U godini kada svjedočimo nikad većoj radikalizaciji društva, slučajno, kao mirni otpor mržnji izašao je i prikazan je film „Mirotvorac“ koji opisuje društvenu klimu u Osijeku pri početku Domovinskog rata, a centralna figura filma je upravo onaj koji je želio da do rata ne dođe – šef osječke policije Josip Reihl Kir. Kir je mučki ubijen vraćajući se s pregovora s pobunjenim Srbima u Tenji – zbog mirotvorstva je lišen života i predan zaboravu te prešućivan i zanemaren u hrvatskom javnom prostoru.
S takvom nepravdom se etablirani hrvatski novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko nisu mogli pomiriti pa su ne čekajući hoće li dobiti novčana sredstva od HAVC-a za razvoj scenarija prije šest godina krenuli s pripremama za film i snimanjem sugovornika i sugovornica što se pokazalo ključnim da bi film bio vjerodostojan s najbitnijim svjedocima tog vremena – neki od njih su u međuvremenu umrli pa ne bi ni mogli sudjelovati u filmu. Dodatno, Kirova udovica, Jadranka Reihl Kir nije htjela sudjelovati u filmu u čijoj ekipi nisu upravo Hedl i Zovko. Možda bi se netko i sjetio snimiti film o Kiru, no zasigurno bez pravovremene inicijacije Hedla i Zovka on danas ne bi ovako izgledao niti bi građanstvo moglo stvoriti pravu sliku u svemu što se događalo prije i kada je Kir ubijen. Film „Mirotvorac“ je nakon prikazivanja primio važne nagrade od kojih je najistaknutija Zlatna arena za najbolji film u protekloj godini. Čineći se nepravednim da se u medijskom javnom prostoru Hedl i Zovko često spominju kao pomagači na filmu s njima smo napravili opširan intervju, pritom imajući na umu da je Drago Hedl poznavao Kira zbog činjenice da je tada bio glavni urednik osječkog Glasa Slavonije.
Kako ste došli na ideju da uprizorite film o Josipu Reihlu Kiru i kako su tekle pripreme?
HRVOJE: Sa slučajem Josipa Reihl Kira bavio sam se već kao novinar HTV-a prije 25 godina, kad sam pratio borbu gospođe Jadranke Reihl Kir da se sazna istina o okolnostima ubojstva njezina supruga i da se pravdi privede ubojica i, naravno, da se otkriju nalogodavci. Odmah ću reći ono što često ponavljam, a to je da nije bilo gospođe Jadranke Reihl Kir i njezine herojske borbe koja je trajala godinama, ovaj slučaj bi odavno bio zaboravljen. U svemu su joj puno pomogli novinari poput Drage koji su nastavili pisati o ubojstvu Josipa Reihla Kira. A gospođa Jadranka i njezina kćer Barbara bile su žrtve. Ostale su bez supruga i oca i nemojmo to nikada zaboraviti. Odavno sam imao ideju napraviti dva dokumentarna filma, jedan je bio o generalu Petru Stipetiću i to sam napravio 2018., a drugi je bio o Josipu Reihl Kiru. U srpnju 2019. nazvao sam Dragu Hedla, mog kolegu i velikog prijatelja, i ponudio mu da radimo film o Reihl Kiru, na što je odmah pristao.
