Godina je 1905.: u tijeku je druga godina rusko-japanskog rata, u saveznoj državi Nevadi je osnovan grad Las Vegas, a Albert Einstein objavljuje svoja četiri rada Annus Mirabilis u Annalen der Physik. Paralelno u Zagrebu, Izidor Kršnjavi, povjesničar umjetnosti i političar, napokon ostvaruje svoju zamisao započetu 1899., kada je predložio Društvu Umjetnosti ideju o osnivanju galerijske ustanove koja će prikupljati djela hrvatskih umjetnika. Naime, Društvo je 1905. otkupilo tri djela suvremenih autora, čime su postavljeni temelji fundusa današnjeg Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Muzej je smješten u nekadašnjoj rezidenciji baruna Ljudevita Vranyczany-Dobrinovića, koja je rađena po projektu bečkog arhitekta Otta Hofera, te predstavlja reprezentativni primjer historicističke arhitekture u Zagrebu. Povodom 90. obljetnice djelovanja Muzeja unutar Palače Vranyczany-Dobrinović te nadolazeće 120. obljetnice postojanja Muzeja, porazgovarali smo o rekonstrukciji Muzeja nakon potresa, prilagodbi izložbenog programa, novododjeljenom prostoru, borbi s HAZU te o budućim planovima s Brankom Franceschijem, povjesničarom umjetnosti, kustosom i ravnateljem NMMU.
Krajem prošlog mjeseca, točnije 29. listopada, u Velikoj dvorani Matice hrvatske održan je simpozij povodom 90 godina djelovanja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (ex Moderna galerija) u povijesnoj Palači Vranyczany-Dobrinović. Uz sve pravne i vlasničke prijepore kroz koje je do sada prošao Muzej, kakvu mu budućnost predviđate?
Nacionalni muzej moderne umjetnosti osnovan je 1905. godine, proživio je tri rata, traje kroz četiri države, pa ne brinem o njegovom postojanju i predviđam mu svijetlu budućnost. Iduće godine obilježavamo 120. obljetnicu postojanja. Naziv Moderna galerija je prošlost kao i svi drugi nazivi koje je Muzej do sada imao. Imenom smo apostrofirali da je riječ o muzejskoj instituciji i da joj je fokus umjetnost stvorena u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća do danas.
Na simpoziju je bilo riječi o novom prostoru NMMU. Naime, riječ je o prostoru u Oktogonu, koji se nalazi u centru Zagreba, gdje se nekad nalazila Privredna banka. Kako je spomenuto: „Prostor će biti namijenjen povremenim izložbama i dijelu stalnog postava zbirke“. Je li taj prostor samo privremeno rješenje zbog trenutne dislociranosti, ili će možda u budućnosti postati depandansa matičnoj zgradi? Uz Galeriju Račić, bila bi to lijepa trijada izložbenog prostora.
Prostor u Oktogonu s preko 2.000 metara kvadratnih trajno je dodijeljen na korištenje NMMU i prvenstveno će biti namijenjen povremenim izložbama i fenomenološkim postavima zbirke. Njegova prostorna dispozicija na prizemlje, kat i podrume, omogućuje fleksibilnost i različite formate izložbi što je izazov za kreativni kustoski pristup. Naše sjedište u palači Vranyczany – Dobronović u svom će izložbenom aspektu u budućnosti biti namijenjeno kronološkom postavu zbirke. Zastarjelu sintagmu stalnog postava ne koristimo, smatramo je izrazito kontraproduktivnom i iako više gotovo nitko ne zastupa stalnost postava ta sintagma još uvijek predstavlja mentalni blok i uzrok postojanja tromih institucija.
Što se tiče izložbenih prostora, možemo li očekivati i daljnja gostovanja NMMU po raznim hrvatskim kulturnim institucijama? Ove godine, u svibnju, gostovali ste u Galeriji Kortil s djelima iz fundusa Muzeja kroz izložbu „Drugost“. Sprema li se možda još kakva suradnja(e) s Rijekom?
