskoj. Projekt radiš godinama, no fascinantno je da je bolju prođu dobio u inozemstvu. Kako ti na to gledaš?
Projekt „Od5Do95“ radim s kolegicom Andreom Kaštelan već devet godina i to nam je objema jedan od dražih i najbližih projekata. Ne bih rekla da je prošao bolje u inozemstvu, čini mi se da se radi o kutu gledanja. U Hrvatskoj i zemljama regije stvorila se zajednica unutar publike koja prati naš projekt, izazov nam je financiranje projekta. Nekad je subverzivan, nekad nedovoljno fokusiran za muškarce, često se šalimo da ćemo jednom napraviti izložbu odbijenica. S druge strane, kulturna je zajednica zaista odlično prihvatila rad u New York-u, znatno bolje nego u Hrvatskoj gdje se projekt često gleda više kao sociološki, a ne toliko kao umjetnički projekt iako on to u svim svojim komponentama jest.

Što bi izdvojila iz newyorškog iskustva?
Neovisno o tome što Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske nije prepoznalo ovaj projekt kao javnu potrebu u kulturi, New York je prepoznao. Prekrasna publika, odlične predstave, a kako je rekao kurator Zvonimir Dobrović, može nas se kočiti, ali neće nas zaustaviti da uporno predstavljamo hrvatske projekte i umjetnike. Sve predstave, instalacije i razgovori bili su prepuni nove publike koja je imala priliku vidjeti i upoznati i hrvatske umjetnike, a to je važno, ne samo za nas, nego i za umjetnike koji će iduće godine dobiti istu priliku.

Da se zadržimo još malo na projektu. Sve sudionice pitaš deset istih intimnih pitanja, od kojih bih izdvojila pitanje odnosa s majkom. Je li to zbog toga što želiš prikazati, bez direktno vidljive intencije, kako patrijarhat utječe na odnos majke i kćeri ili?
Budući da svoje sugovornice najčešće prvi put upoznajem na snimanju u razgovor ne ulazim s ikakvim očekivanjima. Pitanje o majci je ono koje naše sugovornice najviše iznenadi, na neki način ih natjera da sagledaju svoje majke iz perspektive odrasle osobe, kao ženu, a ne kao majku. Katkad se dogodi da je patrijarhat utjecao na odnos majke i kćeri, ali meni je možda važnija transgeneracijska spona ili nedostatak iste, način na koji se ponavljaju ženski obiteljski obrasci ili na koji način se prekidaju i prepoznaju kao traumatični i teški.

Ima li neka spona koja veže sve žene koje si intervjuirala?
Motivacija! Svaka od žena koje intervjuiramo iznimno je motivirana da ispriča svoju životnu priču i to uglavnom zato da bi svojim iskustvom pomogla drugoj ženi. Čini mi se da je to iznimno vrijedno. Solidarnost i briga za žene koje možda prolaze iste situacije, ali osjećaju se samima. Naše sugovornice im često kažu da nisu same.

„Tiha misa”, performans koji izvodiš kao suprotstavljanje moliteljima na hrvatskim trgovima postao je simbol otpora. Ajde iskreno, bude li ti nekad „puna kapa” dizanja tako rano?
Posljednja „Tiha misa” bila je već 16. po redu tako da sam već navikla i svoj raspored prilagođavati prvoj suboti u mjesecu. Mnogo Tihih misa bilo je u Zagrebu i danas mi se iz perspektive putovanja u druge gradove čini da se tad nisam ni ustajala rano. Posljednjih mjeseci ustajem.

Mora se priznati da im je taktika dobra. Poznati smo po tome da ne izlazimo na prosvjede ako pada kiša ili je rano, no sve više ljudi ti pruža podršku. Pa ipak, osjećaš li se sad već pomalo sizifovski ili je nalet adrenalina koji dolazi s borbom za pravdu tek u zamahu?
Ne osjećam se sizifovski iako ima puno uspona i padova u takvoj vrsti rada. Zadovoljna sam svime što smo i ja te suborci i suborkinje uspjeli postići, prvenstveno demistificirati priču da se radi o pokretu koji je vezan uz Crkvu i vjeru. Nažalost, uspjeli smo i u tome da pokažemo da se ne radi o miroljubivom pokretu. Posljednjih nekoliko mjeseci, kako se bliže izbori, pojačale su se tenzije i dogodila se eskalacija nasilja. To je nešto što ćemo ne samo osuditi, nego i dovesti do kraja, osobito u slučaju splitske i riječke policije koja nije odradila svoj posao. Očekujemo objašnjenje za njihovu sigurnosnu procjenu, koga se od koga trebalo štititi, nas od molitelja ili obrnuto.