Idući dan sam nazvao gospođu Jadranku Reihl Kir i rekao joj za ideju, na što mi je ona odgovorila da pristaje, ali ako na tome budemo radili nas dvojica. I tako je krenulo. U prvom timu koji je radio u istraživanju bili su i kolege snimatelji Tomislav Brđanović i Igor Miličić i kolegica Maša Samardžija. Odmah smo krenuli u istraživanje priče i u potragu za sugovornicima. Preko Drage smo došli do svih sugovornika koje smo odmah i snimili,daleko prije nego što smo se uopće javili na HAVC. I dobro je da smo to odmah napravili, jer nažalost, troje sugovornika koje smo snimili su u međuvremenu preminuli, prije nego što se zahuktala priča s filmom. Primjerice, s gospođom Gordanom Ajduković Drago i ja smo napravili intervju u veljači 2020. u Beogradu. A nju smo nas dvojica još od ranije poznavali i razgovarali s njom o temi Reihl Kir,dok je Drago radio za Jutarnji list, a ja za HTV. Nakon toga, dali smo ime filmu: Mirotvorac, i javili se u ožujku 2020. na HAVC za razvoj scenarija i negdje oko ljeta iste godine dobili smo obavijest da smo prošli i tada se meni prvi puta javlja Ivan Ramljak koji je rekao da ga zanima tema i da se nudi kao redatelj. Kako je Drago dobar s Rajkom Grlićem, on nas je u jednom trenutku uputio na gospodina Nenada Puhovskog i produkcijsku kuću Factum. U rujnu 2021. u priču ulazi gospodin Puhovski i Factum, tada smo im donijeli sav snimljeni materijal koji smo imali u tom trenutku, a u siječnju 2022. na jednom od sastanaka oko filma na temu redatelja sjetio sam se da me je Ramljak zvao godinu i pol dana ranije i spomenuo ga na tom sastanku i svi smo se složili da on bude redatelj filma. Idući dan stigao mu je poziv iz Factuma i on je pristao. Eto, to je ukratko cijela jedna kronologija kako je to počelo i što je događalo od ljeta 2019. do početka 2022.
DRAGO: To je jedna stara ideja da se napravi zapravo uspomena, a ne film na jednog velikog čovjeka. Trebalo je više od 30 godina. Hrvoje i ja smo napravili scenarij koji je podržao HAVC. Počeli smo snimati sugovornike i prije nego što smo dobili novčana sredstva za razvoj scenarija jer je bilo jako puno sugovornika, i dobro da smo to činili jer neki od njih koje čujemo na filmu nisu više među živima. Hrvoje Zovko, Nenad Puhovski, Ivan Ramljak i ja smo zaslužni što je film postigao veliki uspjeh i dobio Zlatnu arenu za najbolji film u protekloj godini.
Koliko dugo ste sakupljali materijale i koliko je bilo teško doći do arhivskih snimki?
HRVOJE: Razne materijale oko filma, počevši od novinske dokumentacije i svega što je napisano i rečeno oko Josipa Reihla Kira, počeli smo prikupljati odmah te 2019. Tada mi je kolega fotograf Nikola Šolić dao neke svoje vrijedne fotografije koje je imao o Reihla Kiru, a znali smo u tom trenutku da je objavljenih tv snimaka o ubijenom šefu osječke policije jako malo. Kasnije, kad se Ivan Ramljak prihvatio režije filma, otišao je u arhivu HRT-a i pregledavao arhivu u kojoj inače radi sjajna ekipa. A snimke koje su pronađene i nikada ranije nisu emitirane na HTV-u, zbilja su dramatične i ostavljaju snažan dojma na gledatelje, a rekao bih da su neki od aktera na tim snimkama već imali pripremljen govor o tom tragičnom događaju, kad je ubijen čovjek mira, kako bi se nametnule teze koje su neistinite. Kad već spominjem ubojstvo Josipa Reihl Kira, onda ću biti jasan: on je ubijen kako ne bi došao do Zagreba i tamo ispričao sve o gospodarima života i smrti u Slavoniji. Oni kojima je smetao znali su da je 1. 7. 1991. trebao biti njegov zadnji dan na mjestu šefa osječke policije, ali nije im to bilo očito dovoljno. A činjenica da je ubojica mrtav hladan odšetao s mjesta zločina i da je još danima bio u Osijeku prije nego što je napustio Hrvatsku, kao i stvari koje su se događale nakon toga, govore da je tu postojala neka vrsta logistike.
