Za ovu priliku, put Ateljerizma, suputnika Aleša i mene, odveo je u ulicu Đure (Gjure) Ružića. Trasirana kroz 19. stoljeće, uz lijevu obalu Rječine, onu Sušačku, ulica je predstavljala jednu od dvije (uz Vodovodnu ulicu) glavne žile kucavice prve riječke industrijske zone. Ulica se kroz dva stoljeća neprestano razvijala – u njoj su se bili smjestili industrijski pogoni za proizvodnju sapuna, obuće, leda, kao i ljuštionica riže, pogon za preradu kože, te dobro znana Tvornica papira-Hartera. Ali svi znamo da su ti dani, ili bolje rečeno dva stoljeća, „slave“ iza nas. Danas je to „muzej“ industrijske baštine na otvorenome, prostor „besplatnog parkinga“, pokoje firme i nešto stalnih stanovnika. Jedan od njezinih susjeda, posljednjih osam godina, je i umjetnik Bruno Paladin. Istražujući Ružićevu ulicu, skrenuli smo u kompleks zgrada u potrazi za ateljeom. U stilu inspektora Nicka Praskatona, iskombinirali smo pronaći radnu oazu svestranog umjetnika. Bruno Paladin je umjetnik kojega ne sputavaju norme i definicije, on radi umjetnost jer je to jednostavno njegova potreba. Ne ograničava se jednim medijem, već konstantno istražuje, uči te razvija svoj likovni jezik. Vizualni umjetnik – kipar, grafičar, ilustrator, keramičar i scenograf crpi svoju inspiraciju iz samoga procesa rada. Od svoje prve samostalne izložbe, održane 1976. u Malom Salonu, pa sve do danas, Paladin radi i stvara bez prestanka. Od početnog predstavljanja riječkoj publici, „skupio“ je preko 70 samostalnih, te izlagao na povećem broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Put umjetnosti ga je odveo do Italije, Slovenije, Španjolske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Nizozemske, Njemačke, Francuske, USA, Brazila i Kine. Zaokupljaju ga dinamika i sklad materijala, odnos crtačkih tehnika, boja, način nanošenja glazura i obrade keramike, odnos masa i volumena – da skratim, što je veći izazov to je Paladinu slađi projekt. U njegovom radnom staništu, razgovarali smo o njegovom umjetničkom putu, odnosu prema umjetnosti, ali i kulturi u gradu.
Gdje je Bruno Paladin 2024.? Kako ste?
– Mislim da ću i dalje biti tu, ako bude zdravlja – ne zna što se sve može dogoditi u 73. godini života, ali za sada se osjećam kao mladić. Za sada mogu i radim puno, sa zadovoljstvom.
Još uvijek ste aktivni na umjetničkoj sceni? Pripremate li kakve izložbe?
– Trenutno pripremam izložbu u galeriji Juraj Šporer u Opatiji, povodom pedeset godina moga stvaralaštva, nakon čega radim na projektu za Novu Goricu, Europsku prijestolnicu kulture u 2025.
Za Vas mirovina ne postoji?
– Formalno sam u mirovini već zadnjih 15 godina, od kada sam operirao srce, no kao slobodni umjetnik stvaram istim intenzitetom i dalje.
Kako danas, nakon 4 godine, gledate na projekt Rijeka EPK 2020?
– „Si sono buttati tanti soldi, purtroppo per niente“, to je moj dojam. Nažalost nije se realiziralo koliko vjerujem da je bilo moguće. Pandemija Covida je sigurno onemogućila realizaciju svega što je zamišljeno, no svejedno mi se čini da se moglo više napraviti za Rijeku. Imao sam priliku izlagati u Materi, koja je prije nekoliko godina bila također Europska prijestolnica kulture, te me oduševilo koliko su uspjeli unaprijediti kulturnu i turističku ponudu. Što se tiče Rijeke mislim da je izostao neki trajni sadržaj nakon EPK.
Bili ste predsjednik HDLU Rijeka 1995/1996.. Kako gledate danas na tu poziciju nakon skoro 30 godina?
– Svakako mi je bila čast da su kolege izabrali mene za tu poziciju. Financijska situacija u kojoj se nalazio HDLU Rijeka nije bila nimalo zavidna: gomilali su se dugovi, isključili su nam telefon, članarinu je plaćalo samo 30 posto članova. Papirologija koja me dočekala je bila u potpunom rasulu, pa sam odlučio angažirati pravnika kako bi se situacija mogla dovesti u red. Obratio sam se tadašnjem gradonačelniku Slavku Liniću koji je imao dovoljno sluha za lošu situaciju u kojoj se HDLU nalazio, te se pobrinuo da se kroz dvije godine iznos za programe poveća sa 120.000 kuna, na 540.000 kuna.
Zahvaljujući tome uspjeli smo organizirati više kvalitetnih izložbi, uveli smo tiskanje kataloga u boji sa više reprodukcija i sa kritičkim osvrtom povjesničara umjetnosti, što do tada nije bio slučaj radi nedovoljnih sredstava.
