Vjerojatno ne postoji turist, odnosno uopće došljak, koji prije svoga dolaska na Kvarner nije zapitao svoje domaćine: “A je l’ bura?”, l stvarno svi oni koji su jednom osjetili snagu tog hladnog sjeveroistočnog vjetra nisu nimalo bili oduševljeni tom svojevrsnom bioklimatskom posebnošću našeg kraja. Taj slapoviti vjetar koji dolazi s kopna i puše ka moru, padajući prema obali ponekad doseže snagu orkana, pogotovo uz uske drage i transverzalne udoline, pa tako preko Kastavštine i Preluka puše “kastavska bura”, preko Bakarskih vrata ide “bakarska bura”, a kanjonom Rječine naprosto bura.
Orografska obrada pokazala je da je bura karakterističan vjetar pri kome se fizikalno sve odvija kao i kod alpskog fena, s tom razlikom da u područjima u koja dospije nije toplija od okolnog zraka jer je njena polazna temperatura toliko niska da se pri spuštanju po padinama ne može dovoljno zagrijati. Najveći dio gradskog područja Rijeke ima prisojan položaj, što donekle ublažava utjecaj bure.
Povijesna vrela koja nam kazuju o antici na tlu Kvarnera buru ne spominju, tako da nam nije znano jesu li negdašnji žitelji Liburni i rimski legionari iz kohorte smještene u castrumu Tarsatica, na mjestu današnjeg Starog grada u Rijeci poznavali buru. lako primjerice Ernst Neukamp tvrdi da je naziv bura keltskog podrijetla. Zanimljivo je da su na području Hrvatskog primorja burom označavane granice, mede posjeda, pa tako primjerice u zapisima iz Dobrinja 1230. nalazimo izraz “od bure”, u Baski 1419. “vaz buru”, u Grižanama 1596. “meji z burne strane”.
Humanist iz Padove Palladius Fuscus (1450. – 1520.) pisac “De situ orae Illyrici” ili “Opis obale Ilirika” upoznaje svoje suvremenike s burom: “U pozadini Senja nalaze se neke spilje iz kojih dnevno puše silan vjetar. Kako je svojstven tome mjestu, nazivaju ga senjskom burom…”. S istom burom upoznao se i Johann VVeichard Valvasor koji je 1689. godine u Ljubljani izdao “Die Ehre des Herzogthums Crain” ili “Slava Vojvodine Kranjske” gdje u četvrtoj knjizi izričito veli o Rijeci: U ovome gradu život je vrlo ugodan. Tu možeš dobiti izvrsna jela i vina, zrak je zdrav, voda hladna i zdrava. Snijeg rijetko pada, a odmah nestaje. Često puše vrlo jak i oštar sjevernjak.”.
Valvasor ne propušta priliku spomenuti senjsku buru: “Ovdje vlada u zimsko doba izvanredno jaka bura i tako je žestoka da se ne može ni na ulicu.”. Nema dvojbe o tome da je taj plemić, znanstvenik i putopisac dobro poznavao senjsku buru. Mnogima je nepoznato da je Valvasor u razdoblju od 1663. do 1664. godine bio vojnik, plaćenik Nikole Šubića Zrinskog u Senju i da je sudjelovao u njegovim znamenitim pohodima protiv Turaka.
U Valvasorovo doba bura je gospodarila Rijekom i njezinom okolicom. Tako prema Boljunskoj kronici godine 1542. godine “bijaše tako velika studen i tada pomreše uliki i smokvi pod Učku i v Istre”, godine 1562. oštra zima uništila je masline, smokve i lozu na Kvarneru, a pri tom valja podsjetiti da je područje današnje Brajde, Belvedera i Kozale bilo prekriveno vinogradima i maslinicima. U svibnju 1723. godine bura sa snijegom lomila je stabla, a godine 1766. bila je vrlo oštra zima “kakva se u ovim krajevima ne pamti”, naime tada je bura puhala neprestano i odnijela je u more veliki broj krovova.
Svoja znanja o klimi glede senjske bure Riječani su jednom prigodom pokušali iskoristiti za svoj probitak, a na štetu Senja! Valja znati da je godine 1779. Rijeka dobila poseban državnopravni položaj kao “posebno tijelo spojeno sa svetom ugarskom krunom”, u izravnoj nadležnosti Ugarskog namjesničkog vijeća. Mađari i njihovi privrženici u Rijeci držali su da je time Rijeka izdvojena iz Hrvatske. Očito je, međutim, da su i nadalje bile prisutne nejasnoće glede upravnog položaja Rijeke. O tome svjedoči i zahtjev Rijeke iz godine 1790. da se poštuje dogovor i Rijeka proglasi za slobodnu mađarsku luku.