NMMU neprekidno surađuje sa srodnim muzejskim i galerijskim institucijama kroz posudbe i zajedničke projekte pa tako i s riječkim. Ovu godinu završavamo postavima zbirke u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku i Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti u Bukureštu gdje ćemo predstaviti 192 umjetnine hrvatskog visokog modernizma. U idućoj godini dogovorili smo postave u muzejima u Križevcima, Novoj Gradiški, Karlovcu, Makarskoj, Našicama, a s nekim međunarodnim institucijama smo još u pregovorima. Naša aktivnost nakon potresa po svom je dosegu i prisustvu u potpunosti potvrdila pojam nacionalnog.
Prije skoro dvije godine, odnosno u veljači 2023., započela je konstrukcijska obnova u potresu stradale zgrade Palače Vranyczany-Dobrinović. Kako napreduje dinamika radova? Smatrate li da će obnova biti gotova u dogovorenom periodu? Može li publika očekivati određene preinake u izložbenom prostoru ili će sve ostati u poznatim gabaritima?
Konstrukcijska obnova prerasla je u cjelovitu, a radovi uz poteškoće traju kontinuirano. Postoje kašnjenja u izvedbi, ali izvođači i nadzor u projekcijama se još uvijek drže ugovorenih rokova. Izložbeni prostor će biti proširen na prvom katu u dijelu u kojem je sad smješten ured ravnatelja i pratećih službi. Ti sadržaji trajno sele u Oktogon.
Nakon zagrebačkog potresa, koji se dogodio u ožujku 2020., bili ste izvadili sve umjetnine iz muzejskog depoa, te ih izložili u „Slučajnoj čuvaonici“, odnosno post potresnom i pandemijskom postavu zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Postav nas je podsjetio na nedostatak muzejskih čuvaonica i neadekvatnih uvjeta – hoće li sadašnjom rekonstrukcijom biti riješeno pitanje muzejskih čuvaonica unutar NMMU?
Nažalost, ni nakon obnove iako uvjetima unaprijeđene, čuvaonice u palači Vranyczany-Dobrinović neće biti prostorom dovoljne za adekvatnu pohranu naše zbirke. Mi s jedne strane nastojimo zadržati dio čuvaonica koje su adaptirane za naše potrebe tijekom obnove i nalaze se na našoj privremenoj lokaciji na zagrebačkoj Pešćenici, a s druge strane potičemo osnivača da razvije središnje čuvaonice koje bi dijelili svi srodni muzeji. Plan ministarstva previđa regionalne čuvaonice za državne institucije, nadamo se da će njegova realizacija uskoro početi.
Što me dovodi do sljedećeg pitanja: prema Vašem mišljenju je li bolje, ekonomičnije i praktičnije da svaki muzej ima svoju suvremenu muzejsku čuvaonicu (što može biti otežavajuće za izvedbu s obzirom na to da je većina hrvatskih muzeja smještena u povijesne građevine) ili je bolje da se formira zajednička muzejska čuvaonica na razini gradova, kao na primjer na Velesajmu u Novom Zagrebu?
Bilo bi najbolje sagraditi novu, specijaliziranu čuvaonicu, ali potrebno je urediti i čuvaonice u muzejima. Sve ima svoje prednosti i mane. Središnje čuvaonice su ekonomičnije, ali potrebno je raspolagati s izvjesnim brojem umjetnina u muzeju. Djelatnici bi morali odrediti liste prioriteta. Središnja čuvaonica je pragmatična investicija kako nam svjedoče iskustva Austrije, a dijelom i Slovenije. Strategije je da se prema racionalnom modelu razvijaju regionalni centri kroz suradnju države, županija i gradova. Potrebno je samo dobre volje, vizije i upornosti.
Kakva je situacija sa sudskim tužbama? Prošle su tri godine od kada je HAZU sudskim putem izvršio ovrhu nad Bukovčevom „Mladom Patricijkom“, dok su paralelno tvrdili da polažu pravo na više od tisuću umjetnina koje se nalaze unutar fundusa NMMU – jesu li uspjeli „preseliti“ još koje umjetnine? Možete li podijeliti s javnošću određene nelogičnosti koje se pojavljuju u sudskim procesima? Nazire li se toj priči kraj, ili će Vas ona pratiti i u drugi mandat?
