Buntovnik (s razlogom ili bez, procjena je osobna), provokator, bez dlake na jeziku i bez filtera u svom radu. Ugrožena vrsta umjetnika u zemlji gdje se poseže za sigurnim i umirujućim vizualima. Linijom manjeg otpora, bez obzira na povratnu informaciju, nikada nije, a uvjerena sam i neće ići moj sugovornik. Enfant terrible hrvatske fotografije, Moreno Matković, široj javnosti poznat pod pseudonimom Dark Indigo, ne libi se „čačkati” po mračnim, tabu temama. Estetika je to koja prvenstveno proizlazi iz njegovih osobnih preokupacija i stanja duha i uma, stoga mu je takav pristup umjetnosti jedini ispravan i iskren. O svom radu, etiketama, stanju na hrvatskoj foto sceni i još mnogočemu ugodno smo popričali.
Prije svega moram ti reći da sam kroz godine slušala iz najrazličitijih krugova hvalospjeve o tvom radu. Zaista imaš vjernu fan bazu. Koja je, po tvom mišljenju, nit vodilja koja se proteže kroz tvoj rad, a privlači toliko ljude?
Mislim da vadim ljude iz nekih čudnih zona, biram ljude s kojima ću raditi, koji će mi pozirati. To su često ljudi koji se izgledom ne uklapaju u klasične okvire ljepote i mnogim mojim modelima to poziranje bude svojevrsna katarza. Primjerice, jedan od zadnjih modela. Djevojka nikad nije pozirala te je, ajmo reći, malo deblja što joj privatno radi nelagodu. Vatreno krštenje, prvo fotkanje i odmah smo snimili akt u vodi. Bilo joj je sjajno iskustvo. Vide sebe kroz neke druge oči.
Što se publike tiče, sve ovisi o osobi. Prvenstveno, tu je riječ o fotografiji koja nije u Hrvatskoj zastupljena, zaista odudara od svega. Neki uživaju u nelagodi koju osjećaju dok gledaju moju fotografiju, neke pak privuku pomaknuti outfiti koji su često prisutni na snimanjima. Boje, odnosno nedostatak istih. Ne mogu skrenuti pogled, nešto poput nesreće na cesti!
Također, mislim da im paše cijeli paket, moja fotografija zajedno s osobnošću. Pratioci znaju koliko sam vokalan na društvenim mrežama kad su u pitanju stvari koje me smetaju u nas.
U tvom infu na Instagramu, fotograf je stavljen pod navodnike. Želiš li se na taj način maksimalno odmaknuti od klasične percepcije modnog/portretnog fotografa?
To je jedan od razloga, da. Također, nisam školovani fotograf, a bavim se i drugim stvarima koje me zanimaju, muzikom, manipulacijom, videima. Nije mi ugodno ako me se tako naziva. Želim i pobjeći od stigme koju naslov „fotograf” predstavlja, većina muških fotografa iskorištavaju svoju poziciju, perveznjaci su. Iako, ne mogu pobjeći od toga kako će me percipirati javnost. Ja sam artist.
Pričajmo malo o hrvatskoj fotografskoj sceni, tvom viđenju iste, s naglaskom na modnu.
Iskreno, ne pratim što se događa, ne zanima me. Ljudi imaju najčešće svoju unaprijed stvorenu sliku o meni kad me vide, ili moj rad. Da sam gay, ljevičar i pripadam tom modnom svijetu. Ja sam introvert, nerd i geek, zapravo nemam pojma kako sam završio u modnoj fotografiji. Niti pratim niti me zanima taj modni svijet, ni fashion weekovi, modne mačke i slično. Moram napomenuti, ja nisam biznismen, to moraš imati ako se želiš probiti. Uzet ću za primjer evo Filipa Koludrovića, sjajno mu taj aspekt ide, ima tim od 10-ak ljudi i jasno da je uspješan. Za uspjeh u Hrvatskoj prvenstveno moraš biti biznismen, tek onda umjetnik. Jasno, nekad zna frustrirati kada vidiš tko se sve uspije ostvariti u nas, dok nas je puno koji ne želimo biti dio tog svijeta i zato jesmo gdje jesmo. Bitnije mi sačuvati svoj integritet i ostaviti iza sebe nešto iza čega stojim potpuno.
Postoji li netko čiji bi rad ipak istaknuo?
Romano Grozić. Kul mi je jer imamo sličnu estetiku i mindset.
Kako bi opisao svoj izričaj? Bacivši i letimičan pogled na tvoj rad, vidi se da je riječ o mračnoj estetici i temama koje te okupiraju.
Romantične su fotke. Jasno, ne radi se o prvoloptaškoj romantici, ali da, romantičan sam. Kada su u pitanju baš mračnije teme, naglasio bih da ih ne bi okarakterizirao bezizlaznima kako se možda na prvu čine, osim nekih serija fotografija. Možda su najmračniji zapravo moji selfiji koji ovise o mom trenutnom stanju. Po defaultu sam uvijek mentalno „u minusu”, čemu najviše pridonosi taj balkanski mentalitet koji me okružuje.