U Rijeci si nedavno održala prvu riječku, a 16. uopće „Tihu misu” i tamo se dogodila situacija kakvu ne vidimo često, a radi se o tome da si dobila direktnu podršku vlasti. Je li te to iznenadilo i kako se osjećaš zbog toga?
Rijeka je prvi i jedini grad koji je odmah osudio poruke koje dolaze s takvog skupa, a to je iznimno važna poruka. Ne mislim da sam ja dobila direktnu podršku vlasti, mislim da su je dobile Riječanke.

Smatraš li da postoji mjesto u Hrvatskoj gdje bi se takva podrška mogla ponoviti?
Smatram da se svaki grad u kojem se ti skupovi događaju zaslužio reakciju vlasti, kakva god ona bila. Ne razumijem kukavičluk i kalkulaciju političara kad je u pitanju ovakva vrsta skupa koja direktno zaziva ukidanje prava žena. Nadam se da ćemo prije izbora dočekati i te odgovore.

Znam da zbog svojih radova i performansa često dobivaš prijetnje. Neću te pitati bude li te strah nego kako se nosiš s njim?
Ne čitam komentare, a prijetnje redovito prijavljujem, i to je način da se testira sustav. Rješavanje takve vrste problema se naravno razlikuje, osobito kad govorimo o policijskim postajama. Hrvatska se mora prestati gledati kroz prizmu Zagreba.

Kažu da čovjek mora imati vjere u nešto da se ne bi predao potpunom beznađu i apatiji. Što tebe gura naprijed? Vjera u što?
Nikad me nitko nije pitao jesam li vjernica, a nisi ni ti što mi je iznimno drago jer smatram da je to privatna, intimna stvar. Iznimno poštujem vjernike i zato sam od samog početka komunicirala da „Tiha misa” nikako nije usmjerena protiv vjere. Osjetljiva sam na nepravdu, a kako sam i sama žena, ne mogu se isključiti iz podređene pozicije u kojoj se nalazimo. Jako je važno ne živjeti kao da smo zadnja generacija koja je ovdje, bitno mi je ostaviti djevojčicama i djevojkama ono što smo i mi imale, a sad je u ugrozi, ali i poboljšati im situaciju, dati im iste šanse, ako se to ne dogodi, podbacila sam, ne samo ja, nego i cijela moja generacija.

Pa puno ljudi, možda i previše, kao da ne shvaća da je to generacijski problem, odnosno čini se kao da ne shvaćaju da imaju odgovornost. Kao društvo smo se otuđili jedni od drugih. Kako ti na to gledaš?
Čini mi se da mi tek gradimo građansko društvo, nemamo kulturu izlaženja na ulice koju smo svojevremeno imali. Ustali smo za kurikularnu reformu, u najvećem broju doduše u Zagrebu, ali nismo dovoljno glasni kad su u pitanju ljudska prava. Ta mantra o životu u trenutku koju često čujem straši me jer je važno misliti o drugima, o napretku društva, biti empatičan, važnije od individualističke kulture koja danas vlada.

Imaš li dojam da idemo unazad kao društvo? Što bi se trebalo dogoditi da se i Hrvatska pogura naprijed?
Mislim da je to dosta evidentno, simptomi su tu. Moramo motivirati mlade ljude koji su s pravom apatični da se angažiraju, dati im mjesto za stolom na kojem se odluke donose, ali za početak da glasaju – za koga god žele. Njihov glas glas je za njihovu budućnost.

Ali mladi uglavnom ne glasaju. Kako do mladih koje često ne razumijemo?
Tako da mlade ljude uključimo u svaki aspekt donošenja odluka i to ne deklarativno. Ne mislim pritom isključivo na politiku, mislim i na civilni sektor. U mnogo stvari mladi su pametniji od nas, imaju potpuno drugačiji pogled na svijet, dolaze iz vremena u kojem od rane mladosti imaju pristup informacijama i naučili su ih filtrirati te detektirati probleme koje mi možda i ne vidimo. Možemo mnogo naučiti jedni od drugih.