Da bi to ostvarili, riječki čelnici pokušavaju istaknuti sve prednosti svojega pomorskog položaja glede drugih luka na Jadranu. Za druge nemaju lijepe riječi! Osobito su se okomili na izravnog takmaca, grad Senj. Navodeći brojne nedostatke Senja kao pomorske luke, ne zaboravljaju spomenuti i nepovoljne vjetrove. Tvrde da neugodan sjeverni vjetar (bura), koji okolicu Senja čini neplodnom, puše mjesecima. Kad puše taj vjetar brodovi jedva da smiju isploviti iz luke ili uploviti u nju. A kad ne puše taj vjetar, tada je čest suprotni, južni vjetar. U takvim okolnostima brodovi opet imaju teškoća pri isplovljavanju. Moraju čekati sjeverni vjetar da bi otplovili na otvoreno more.
Tako je, eto, klima postala i pomoćnik u gospodarskom ratu. Senjani su na te zlonamjerne poruke iz Rijeke odgovorili uzrečicom: “Nullus portus in orbe, as quem omnibus cum ventus ingreffus pateret” (Nema nijedne luke u svijetu u koju bi bio dopušten ulaz pri svakome vjetru).
Kazuju kronike da je ovo područje jednoć bilo prekriveno šumom, kao što to kazuje jedan pisac, da je za rimskog cara današnji Kras svojim žirom hranio “svu silu krmadi”, te da je ostajalo i za izvoz u Rim i Italiju. Sječom šume i to ne od strane stranih osvajača, već po inicijativi lokalnog stanovništva, započela je devastacija šumskog pokrova te smo uslijed uzajamnog djelovanja kiše i bure dobili dobro znani kraški krajobraz, kao mjesto najsnažnijih vjetrova. Šuma je sječena uglavnom iz ekonomskih razloga, za potrebe brodogradnje, stambenu izgradnju i uvijek prisutni izvoz domaće drvene građe, no postojali su razlozi poput onih vojnih, kada je Rijeci i Trsatu s kopna prijetila opsada turske vojske pa je u svrhu stvaranja čistine, radi lakšeg osmatranja terena posječeno na tisuće stabala. Ponekad se dešavalo da bura sama počupa stabla, kao što je to bilo 30. listopada 1858. godine, kada je uragansko nevrijeme iščupalo dvadesetak stabala na Školjiću.
Vrtoglavi tehnološki napredak koji je trajao tijekom “dugog devetnaestog stoljeća” u Rijeci se suočio s fenomenom bure, tako je, primjerice, 7. prosinca 1873. godine u blizini Rijeke bura naprosto pomela s ceste diližansu, a na željezničkoj postaji Bakar prevrnula je vlak kojom prigodom su poginula tri putnika, a 11 ih je ranjeno, U listopadu 1882. godine u jednom naletu silne oluje potopljeno je mnoštvo brodova u luci i van nje, a jedan svjedok mornar tada je izjavio: “Takve valove kao te noći na Rijeci nisam vidio ni u Biskaju!”. Žestoki refuli bure obarali su se na jedrenjake, tako da su njihovi jarboli uzmicali pod tim pritiskom i naginjali se koliko god im to dopuštali konopi, potom kad bi nalet vjetra popustio, vraćali bi se u vertikalni položaj, da bi zatim pod novim udarom opet legli na bok. Riječka luka sljedećeg listopadskog jutra izgledala je naprosto sablasno, mnoštvo brodova nalazilo se potopljeno usred luke. Spomenut ćemo samo one najveće jedrenjake, poput pelješkog barka “Arfascad”, riječkog barka “Andrić”, kraljevičkog brika “Dunaj”, te brigatina iz Trsta “Commendatore Tonello”.
Još od srednjeg vijeka Kvarner je važio kao smrtno opasno more, pa tako u putopisu Engleza Fynesa Morysona tiskanog 1617. godine u Londonu stoji: “…plovili smo preko trideset milja širokog morskog rukavca između Dalmacije i Istre, koji se zove Kvarner. Prošli smo, ali nije bilo opasnosti, mada inače kruži glas da je tako pogibeljan, da Mlečani koji dođu u sukob s nekim mornarom, obično koriste sljedeću psovku: “Proklet bio Kvarner koji te pustio da prođeš!”. Izuzetni opisi bure nastali su tijekom 19. stoljeća u doba vladavine putopisnog patriocentrizma i hododomoljubne romantike u cjelokupnoj srednjoeuropskoj književnosti.