Ne ustručavaš se dirati u tabu teme u svom radu, bilo da je riječ o koketiranju sa smrti, seksom, kršćanstvom. Koliko je u pitanju namjerna provokacija?
Volim provocirati gdje je mnogima osjetljivo, da, ali imam svoje granice. Agnostik sam, imao sam snimanja pored križeva i razne kršćanske ikonografije. No, ne bih nikada zadirao u nečiju privatnost i slikao na primjer kraj nečijeg groba. Nikada. Ali vratimo se na provokaciju, što je art ako ne izaziva? Onda mogu i zalaske sunca slikat. Art mora provocirati, da se probudi narod koliko toliko. Da prodrmam jednu osobu, dovoljno mi je.
Što ti je najbitnije kod pronalaska modela? Često je riječ o osobama neklasične ljepote, kakve ne viđamo po editorijalima i sl.
Najbitnije mi je da se mentalno podudaramo. Jasno da imam neke fizičke predispozicije kojih se držim, no najbitnije mi je smo na otprilike istoj valnoj duljini, makar za taj dan snimanja. Da je model spreman da ga izbacim iz zone komfora, no da nam je u konačnici oboma ugodno. Jer na taj način izbjegnem i kasnija eventualna zahtijevanja koje slike smijem, a koje ne smijem objaviti. Netko tko je otvoren za drugačije stvari. Uzevši u obzir sve navedene parametre, lak mi je proces eliminacije. Od 50 djevojaka/žena koje mi se jave za fotkanje, izaberem dvije do tri.
Provedi me malo kroz proces rada, od ideje do provedbe. Obzirom da smo zajedno surađivali više puta, znam da kod tebe nema puno mjesta improvizaciji.
Moram najprije naglasiti da svoju ideju najčešće ne mogu 100% izrealizirati, uglavnom iz tehničkih razloga. No, pokušavam doći blizu. Uvijek volim čuti ideje osobe koju fotkam, jasno da ih i prihvatim ako vidim da imaju smisla. Isto tako, ako jednom iskoristim neku lokaciju i outfit, s tim sam završio, nema ponavljanja. Trenutno imam ideju, outfit do najsitnijeg detalja i osobu koja bi se savršeno uklopila taj svijet. No uz silno nagovaranje, zasad ništa od toga, zbog njenih loših prijašnjih manekenskih iskustva. I tu priča staje. Ne mogu uslikati nasumično nekoga s tom idejom, tim određenim outfitom, nije to to.
Kad radim s osobom koja mi se javi za slikanje, znam da će najvjerojatnije slikanje proteći tako da se model potpuno prepusti meni i mojim idejama. No, ako se zareda nekoliko takvih snimanja, zamori me. Želim i ja inicijativu s druge strane objektiva.
Nakon svih ovih godina, znaš li unaprijed što ćeš moći izvući od osobe ili ima i dalje mjesta iznenađenjima?
Čudno zvuči, ali uglavnom zaista ne znam. Naravno, prije svega tu su krivi sveprisutni filteri, pa mi na snimanje dođe potpuno drugačija osoba od one s fotke. Tu je i ona uvijek fascinantna priča koliko objektivno prekrasnih ljudi ima koji naprosto nisu fotogenični ili s druge strane, s neklasično lijepim modelima daju se čuda napraviti. Ako je riječ o suradnji s modnim agencijama, u većini slučajeva s modelom neću kliknuti. One imaju svoju percepciju snimanja i ljepote koja se kosi s mojom.
Često snimaš aktove, no kao kompletan tvoj opus ni tu ne igraš na sigurno. Žensko tijelo nije primarno tu zbog slavljenja ljepote. Koja je najčešća inspiracija za iste?
Akt volim prvenstveno jer nema skrivanja. Doslovno i figurativno si gol i najbolje mogu tada vidjeti osobu. Maksimalno je prepuštanje, osobe su u potpunosti ono što jesu.
Inače, nikada ne slikam aktove osoba koje su u modelingu, nego osobe koje mi se jave. Što se nelagode tiče, ona je jedino kod mene prisutna, tako je oduvijek bilo. Na lokaciji smo, osoba se počne skidati, ja se maknem, okrenem leđima. Taj čin skidanja mi je zaista neugodan. Golu volim vidjet samo svoju partnericu.
Što se skorašnjih planova za akt tiče, kroz ovu godinu ću za talijanski časopis „Fluffer” isporučiti 4 akt fotosešna. Jako im se svidio moj rad te će posvetiti cijelo izdanje mom radu. Svega toga ne bi bilo da nije potpore moje djevojke Glorie Petrović koja je i u ulozi moje menadžerice. Ponavljam, nisam biznismen!