DRAGO: Zahvaljujući obimnoj arhivi pohranjenoj na HRT-u od koje smo vidjeli pet ili 10 posto u informativnim emisijama HRT-a u filmu vidimo mučne situacije ratnog Osijeka. Pokazali smo scene zbog kojih su gledatelji mogli steći dojam o atmosferi koja je vladala u gradu u kojem je Kir zbog svojeg mirotvorstva i načina kako je želio riješiti problem ubijen, a problem je nastao dijelom zbog pobunjenih Srba koji su u mjestima koji su imala većinsko srpsko stanovništvo kao što je to bio slučaj s Tenjom podigli barikade pa su kao odgovor na to istu stvar učinili i hrvatski policajci. Kir je uložio svu svoju snagu i moć koju je imao kao šef policije, a ta moć je bila, kako se vidi u filmu, vrlo ograničena, da bi pokušao mirnim načinom riješiti tenzije. Poznata je njegova rečenica da je bolje pet godina pregovarati nego pet dana ratovati. Kao policajac koji je znao što znači oružje je zasigurno imao jasnu viziju kako bi taj rat mogao izgledati što na koncu nije vidio jer je ubijen.
Kada smo kod arhivskih snimki, jedna od najupečatljivijih scena u filmu je govor mladog tenkista koji je pregazio crvenog fiću u Osijeku što je mnogima bio okidač da odu u rat. No, iz njegovog iskaza saznajemo da tenkist praktički nije prošao nikakvu obuku za upravljanje tenkom te da bi prema njegovim riječima bio ubijen da je tenk stao. Kako komentirate činjenicu da taj snimak nije prikazan u javnom prostoru, barem koliko je poznato? Navodno je snimak prikazan na francuskoj televiziji.
HRVOJE: Koliko mene sjećanje služi, snimku koju spominjete vidio sam jedanput u programu HTV-a te 1991. Tada je bio program za slobodu na HTV-u i sjećam se te snimke koja je zbilja upečatljiva po mnogo čemu.
DRAGO: Snimka razgovora s tenkistom koji je pregazio crvenog fiću je obišla svijet jer je pokazala svu surovost rata koji je tek počinjao u Osijeku. Snimio ju je kolega Darko Uranjek, šef dopisništva HRT-a u Osijeku, nažalost danas pokojni. Iz te snimke koja nije bila montirana vidimo da je taj crveni fićo zapravo stajao na cesti. Neću reći da je bio podmetnut, ali je sigurno stavljen kao prepreka tenkovima koji se na to nisu obazirali. Iz snimke, kao i iz drugih snimaka koje nikad nisu prikazane u javnom prostoru prilično je vidljivo da su mnoge stvari koje su se događale u predratnom Osijeku ili kada je rat već naveliko kucao na vrata drugačije tumačene u javnosti. Recimo, meni su vrlo zanimljive snimke na kojima se vide noćne straže, stranačke straže HDZ-a koji je HDZ organizirao zbog toga što nisu imali povjerenja u Kira koji je bio legitimni šef osječke policije kojeg je postavila legitimno izabrana hrvatska vlast. Dakle, Kir nije bio relikt bivšeg sustava, osoba koja je došla iz vremena za koje se govori da je bilo vrijeme jednoumlja i gušenja demokratskih pokušaja. Međutim, on je bio nepoželjna osoba i užasna je činjenica da se na dan njegove smrti u Glasu Slavonije čiji sam tada bio glavni urednik objavilo priopćenje Sekretarijata za narodnu obranu na čijem je čelu bio Branimir Glavaš u kojem se od građana Osijeka zahtijevalo da sve sumnjive situacije i terorističke pokušaje prijave Sekretarijatu jer lokalna vlast, kako je stajalo u priopćenju, nema povjerenja u Josipa Reihla Kira. To je strašan dokument koji govori da je bio persona non grata i da su drugi htjeli da se stvari ne rješavaju mirnim putem. Kada to kažem, onda ističem da se to vidi na snimkama noćnih straži koje su navodno paralelno s hrvatskom policijom nadzirale grad i brinule se o miru što nije bilo tako već se radilo o pritisku da se Kira marginalizira te da se pokaže kako je sigurnost građana u rukama paraformacija HDZ-a.
Drago, Vi ste u to vrijeme bili urednik Glasa Slavonije i komunicirali ste s Kirom. Možete li opisati kakav je dojam na Vas ostavio te kako se živjelo u tim vremenima, a i koliko je bilo teško biti novinar tada?