U “Putositnicama” Antuna Nemčića Gostovinskog (1813. – 1849.) nalazimo: “…Tešila nas je umiljata nada skoranjega izbavljenja iz ovih klisurinah, na kojih su nas sneg, bura i zima, ko nesmiljeni jastrebi Promethea, neprestano kljuvalil”, a kod Ivana Nepomuka Jemeršića i njegovog “Kopnom i morem na Plitvička jezera” stoji: “…Kad ova bura zaigra užasne svoje davorije, uzdršće ne samo svačije ljudsko srce, već i svaka travčica i biljka gdjegod se nalazi.”
Uz pojavu bure na Sjevernom Jadranu vezana je i izreka da se u Senju bura rađa, u Rijeci udaje, a u Trstu umire. No, kako se Rijeka tijekom prošlog stoljeća borila za primat u transportu robe s konkurentnim Bakrom, i tek definitivno nakon izgradnje željezničkog pravca Rijeka-Karlovac 1873. godine, preuzela svu robu na svoje gatove, preuzela je i onaj dio izreke glede ženidbe. Dotada to se govorilo isključivo za Bakar. Znameniti prirodoslovac Dragutin Hire 1876. godine pišući svome prijatelju u Zagreb za Bakar kaže: “Nebo je blago, i da ne duva bura, imali bismo šest mjeseci proljeće, a šest ljeto uz jaku sušu. Bura je suha i ledena i naskoči iznenadce, te bruji po tri dana.”, nekoliko godina poslije zapisao je u svom “Hrvatskom primorju: “More je sada gladko kao zrcalo, nu za bure zakuha tako silno, kao da se pretvorilo u kipuće jezero, zeleni i jedan i po metar visoki valovi orose se gustom bielom pjenom. Bura bruji i cijuče kao ljuta guja u prociepu, a more praši, da od Bakarca i Hreljina ne vidiš jedne kuće…”
Turistički vodiči dvadesetih i tridesetih godina nastojali su objasniti kako zapravo Primorci vole buru i da je to njihov omiljeni vjetar jer “…ne samo da donosi lijepo vrijeme, tjerajući oblake prema jugu, nego čini također čovjeka svježim i krepkim…”, teško je reći jesu li se osjećali krepko primjerice mitski hladne 1929. godine, ili 1933., pa 1940. ili 1956. kada se nakon potresa 31. siječnja, s epicentrom između Klane i Slovenskog Snežnika, pojavila bura, iz dana u dan se pojačavala tako da je srednja temperatura za dan 10. veljače iznosila -12 stupnjeva uz snijeg i buru, koja je puhala 130 km/h. Sigurno je jedino da se bura u Rijeci udaje, ali i to da se Riječani rađaju, žene i umiru s burom.
BURA (iz knjige Kraljevica-Porto Re doktora Mike Kosića iz godine 1906.)
“Kraljevica leži tik do mora, a na podnožju visokih gora. Ljeti je more hladnije, kao i zrak nad njim, zimi je opet more toplije nego kopno. Osobito je velika razlika u toplini morskog zraka i onog vrhu snježnih gora u zaleđu Kraljevice, ovo će biti glavni razlog, da u našem mjestu cluvaju gotovo cijele godine vjetrovi i to ljeti ponajviše s mora, a zimi s kopna. Kako je zimi razlika u toplini mnogo veća, to je i vjetar u to vrijeme mnogo jači. Vjetar s kopna je poglavito sjevero-istočnjak — bura. Njegova brzina zna prekoračiti 20 m u časku, dakle za jedan sat preko 70 km.
Obično se tvrdi, da sjeverni kopneni vjetrovi pro-uzrokuju prehlade. Kada bi ta tvrdnja zbilja bila osnovana, koliko bi moralo biti prehlađenih u našem Primorju zimi, za vrijeme bure, koja katkada traje i osam dana? A baš protivno opažaju ne samo liječnici, već i svi Primorci, koji buru smatraju po svoje zdravlje pravim dobročinstvom. Istinu govoreći ovako jak vjetar kao što je bura nije ništa ugodno; ali zar su možda mrzle kupelji i mnoga druga ljekovita sredstva nježna?
Pogledajmo pobliže djelovanje bure na naše tijelo, pa ćemo se i sami uvjeriti o njezinu ljekovitom djelovanju.