Nakon dvije godine, malo prije isteka mandata, zahvalio sam se i odlučio odstupiti s funkcije koja mi više nije dozvoljavala da se posvetim svom umjetničkom radu u mjeri koja mi je bila potrebna.
Jeste li nekada kasnije u životu opet poželjeli biti na istoj ili sličnoj poziciji?
– Ne. Nikada više, bila je to dovoljno dobra škola u životu.
Na čemu trenutno radite? Spremate li kakav novi ciklus?
– Osim što pripremam izložbu u Opatiji, 8.svibnja imam samostalnu izložbu akvarela u MMC galeriji u Umagu, radi se o apstraktnim akvarelima u formi triptiha na recikliranom papiru, koje sam počeo raditi još za vrijeme Covida.
Smatrate li se više kiparom ili slikarom? Šta je Bruno Paladin po vokaciji?
– Volim se našaliti da sam po vokaciji šljaker. Iako sam se svakako najviše umjetnički izrazio kroz slikarstvo i može se reći da mi je to vokacija, volim se prepustiti i brojnim drugim medijima kao što su najviše kiparstvo, keramika i staklo. Ali moram reći da teško odolijevam kreativnim izazovima i za mene neobičnim praksama jer mi je izazov otkrivati i učiti nešto novo. Tako sam, na primjer, prošle godine ljeto proveo radeći na konstrukcijama za kostime mjuzikla „Ljepotica i Zvijer“ koji se izvodio u Lisinskom u produkciji kazališta Komedija. Radili smo dva mjeseca na projektu, s materijalima koji su mi do tada bili potpuno nepoznati. Za projekt je trebalo dosta stolarskog, tapetarskog, kiparskog i slikarskog znanja.
Primjećujem da su reljefi neizostavan dio vašega opusa? Od materijala koristite drvo, aluminij i staklo?
– Reljef, odnosno trodimenzionalnost, je svakako prisutna u mom likovnom rukopisu koji se formirao kroz godine. Kad vidim mogućnost u nekom materijalu, krenem istraživati. Nastali su tako ciklusi instalacija s drvom, metalima i fuzijom stakla koji su obilježili prošlo desetljeće mog rada. Također u to vrijeme počeo sam se intenzivnije baviti i keramikom.
Imate dobru suradnju u Rijeci što se keramike tiče?
Prije petnaestak godina Boris Roce i ja bili smo u Austriji i Sloveniji na likovnim kolonijama. Boris je tada donio biskvite (prvo pečenje keramike) tanjura te smo ih oslikavali i pekli u raku tehnici. To prvo iskustvo bilo mi je motivacija da se upustim u daljnje istraživanje s keramikom. I danas povremeno surađujem s Borisom Roceom i Ivnom Safunđić koji su vrhunski poznavatelji tehnika za keramiku. Zahvaljujući njihovim savjetima puno sam naučio.
Kada i kako je počela vaša veza s Istrom, s Grožnjanom?
– Dakle ovako; Išao sam, s danas pokojnom, Darijom Vahov i Lucillom Micheli na prvi međunarodni Ex Tempore, koji su organizirali Universita popolare di Trieste i Talijanska unija, negdje 1993. Išli smo s mojom Renault „četvorkom“ po makadamu i od vibracija mi ispadne ključ od kontakta i auto nastavi voziti dalje bez problema. Kažem na to: „evo magično mjesto, to je znak da idemo po nagradu.“ Kad smo napokon došli na extempore, bili smo oduševljeni – Oboje smo tada nagrađeni. Zapravo je tako počela moja veza s Istrom u koju sam zaljubljen, pa sam se od prošle godine djelomično i odlučio preseliti u Grožnjan, gdje sam otvorio svoj atelier i izložbeni prostor.
Danas je Grožnjan ozbiljna umjetnička priča?
– Za mene je. Grožnjan je od napuštenog mjesta nakon Drugog svjetskog rata postao gradom umjetnika, kako ga nazivaju. Međutim, prije je bilo puno profesionalnih autora i galerija, dok je danas sve više komercijalnih sadržaja sa suvenirnicama, maslinovim uljem i tartufima, što je ok, ali mi je želja revitalizirati i obogatiti umjetnički sadržaj Grožnjana.
Koji je vaš stav prema odnosu politike prema kulturi u Rijeci?
– Mislim da riječka umjetnička scena nema uvjete u kojima bi mogla procvjetati ili doći do izražaja. Previše je praznih i zapuštenih prostora u gradu za koje bi bila poželjna neka kulturna strategija kako bi se oni adekvatno revitalizirali. Očito za to nema dovoljno sluha. U Rijeci ne postoje prodajne galerije. Ali ono što je još gore – ne postoji kritika. Bile su nekada dame riječke kulture, a to su: Radmila Matejčić, Vanda Ekl i Anita Peresson. One su obilazile sve izložbe, o kojima su pisale recenzije.
Niti 90-ih „sustav“ galerija nije funkcionirao, pa sam odlučio otvoriti galeriju San Modesto, ispod Katedrale Sv. Vida, odmah pokraj Prve policijske stanice. Nije bila najčuvenija galerija u Rijeci, ali je bila najčuvanija, jer sam imao stražara i vreće s pijeskom ispred ulaza. Inače, San Modesto, se zvala ulica koja je vodila od Kosog tornja do Sv. Vida. Napravio sam prvu izložbu Romulu Venucciu u Rijeci prije Moderne Galerije.