Kod modne fotografije voliš se maksimalno odmaknuti od uobičajenih narativa. No, obzirom da klijenti imaju svoje zahtjeve, kako miriš zadane uvijete i vlastitu viziju?
Složimo unaprijed nekakav moodboard, nađemo outfite i nema odmicanja od zadanog. I u modnoj fotografiji ne radim ustupke. Zna se unaprijed kako radim, ne radim kompromise. Jasno, surađujem sa stilistima, vizažistima te frizerima, njihove ću savjete rado saslušati, bolje znaju od mene neke detalje, bez obzira na moju viziju.
Crno bijela tehnika proteže se kroz gotovo sav tvoj rad. Ukoliko se uspije progurati pokoja u boji, je li ona unaprijed zadana?
Odmah vidim koja će ostati u boji, te kakve će te boje biti (s obzirom na daljnju obradu). Ponekad dišpet proradi, jer često nakon obrade i objave fotografija znaju pristizat zamolbe da se pošalje neka „sirova”, odnosno u boji. Ponekad pristanem, no generalno ne volim da mi se dira u završeni rad.
Radiš digitalno, posežeš li za filmom ponekad? Kada je zapravo počeo interes za fotografiju?
Za analogijom ne posežem jer je preskupa postala, ali i draža mi je digitalija. S njom imam apsolutnu slobodu. Počeci su takvi bili, kao i svima u djetinjstvu, stari fotići iz Njemačke od bake i djeda. Ali od malih nogu sam uvijek bio kreativan, od crtanja, igranja s VHS-om, fotografije i sl. Možda zvuči čudno, no i dalje fotografiju ne vidim kao svoju karijeru. Film mi je prva ljubav. Idealno bi bilo kad bih mogao i fotkati i crtati i snimati filmove. I pisati. (Mnogi možda ne znaju) Općenito volim art, ne ograničavam se.
Gard i stav modela iskaču na svakoj tvojoj fotografiji. Bez obzira na foto priču u igri, modeli nikad ne izgledaju eksploatirano, ranjivo ili van kontrole. Uvijek uspijevaš izvući na površinu snagu i sigurnost, vjerujem da je to vrlo bitan faktor zašto ti se mnogi modeli vraćaju, a i zašto te publika voli.
Puno mi je bitnija činjenica da žene vole moje, primjerice, aktove. Prosječni će muškarac na bilo kakav prikaz golog ženskog tijela s oduševljenjem reagirati, manju težinu takva pohvala ima. No, kad žene, bilo koje starosne skupine, vole prikaz žene na mojim aktovima, pa i kad su i vezane ili „mrtve”, to mi puno znači. I modeli to, jasno, prepoznaju i cijene. Mislim da prenesem male djeliće duše kroz fotografiju.
Na što ti se diže kosa na glavi, „red flagovi” kad su snimanja u pitanju?
Na nepoštivanje mog vremena i dobre volje u smislu otkazivanja u zadnji tren ili pak ekstrem, nejavljanja. Imao sam situaciju ljetos da mi se javio model iz Los Angelesa, djevojka je rekla doći. Organizirao sam joj smještaj na Krku, sve pripremio, djevojka se niti javila, niti pojavila. Za takve stvari nemam tolerancije.
Ponekad se poigraš kraćom video formom, vidiš li u skorijoj budućnosti da ozbiljnije „zagrizeš” u to?
Definitivno. Spotove bih jako volio raditi, no tu bih opet morao biti s glazbenicima na istoj valnoj duljini, a i glazba bi morala biti po mom guštu. Trenutno me nitko ne inspirira na našoj sceni, kad se uhvatim toga, vjerojatno će biti neki undergound. Evo, uzet ću za primjer, stvar od naših FIT-ovaca, „Rock’n’Roll Je Kriv Za Sve”. Imam kompletan vizual, video u glavi. Da imam odgovarajuću opremu, zaista vjerujem da bi se dalo nešto napraviti. Imam i mnoštvo svojih kratkih horor pričica koje bih volio vizualno izrealizirati.
Vrlo si vokalan na društvenim mrežama o stanju u zemlji, mladima, bez dlake na jeziku progovaraš o stvarima koje te smetaju.
Ponavljam, art je tu da prodrma, provocira te da otvori neka pitanja koja su bitna. Cajke su mi poseban trn u oku i sve što uz njih ide. Kad vidim koliko im se medijski daje prostora, moram naprosto progovoriti o tome. To je apsolutna nekultura. Neki mi uporno žele zatvoriti usta, no ne dam se.
Zanima li te odlazak u inozemstvo?
Trenutno ne, želim još dati priliku Hrvatskoj, volim ovu zemlju. Bitno bi mi bilo da ostvarim ovdje nešto. Imam priliku trenutačno otići i u Japan i Njemačku, no neka me pričekaju još malo.
Istaknuta i ostale fotografije: Moreno Matković; Dark Indigo
#Dark Indigo #Moreno Matković #razgovor #Rijeka #umjetnik