Četvrti sam ravnatelj koji je prisiljen raditi u sjeni institucionalnog nasilja HAZU. Trenutno je aktivno pet tužbi HAZU koje su usmjerene na privatizaciju cca 1400 umjetnina, koje uz ostale umjetnine čine po Zakonu o muzejima kao kulturno dobro zaštićenu cjelovitu zbirku NMMU. Odluka Ustavnog suda kojom je Bukovčeva Mlada patricijka ovršena iz zbirke NMMU i dostavljena HAZU osim što je presedan i što potire važeće zakone, kulturna je sramota.
Na djelu je najprimitivnija privatizacija državnog i javnog vlasništva koju je HAZU započela usred rata 1992. godine tajnim upisom u vlasništvo palače Vranyczany-Dobrinović. Dok su svi drugi gledali kako se obraniti i u slučaju muzeja zaštiti umjetnine, HAZU je gledala kako razviti svoje privatno vlasništvo u svrhu razvoja svog utjecaja u društvu, pa se tako upisala kao vlasnik niza državnih građevina u Hrvatskoj. Palaču Vranyczany-Dobrinović je još 1939. godine javnim novcem kupila Banovina Hrvatska, a u njoj NMMU djeluje od 1934. godine. HAZU je u zgradu ušla 1947. odlukom CK SKH kad joj je Muzej unatoč hrabrom protivljenju zaposlenika pripojen.
Što se tiče umjetnina manji dio je Akademija po svom planu unijela u zbirku NMMU i inventirala (pri tom je HAZU dio umjetnina iz Muzeja bez popisa prebacila u svoje druge muzejske institucije), a veći dio je kupljen javnim novcem i to ciljano za NMMU. NMMU se od HAZU odvojila 1974. godine po važećem zakonu sa svojim zaposlenicima, prostorom u kojem radi i zbirkom kao prethodno zaštićenim kulturnim dobrom. Slučaj je složen, a hrvatski sudovi će kao najmanje morati objasniti kako je moguće privatizirati zgrade i umjetnine kupljene javnim novcem.
Jeste li primijetili, je li „Patricijka“ bila negdje javno izložena, recimo unutar određenog kustoskog koncepta? Znamo da je bila izložena na Božićnom koncertu u organizaciji HAZU-a, u maniri Svetog grala koji je napokon pronađen i vraćen pravome vlasniku, ali osim toga – ništa. Stvara se dojam kao da je slika kolateralna žrtva dokazivanja „jačeg“ na institucionalnoj razini.
Mlada patricijka je nakon ovrhe bila izložena kao ratni plijen u ozračju Božićnog koncerta kojeg HAZU tradicionalno organizira. Toliko o kontekstu ljubavi, mira i darivanja i kako ga razumiju vrhunski intelektualci okupljeni u HAZU. Nakon toga je nitko nije vidio. Radilo se o potrebi HAZU da demonstrira svoju moć u našem društvu i da kodificira sliku našeg društva u kojem su utjecaj i institucionalna pozicija presudni. HAZU je rodonačelnica arogantne, sebeljubive, konformističke i klijentelističke Hrvatske.
Vezano za novitet na hrvatskoj muzejskoj sceni – koja su Vaša očekivanja (ako ih ima) od Galeba, broda-muzeja koja bi, navodno, trebao biti gotov do kraja ove godine? Kao jedinstveni primjer muzejskog izložbenog prostora unutar Hrvatske, očekivanja javnosti su velika, građani jedva čekaju vidjeti završnu transformaciju nekadašnje Titove jahte, a kako Vi, kao ravnatelj muzejske institucije gledate na to?
Veselim se tome i kao muzealac i kao građanin, a i kao kustos čiji je izložbeni koncept Područje zastoja s realizacijom postava avangardne umjetnosti iz Zbirke Sudac doprinio da se uoči potencijal Galeba. Nisam upoznat s konceptom muzeja, niti postava ili budućih programa, ali će mi biti zadovoljstvo ponovno stupiti na Galeba, sada kao posjetitelj.