DRAGO: U to vrijeme nije bilo lako biti ni glavni urednik niti novinar s obzirom na to da smo i mi u Glasu Slavonije kao i Kir bili izloženi silnim pritiscima. Na sve načine se pokušavalo maknuti nas s tih pozicija jer ja kao glavni urednik nisam dopuštao da širimo mržnju i dolijevamo ulje na vatru. Nastojao sam da našim tekstovima objektivno i istinito izvještavamo javnost o svim događajima. Naravno da smo bili svjesni činjenice da Hrvatskoj prijeti agresija i da smo i u tom smislu vodili našu uređivačku politiku, ali nismo pristajali biti glasnogovornici lokalne vlasti i to nas je koštalo. Podsjetit ću na činjenicu da je potkraj lipnja 1991. godine od Glasa Slavonije zatraženo da na svojim stranicama objavi poziv na bojkot naših novina koji je tražio HDZ. Mi smo kao valjda jedina novina ikada u svijetu na trećoj, udarnoj stranici novina objavili plaćeni oglas HDZ-a koji traži od građana da ne kupuju naše novine navodeći da su ljudi koji vode Glas Slavonije udbaši, komunjare i jugonostalgičari. Međutim, taj pokušaj nije uspio jer se sjećam jutra kada mi je tajnica nakon što sam došao u redakciju rekla kako je bilo više poziva čitatelja koji su rekli da će baš u inat taj dan kupiti više primjeraka novina što je i učinjeno jer su novine bile rasprodane prijepodneva istog dana. Bili su i ozbiljniji pritisci na Glas Slavonije kao i na Kira. Protiv Kira je lokalna vlast na čelu s HDZ-om organizirala javne prosvjede. Skupilo se stotinjak ljudi koji su otišli pred zgradu Policijske uprave Osijek i protestirali tražeći njegovu smjenu i ostavku, a nije nikakva tajna što su potvrdili neki od sugovornika u filmu Mirotvorac da je Branimir Glavaš žarko želio biti šef osječke policije što mu iz Zagreba nije bilo dopušteno. Poznavao sam Kira zbog naravi svojeg posla. Bio je iznimna ličnost, snažna osoba. Rekao bih da je bio vrhunski intelektualac i pomalo atipičan policajac u smislu kako mi govorimo, ponekad i podrugljivo o policiji i njihovim potencijalima. Kir je predstavljao osobu punog integriteta koja zna što hoće i osobu koja je odlučna da ispuni svoj zadatak. Frapirala me činjenica da je neposredno prije nego što je Kir bio ubijen došao u našu redakciju i dao intervju nekome od mojih kolega. Kada je intervju završio ja sam ga ispratio do izlaznih vrata. Na rastanku mi je rekao rečenicu koja me je potpuno zaprepastila, a to je da je zabrinut i uplašen za svoju sigurnost. Nakon toga me mučilo što mogu očekivati drugi ako se on tako osjeća. Bio je svjestan svojih neprijatelja i da bi mu se moglo nešto tragično i dogoditi.
Smatrate li da je, kako u filmu govori jedan od sugovornika, Branimir Glavaš zaista bio „gospodar dana i noći“?
HRVOJE: Složio bih se s tom izrečenom tvrdnjom u filmu.