Kakav je vaš odnos s Romulom Venuccijem? Smatrate li da bio on trebao dobiti svoj izložbeni prostor u Rijeci?
– Apsolutno. Mauro Stipanov i ja smo bili njegovi učenici i upravo je on bio taj koji me naučio prvim koracima prema slikarstvu. 1990-ih sam otkupio nekoliko njegovih radova od udovice i povezao ju s povjesničarkom umjetnosti Dainom Glavočić iz Moderne galerije (danas MMSU). Tada je Muzeju donirana velika količinu slika i skica (do tada je Muzej bio u vlasništvu samo dva Venuccijeva djela) i konačno je, zahvaljujući tom činu, Venucci dobio svoje pravo mjesto. Dobio je nekoliko izložbi i nekoliko monografija.
Smatrate li da riječki muzeji rade dovoljno na promociji Riječkih umjetnika?
– Smatram da ne rade jer bi muzeji primarno trebali biti posvećeni izlaganju i očuvanju djela umjetnika, a nažalost zaista rijetko imamo prilike vidjeti izložbe posvećene riječkim umjetnicima čiji su radovi postali dio fundusa. Koliko mi je poznato, MMSU je primjerice u vlasništvu djela autora poput Slavka Grčka, slikara i grafičara od kojeg je muzej otkupio veliki broj djela, te radova Sonje Braović i Vladimira Udatnya čiji radovi nikada nisu prezentirani publici.
Žalosno je i da su se ugasile značajne manifestacije poput Bijenala Mladih, koji je bio jaka odskočna daska i jako zanimljiv izložbeni format. Tada su kritičari vrlo rano mogli napraviti selekciju neke nove generacije i nagraditi najbolje među njima. To je bilo jako dobro. Da ne pričamo o Borisu Vižintinu i Međunarodnom Bijenalu originalnog crteža na kojemu su sudjelovali umjetnici iz cijelog svijeta.
Upoznati ste s tržištem umjetnina u Italiji i Sloveniji? Kakva je situacija s prodajom umjetnina u susjednim zemljama?
– Tržište je u Italiji fokusirano uglavnom na velike gradove poput Milana, Rima i Firenze, a kod Slovenaca je situacija na tržištu generalno puno bolja nego kod nas. Zdravko Milić, Goran Štimac i ja smo često u Goriškim brdima i u Novoj Gorici, te uspješno surađujemo sa nekoliko galerija.
Od kuda crpite inspiraciju za svoje radove?
– Tražim neki mir u sebi i kada radim najbolje se osjećam, uz glazbu koja mi odgovara. Posvetim se radu i taj kaleidoskop boja jednostavno nastane. Prije sam uvijek volio neki red, radio sam simetrične slike u kojima su na crnoj podlozi bile komplementarne boje. Za vrijeme rata – u mojim radovima počela je nestajati boja i počela je prevladavati monokromija. E sada, tehnike radi, isti motiv se može na tisuće načina obojati i stavljati efekt. Danas to znači photoshopirati, ali ako to radi stroj, onda nema „šuga“. Ljudi vole svaštva, ne moramo govoriti o figuraciji i apstrakciji kao takvoj, sve ima svoje mjesto u ambijentu. Također, ova skulptura ovdje, nju sam radio za Goransku kiparsku koloniju, za koju sam napravio dvije skulpture. Branka Arh, stručna suradnica i voditeljica kolonije, me bila pozvala. No, zbog svojih dimenzija skulpture nisu mogle biti izložene u galeriji Kortil, već samo fotografije. U Sv. Kuzmu sam isto napravio jednu skulpturu u kamenu, ali kako sam srce operirao onda ne smijem s brusilicama radit, tako da sam „gradio“ skulpturu.
Jeste li u poslovnim odnosima s vinarima? Spomenuli smo Istru, pa me zanima da li koristite tu nišu za promociju radova?
– Već dugi niz godina surađujem s umjetnicima Etkom Tuttom i Klemenom Brunom koji su začetnici raznih projekata sa vinarima u Goriškim brdima. Iz te suradnje nastala je udruga Art Circle i galerija MMM art. Danas vinari poput Šćureka, Movie, Simčića i Primčića organiziraju izložbe.
Kako ste se vi ustvari počeli bavit slikarstvom?
– 70-ih godina 20. stoljeća otišao sam plovit s idejom da zaradim dovoljno novaca, da se mogu posvetiti studijama slikarstva, ali me život vodio drugim putevima pa sam se samostalno umjetnički formirao. U Jacksonvillu, na Floridi, sam kupio prva platna i prve boje. Prvu samostalnu izložbu sam imao u Malom salonu 1976. godine. Od 1983. sam samostalni umjetnik, živim isključivo od umjetnosti, nemam plaću, ali imam mirovinsko i zdravstveno i svoju slobodu, koja mi je oduvijek bila najvažnija.
Fotografije Aleš Suk