Već smo jednom spomenuli, da se perspiracijom kože nakuplja znatna množina ugljične kiseline između odijela i tijela. Uplivom vjetra odstranjuje se ista; za vrijeme bure ne će se moći, ako smo i mnogo jače obučeni u zimsko doba sakupljati ugljična kiselina, jer je vjetar tako jak, da propuhuje i kroz najjače i najpomnije zatvoreno odijelo. Hodajući u buri dolazi na naše tijelo val za valom zraka spomenutom prije brzinom, a radi svoje niske toplote upliva na kožu i njene krvne žilice, da se stisnu i time se zaprječuje prevelik izdatak topline. U drugu se opet ruku moramo boriti proti vjetru. Pri tom rade gotovo sve mišice tijela, čim se proizvodi znatna toplina. Zato se kod hodanja u buri ni ne osjeća hladnoća, osim možda na rukama i licu. Ovim se postizava dvoje.
Prvo jačaju se mišice tijela, drugo otvrdnjuje koža, a od kolike je to važnosti, spomenusmo već kod mrzlih morskih kupelji.
Pritisak zraka sili i pluća na mnogo jače djelovanje, jer sad nije više dovoljna samo elastičnost njihova, da istisnu zrak, već treba da i druge mišice u pomoć priskaču, što diže vježbanje i jačanje disanja. Poslije ovakve šetnje izbacujemo sluz iz disala nekom neobičnom lakoćom, ili bez ikakova kašlja ili taj nije nipošto više tako naporan kao prije šetnje.
Kako pak svaki rad našega tijela izazivlje i jača djelovanje srca, to će kod svake šetnje ono morati mnogo krepčije raditi, što ga samo jača. Korist ovakve šetnje vidimo pravo u djelovanju želuca! Tek — gotovo glad, kakve već odavno nijesmo opažali, traži, da se nadoknadi izdano, a odatle možemo pravom zaključiti, da se i djelovanje želuca znatno pojačalo.
Vrhunac ovih blagodati jest dug i miran san.
Opažajući ovakvo djelovanje na zdravu čovjeku, mora da i nehotice zaključujemo, da će isto biti od veoma velike koristi mnogim i mnogim, koji uzalud drugdje traže izgubljeni tek ili željeni san.
Profesor Dr. Max Rubner otvoreno izjavljuje, kako mu je čudno, da još do danas nije uvedeno liječenje umjetnim gibanjem zraka, odnosno vjetrom, za koje on drži, da bi jamačno od znatna uspjeha bilo. Naravno, da se to liječenje ne bi smjelo protegnuti na sve bolesti, kao što ne bi smjelo biti provođeno ni po kakvoj šabloni. Svakako držimo, da su od toga isključene mnoge bolesti srca i one teže pluća; ali vrlo mnoge bolesti živaca kao i one, prouzročene poremećenjem mijene tvari, našle bi bez dvojbe blagotvorni utjecaj u liječenju vjetrom. Jamačno bi se moglo uspješno utjecati vjetrom i na mnoge bolesti, kod kojih je tonus mišica popustio, a da nijesu one same oboljele.
Već u starom vijeku piše Galen u komentarima o Hipokratovu liječenju, da su najzdravija ona mjesta, u kojima duva mnogo vjetar tijekom godine, jer ih to bolje čisti, pa nije ni čudo, da stanovnici u takvim mjestima ponajviše u zdravlju proživljavaju svoj vijek.
Današnja higijena, kojoj je bakteriologija poznata, potvrđuje riječi Galenove; jer gdje ima mnogo vjetra, ondje se ne mogu sakupljati i množiti nikakvi mikroorganizmi. Pa i sama opažanja na stanovnicima ovoga kraja — Primorcima — potvrđuju isto, jer su u Primorju rijetke bolesti, pak i velika većina ljudi doživljava visoku starost. Kako naši ljudi ne žive u baš ružičastim prilikama, osobito pogledom na hranu, koja je i odveć skromna, to moramo pripisati zdravlje i visoku starost tim dobrim klimatičkim prilikama samoga Primorja. Još bismo mogli kao potvrdu toga mnijenja navesti, da baš žene, koje postojano borave u ovom kraju, u većem broju doživljaju visoku starost od muškaraca, koji su godine i godine u svijetu, odakle se često bolesni vraćaju.
Ne ima sumnje, da će u skoroj budućnosti baš vjetar, kojim su mnogi naše Primorje ozloglasiti htjeli, doći do svoga pravog uvažavanja kao ljekovito sredstvo i da će onda pružati bolesnim u ovom kraju ono, što se drugdje tek na umjetni način postizava.”
#Bura #Rijeka #Senjska bura #Trst #Valvasor