Bili ste ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Još 2008. se pričalo o preseljenju Muzeja unutar kompleksa Rikard Benčić, u T-objekt, gdje je od nedavno smještena gradska knjižnica. Kako danas gledate na taj projekt, a kako na ostavštinu (infrastrukturu) EPK 2020?
Žao mi je da MMSU nije izveden u T-objektu, jer je to zgrada idealna za muzej. Tada aktualni projekt prenamjene u muzej bio je vrlo loš i borio sam se protiv njega. Poslije sam ponudio i alternativnu varijantu projekta koja iako upravi zanimljiva nije prihvaćena, niti smo se uspjeli dogovoriti oko uvjeta mog povratka na mjesto ravnatelja. Potencijal T-objekta vidi se sad kad je preuređen u knjižnicu. Više sam puta istaknuo kad su od mene tražili komentar da je markantan izgled arhitekture važniji za umjetnički muzej nego za knjižnicu, pa ne bih sad ulazio u detaljniju analizu tog stava. Zgrada dodijeljena MMSU je premalena, nije dovršena, neugledna je, a prilikom obnove i prenamjene nije obuhvaćen gotovo niti jedan potreban sadržaj osim premalenog izložbenog prostora i ureda. Šteta. Što se tiče ostalih projekata za mene je EPK ostao u sjeni skandaloznog zatvaranja Malog salona i rezanja i odvoženja Murtićevog mozaika da se otvori Zarin dućan. Porazno. Sjedište Muzeja grada u palači Šećerane je gigantska instalacija s premalo muzejskih predmeta, interesantno uređenje paviljona Exportdrva na Mrtvom kanalu je nažalost bilo jednokratno, drugog se ne sjećam.
Rođeni ste Zadranin, radili ste i živjeli u Splitu i Rijeci, a trenutno živite i radite u Zagrebu. Nakon određenog vremena provedenog u gradu na Rječini – kakav je Vaš odnos s Rijekom?
Rekao bih da je dobar i konstruktivan. Nastavio sam raditi i surađivati s riječkim institucijama i upravom. Uvijek mi je drago vratiti se u gradove u kojima sam radio, razvijao se kao profesionalac i osoba i, vjerujem, doprinosio kvaliteti lokalnog života. Razvio sam i prijateljstva koja me i dalje prate.
Pretpostavljam da već imate okvirne planove za 2026. godinu, odnosno za ponovno otvorenje Palače Vranyczany-Dobrinović hrvatskoj javnosti. Možete li već sada podijeliti ime nekog od umjetnica ili umjetnika koji će izlagati ili možda navesti neke institucije s kojima ćete surađivati – domaće ili inozemne?
Oktogon planiramo uvesti u javnost još u neuređenom stanju izložbom Dubravke Lošić čijim radovima to godi. Ne znam da hoćemo li prije početka radova uspjeti postaviti još koju izložbu. Po uređenju Oktogona program ćemo početi retrospektivom našeg velikog i sada pomalo zapostavljenog slikara Ferdinanda Kulmera s obzirom na to da je njegov stric grof Miroslav Kulmer bio najzaslužniji za izvedbu palače Hrvatske štedionice, popularne kao Oktogon. Što se tiče našeg sjedišta njega očekuje kronološki postav zbirke kojeg koncipira cijeli kustoski tim. Bit ćemo prvih godina koncentrirani na sebe i zbirku, jer treba preseliti muzej i staviti ga u pogon te otvoriti planiranje suradnji s kvalitetnom prezentacijom novih radnih i izložbenih uvjeta. Ali, i na tim se programima radi. Neću vam sve otkriti, bit će još razloga za razgovor.
Istaknuta fotografija: Branko Franceschi, fotografija u vlasništvu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti
#Branko Franceschi #Moderna galerija #Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu #Palača Vranyczany-Dobrinović #razgovor