DRAGO: To nije rekao bilo tko nego Zdravko Pejić, šef SZUP-a, preteče današnje Obavještajne agencije. On je govorio o stvaranju ozračja koje je tražilo izvršitelja koji će pokušati zaštititi Osijek i Hrvatsku od nepoćudnog Kira. O Kiru su se širile svakojake glasine pa i to da je imao dvostruku ulogu i radio za tajne službe. Zdravko Pejić rekao je u filmu ono što se kolokvijalno govorilo u Osijeku za vrijeme i poslije rata – da je Glavaš tada bio gospodar života i smrti. Pejić je upotrijebio malo drugačiju sintagmu što je zapravo istoznačnica. Kao svjedok tog vremena mogu reći da je Glavaš u to vrijeme bio osoba koja je o svemu odlučivala, njega se sve pitalo. Bez njegovog znanja se ništa nije moglo učiniti. Zato zvuči krajnje neuvjerljivo i netočno da Glavaš nije znao što se događa i što bi se moglo dogoditi Kiru. Pejić je rekao jednu mudru rečenicu. Govorio je o tome da je zbog takvog ozračja ubojica Antun Gudelj imao hrabrosti ubiti Kira. Prema onome što vidimo u filmu jasno je da je iza Kirovog ubojstva postojala snažna logistika i da Gudelj nije bio tek neki frustrirani pojedinac. Na taj dan kada je Gudelj ubio Kira, Gudelju su govorili da mu je otac obješen na zvonik crkve u Tenji, a da mu je majka silovana. Nijedna od te dvije stvari nije bila točna, ali je to tako plasirano s ciljem da dodatno uzrujaju, čini mi se, ionako labilnog i agilnog pripadnika rezervnog sastava MUP-a. Iz samog iskaza jedinog preživjelog iz auta s kojim su se vraćali nakon pregovora u Tenji jasno je da je Gudelj bio posve svjestan tko se nalazi u automobilu i da je znao tko je vlasnik automobila. Potpuno je šokantno da je Gudelj kao rezervni policajac osiguravao put do ulaska u Tenju te mirno odšetao nakon ubojstva Kira i još dvoje ljudi, a da ga nitko nije pokušao zaustaviti. Znalo se, dakle, od prvog trena tko je ubojica i nejasno je tko je omogućio Gudelju da boravi u Osijeku još dva dana nakon ubojstva. Policija ga nije tražila. On napušta Hrvatsku i mirno živi u Australiji kao da se ništa nije dogodilo. Gudelju se onda sudilo u odsutnosti i tijekom prvog suđenja on dobiva 20 godina zatvora za trostruko ubojstvo i ranjavanje Mirka Tubića, no kako nije boravio u Hrvatskoj kazna se nije mogla izvršiti. Dalje se događa zanimljiv i sasvim sigurno događaj koji nije bio slučajan – nakon prikazivanja filma „Smrt Jugoslavije“ u kojem je jedan dio posvećen i Kirovom ubojstvu te se jasno govori tko je ubojica i da je i dalje nekažnjen, australski novinari se počinju pitati tko je Antun Gudelj koji nekažnjeno živi u njihovoj zemlji. Kada su počele stizati informacije o njemu, Gudelj se vraća u Hrvatsku preko Frankfurta gdje ga uhićuje na temelju tjeralice MUP-a njemačka policija te biva izručen. Tada dolazi do nove farse, Gudelju se ponovo sudi, ovaj put u prisutnosti i što je apsolutno nevjerojatno – oslobođen je optužbi na temelju Zakona o općem oprostu. Poznato je da je Zakon o općem oprostu kojeg je pod pritiskom međunarodne zajednice i nakon Daytonskog sporazuma potpisao predsjednik Franjo Tuđman nije predviđao pomilovanje onima koji su počinili zločin, a Gudelj to svakako je. Očito je sud pod pritiskom politike ili pod nečijim drugim pritiskom donio oslobađajuću presudu i Gudelj se sada kao slobodan čovjek vraća u Australiju. Zahvaljujući iznimnoj upornosti i nadljudskim naporima gospođe Jadranke Reihl Kir, Kirove supruge, koja je uložila puno vremena i otvarala mnoga vrata da bi ishodila da se ponovno sudi Gudelju, australska vlast ga u konačnici izručuje Hrvatskoj. Kirova supruga je uložila puno snage da se zločinca privede pravdi i osudi. Žalosno je da se sud nije htio baviti pitanjima tko je stajao iza Gudelja, odnosno koja logistika. Njima je samo bilo bitno da osude ubojicu i da se ne kopa dalje. U filmu jasno dajemo do znanja da je iza Kirovog ubojstva postojala logistika iako ne imenujemo nijednu osobu jer nemamo dokaze. Zdravko Pejić u filmu kaže da ukoliko je i bilo dogovora oko Kirovog ubojstva, oni su obavljeni u četiri oka.
Za mlađe generacije koje će možda pročitati ovaj intervju možete li opisati utjecaj i radnje Branimira Glavaša u to vrijeme, odnosno opisati koliku moć je imao i što je ta moć nosila sa sobom?
HRVOJE: Drago je nažalost imao priliku „osjetiti“ tu moć kada je spomenuta osoba s naoružanim tipovima upala u redakciju Glasa Slavonije i preuzela tu medijsku kuću. Važno je napomenuti da je par dana prije tog upada Glas Slavonije objavio jedan komentar oko ubojstva mirotvorca Reihl Kira iz kojeg se dalo zaključiti da on nije bio slučajno ubijen.
DRAGO: Mislim da sam u prethodnim odgovorima dao odgovor na ovo pitanje.
Mislite li da je s obzirom na to kako je film odjeknuo u javnosti barem malo ispravljena nepravda koja je nanijeta Kiru ne samo smrću već i što ga se „predalo“ zaboravu?
HRVOJE:Priznanja filmu koja stižu svakodnevno, u kojima su posebno važne nagrade publike, govore o tome što pristojni svijet u Hrvatskoj misli o liku i djelu Josipa Reihla Kira. Trebalo je proći 34 godine da film o tome velikom čovjeku ugleda svjetlo dana. O Josipu Reihl Kiru trebaju djeca učiti u školama, njemu se u čast trebaju podizati spomenici i naslikavati murali. A država je učinila sve da ga se zaboravi. No, na sreću nije uspjela u tom sramotnom naumu, jer još uvijek ima nas dovoljno koji znamo tko je bio Josip Reihl Kir i što je značio. Čovjek koji je svoje mirotvorstvo platio najvišom cijenom pokazao je kako u ekstremnim situacijama, a rat to jest, da je važno prije svega biti čovjek.
DRAGO: U svakom slučaju film je doprinio tome da se priča o Kiru ipak koliko toliko rasvijetli, koliko to može učiniti jedan film. A film je učinio dosta. Među publikom je bilo mnogo mladih ljudi koji o Kiru nisu znali gotovo ništa. Znali su da je bio šef policije i da je stradao, ali nisu znali ništa o okolnostima. Film je važan zbog toga da u hrvatskoj javnosti ostane zapisano što je sve radio Kir da bi smirio jednu tešku situaciju koja je u to vrijeme vladala Osijekom. Meni su smiješni prigovori pojedinih branitelja koji kažu kako film blati Domovinski rat zato što jedan od govornika u filmu, također branitelj, govori da ni naša strana nije bila potpuno bezgrešna u cijeloj toj situaciji. Činjenica je da je i hrvatska strana u predratno vrijeme činila određene provokacije i da je potpirivala strasti koje su ionako već bile rasplamsane. Takve primjedbe ne stoje jer je film urađen vrlo pošteno i svatko tko ga pogleda će vidjeti da nema ni traga blaćenja Domovinskog rata nego se upozorava da su pojedinci pokušali uzeti vlast u svoje ruke. Film prikazuje istinu od prve do zadnje minute.
Smeta li vas kada brojni mediji pišu da ste u radu na filmu bili pomagači kada je evidentno da do filma ne bi došlo da nije bilo vaše upornosti, a na koncu i ideje za sam film?
HRVOJE: Ne osjećam se nikakvim pomagačem, nego čovjekom koji je s Dragom Hedlom inicirao ovaj film i jedan od četvero ravnopravnih autora filma Mirotvorac, s redateljem Ivanom Ramljakom, producentom Nenadom Puhovskim i s kolegom Dragom Hedlom. Isto tako veliko priznanje ide i montažeru kolegi Damiru Čučiću, koji je zasluženo nagrađen Zlatnom Arenom u Puli. I hvala svima koji su radili na filmu.
DRAGO: Film je, kako sam već naveo, rezultat timskog rada koji smo započeli Hrvoje i ja i zato me smeta kada se u nekim istupima upotrebljava sintagma „moj film“. Ja nikada neću reći da je film „Mirotvorac“ moj film nego naš film. Ne pada mi na pamet da ga svojatam jer sam bio dio ekipe koja je sačinjavala taj film. Zato bih bio puno sretniji kada bi se u predstavljanju filma, razgovorima i intervjuima koji se povodom filma daju svi držimo pravila da ne govori nitko da je to njegov film već zajednički. Svatko je filmu dao određen doprinos koji se ne može mjeriti postotcima.
Kako komentirate situaciju da je film o čovjeku koji je htio mir te nije nosio mržnju u sebi ekraniziran u godini najvećeg porasta fašizma od devedesetih?
HRVOJE: Imamo situaciju koja je potpuno suluda, a to je da se pojedine veteranske udruge protive prikazivanju filma Mirotvorac, kao što je bio slučaj u Benkovcu, a da ga uopće nisu pogledali i još šalju poruku da je ta priča završena. Ova priča nije bila završena i zbog toga smo je radili. Uostalom, ja njima mogu odgovoriti da mi u filmu imamo kao sugovornike hrvatske branitelje koji imaju malo drugačiji pogled na stvari koje su događale uoči ubojstva šefa osječke policije. Je li netko stvarno misli da su primjerice navijačke skupine, Torcida, BBB, Tornado i Armada slučajno osvanule u Benkovcu ili nekom drugom gradu?Zadnjih dana stalno se ponavlja kako se vrijeđaju branitelji, njihovi osjećaji, a primjetno je da je i dalje obavijeno velom tajne što točno i konkretno vrijeđa njihove osjećaje. Mene primjerice vrijeđa kada jedan umirovljeni general ničim izazvan izvrijeđa velikog čovjeka Petra Stipetića i nakon toga niti jedna od veteranskih udruga, koje su ovih dana jako glasne, ni slova da kaže o tome. Nije li to vrijeđanje Domovinskog rata i osjećaja svih građana i građanki Republike Hrvatske, kojima je Petar Stipetić nešto značio. Isto tako nisam primijetio reakciju tih koji su ovih dana jako glasni, na činjenicu da su stotine tisuća mladih ljudi napustili Hrvatsku ili na brojne korupcijske afere o kojima mediji izvještavaju, a koje podrivaju temelje ove države. Ni slova o tome. Samo su udari na kulturu i medije. Već viđeno. A film Mirotvorac se pojavio upravo u trenutku kada je najpotrebniji i kao svojevrsni odgovor na situaciju u kojoj se nalazimo. Svima onima koji bi određivali što će i kako će netko misliti i javno se izražavati mogu samo poručiti da je sloboda mišljenja i izražavanja Ustavom zajamčena i tog se prava nikada nećemo odreći.
DRAGO: Stjecaj je okolnosti da je film prikazan u godini održavanja velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu na kojem su se uzvikivali ustaški pokliči. Poklič „Za dom spremni“ se ne bi smio uzvikivati u hrvatskom javnom prostoru jer se radi o nedvojbeno ustaškom pokliču. Nakon koncerta su se kao slučajno počele javljati određene udruge sa sličnim zahtjevima, odnosno za legalizacijom tog pozdrava i na kraju krajeva oni koji su shvatili da je došlo njihovo vrijeme, da mogu inzistirati na kojekakvim zabranama ne shvaćaju da se 99, 99 posto branitelja nije borilo za državu u kojoj će se zabranjivati filmovi i u kojoj se neće dopuštati drugačija mišljenja. Čudi me da oni koji govore protiv ljevice ne shvaćaju da su se branitelji borili za to da ne živimo u jednoumlju već u jednom pluralnom društvu. Biti danas na ljevici nije nikakav krimen. Ne vidim zašto bi desnica morala biti uvijek u pravu i zašto bi bila bolja od ljevice u svemu. Nejasno mi je da se opet zagovara jednoumlje s kojim smo se devedesetih godina rastali. Bojim se da je Thompsonovim koncertom i lošom reakcijom vlasti prema onom dijelu sudionika koncerta koji su kršili hrvatski zakon koji ne dopušta isticanje ustaškog znakovlja i simbola pridonijeli tome da je pušten duh iz boce kojeg je teško vratiti kada jednom izađe. Zato je dobro da je film sada prikazan i da kontrira svemu lošem što se događa u našem društvu.
Kako ste doživjeli more napada na film od strane ljudi koji ga nisu ni pogledali?
DRAGO: Bilo je sigurno za očekivati da će reakcije na film biti različite. Film je proglašen najboljim filmskim ostvarenjem u protekloj godini i ta činjenica je mnogima bila okidač da krenu u napad na film. Nažalost, čini mi se da osobe koje negativno napadaju film predstavljaju osobe koje film nisu pogledale. Mislim da nema ničeg spornog u filmu. Film vrlo jasno, detaljno i vrlo razgovijetno govori o događajima koji su u hrvatskoj javnosti usudio bih se reći prešućivani posljednje 34 godine jer je neobično da jedan tako važan događaj iz novije hrvatske povijesti kao što je ubojstvo Reihla Kira nema, ili nije imao adekvatan odjek u javnosti. O njemu se govorilo u rijetkim prigodama, a djeca koja su rođena u ratno vrijeme ili nakon ne znaju tko je bio Josip Reihl Kir u Osijeku u kojem je živio i radio posljednje godine svojeg života. Tek kasnije je dobio jednu ulicu koja vodi prema Tenji kamo je on išao na pregovore sa Srbima da bi smirio uzavrele strasti koje su tada bile prisutne i u toj misiji je izgubio život. Ono što je najstrašnije u cijeloj toj priči jest to da se Kira pokušava prikazati žrtvom velikosrpske agresije. Da nije tako zorno stoji na spomen ploči u Kapelici mira na lijevoj obali Drave podignutoj neposredno nakon rata. Svatko tko je imalo upućen u priču o načinu na koji je stradao kir jasno je da on nije bio žrtva velikosrpske agresije nego žrtva hrvatskog policajca Antuna Gudelja. Dakle, bilo je raznih pokušaja da se relativizira i umanji odgovornost hrvatske strane za njegovo ubojstvo što najbolje pokazuje bitka njegove supruge koju je ona vodila godinama da bi se Gudelja konačno privelo pravdi.
HRVOJE:Ni najmanje nisam impresioniran bukom koju proizvode razno razni profesionalni utjerivači hrvatstva, a među njima je i jedan koji se 1982. upisao u Partiju, dok je služio vojsku u Mariboru, a u molbi je tada naveo „Želja mi je bila odavno da budem primljen u članstvo Saveza komunista Jugoslavije, a posebno bi mi bila čast da za vrijeme služenja vojnog roka budem primljen u članstvo SKJ. Nadam se da ću opravdati dato mi povjerenje“. Toliko o tome.
Drago, sami ste meta uvreda u nekim tekstovima gdje Vas se optužuje da lažete, primjerice u tekstu Slobodne Dalmacije..
DRAGO: Meni nisu dirnule uvrede koje sam doživio jer sam ranije navikao na slične objede i neistine. Ono što je vrlo uvredljivo je da neki, poput kolumnista Slobodne Dalmacije pokušavaju reći da je film lažan i da je za Kirovu smrt odgovoran nekadašnji ministar Unutarnjih poslova Josip Boljkovac. To je laž na n-tu potenciju jer je svima poznato tko je ubio Kira što je i dokazano, a Boljkovac s time uistinu nema nikakve veze. Mogu biti ironičan pa reći da je autor teksta iz Slobodne Dalmacije koji tvrdi kako je Boljkovac kriv za Kirovu smrt to saznao iz ispovijesti Josipa Boljkovca pred njegovu smrt jer Boljkovac nije bio dovoljno obaviješten i nije znao da kolumnist Slobodne Dalmacije više nije svećenik koji se u međuvremenu razveo od crkve i postao jedan od glavnih moralizatora hrvatske javne scene, osobito kada treba braniti neobranjive stvari. No, mene to osobno ne zabrinjava već je važno da je film doživio ogroman uspjeh svugdje gdje je prikazan unatoč pokušajima da se film negdje zabrani.
#Drago Hedl #intervju #Kir #Mirotvorac
