Semafori u Čabru su naravno divni u svojoj tišini. Transcendirati iluziju znači ući u polje čistog svjedočenja istine. To znači istinu živjeti i svjedočiti. Što to uopće znači, mislim da se to odnosi na beskompromisnost i odanost vlastitim idealima i stremljenjima. Čovjek često živi u iluziji i na jedan način postaje ovisan o njenim učincima. Jer, lakše se utopiti u drogama raznih vrsta i postati poslušna tvorevina nekih gabarita. Čovjek od samih početaka svoga postojanja živi između dvije sile: istine i iluzije. Iluzija mu nudi sigurnost, prividnu utjehu i osjećaj pripadnosti, dok istina zahtijeva hrabrost, napor i odanost vlastitim idealima. Upravo u tom rasponu nalazi se pitanje smisla: je li lakše živjeti u iluziji ili transcendiranjem zakoračiti u polje istine? Iluzija je zavodljiva jer čovjeku pruža miran san i sklanja ga od suočavanja s vlastitim slabostima. Ona se hrani navikama, društvenim obrascima i mehanizmima bijega. Droge, površne zabave ili slijepo prihvaćanje tuđih pravila često postaju način kako se čovjek prilagođava okvirima, ali cijena toga je gubitak vlastite autentičnosti. U tom smislu iluzija stvara ovisnost, jer oblikuje čovjeka prema očekivanjima, a ne prema njegovoj unutarnjoj istini. Suprotno tomu, transcendirati iluziju znači osloboditi se tih okova i zakoračiti u polje čistog svjedočenja istine. To podrazumijeva beskompromisnu odanost idealima, čak i onda kada to znači hodati težim putem. Živjeti istinu ne znači govoriti o njoj, nego utjeloviti je u svakodnevnim postupcima – u dosljednosti, iskrenosti i hrabrosti da se bude ono što se jest. Takav život nije lagodan, ali u sebi nosi puninu i dostojanstvo. Transcendencija iluzije nije bijeg od života, nego njegovo ispunjenje. Čovjek koji svjesno napusti iluziju ne gubi sigurnost, već otkriva slobodu. On prestaje biti poslušna tvorevina tuđih pravila i postaje svjedok vlastite istine. Upravo u toj odluci krije se smisao ljudskog postojanja: ne živjeti u sjenama, nego u svjetlosti koja ne traži ništa osim iskrenosti, a ta svjetlost je poput semafora.
Iluzija postoji kako bi nas zavarala i kako bi u nama stvorila neki uvjet podnošenja trajanja koji je lakši nego gola i čista istina. Mislim da bi i ja morao malo češće i konkretnije svjedočiti istinu. To pak znači da na pravi način moram prići svojim osobnim problemima. U redu, ja sam pacijent, ali to je moja istina. U nekoj varijanti kozmosa, možda postanem dovoljno jak i prodoran da ću mijenjati svijet. Iluzija je najčešće utočište koje čovjek traži kako bi preživio vlastitu ranjivost. Ona pruža osjećaj lakšeg postojanja, jer skriva surovu golotinju istine.
No, upravo u toj lakoći skriva se opasnost: čovjek se uljulja u privid, a odriče se stvarnog suočavanja sa sobom. Jesmo li tada doista živi ili tek svjedoci jedne nesavršene predstave života? Živjeti istinu zahtijeva hrabrost. Ona podrazumijeva spremnost da se suočimo s vlastitim problemima, bez obzira koliko bolni oni bili. Istina ne oslobađa uvijek odmah, ali ona je jedini put koji nas može dovesti do unutarnje zrelosti. Svjedočiti istinu znači priznati i vlastitu nemoć, prihvatiti ograničenja i reći: „Ovo sam ja, sa svim svojim ranama.“ Takav čin nije slabost, već čin dostojanstva. Iluzija, međutim, pruža zavodljivu ponudu. Ona nudi mir umjesto nemira, tišinu umjesto suočavanja, bijeg umjesto hrabrosti. Čovjek se često predaje toj lakoći, uvjeren da će izbjeći bol, no time odgađa mogućnost stvarne promjene. Suočiti se s istinom, pa makar ona bila teška poput spoznaje vlastite bolesti ili slabosti, jedini je način da se izgradi snaga koja može mijenjati svijet. U konačnici, život u iluziji samo je odgađanje istine, a odgađanje je uvijek gubitak. Čovjek koji svjesno odluči svjedočiti istinu, čak i ako se bori s ugašenim semaforima vlastite egzistencije, postaje onaj koji se ne prepušta zabludama. On ne bježi, nego gradi. Njegova snaga možda još nije dovoljna da promijeni svijet, ali jest dovoljna da promijeni sebe – a to je prvi i najvažniji korak. Jer transcendirati iluziju ne znači pobjeći od života, već ga živjeti u njegovoj punini – sa svim nesigurnostima, ali i s punom snagom istine.
Svjedočim istinu kada živim bez iluzija o vlastitom stanju kao nečem što je meni predodređeno.
Nema predodređenosti, svaki čovjek uhvaćen je u paučinu vlastitih umotvorina. Um je način kojim obuhvaćamo realnosti. Ako sam svjedok istine, to znači da moram sam sebe konstantno preispitivati, bez obzira na tjeskobu, ili neka druga nepovoljna svojstva. Polje istine se uvijek proteže između činjenica i zabluda. Svjedočiti istinu ne znači živjeti u iluziji da je naš život unaprijed određen, niti da nas neki nevidljivi mehanizam vodi putem bez izbora. Istina se ne daje kao gotova sudbina, ona se rađa iz stalnog preispitivanja, iz hrabrosti da priznamo vlastite slabosti i vlastite zamke popuštanja vrelini tkanja smisla. Čovjek je uvijek zarobljenik paučine koju je sam ispleo, a njegova sloboda počinje tek onda kada to uvidi. Um je oruđe kojim obuhvaćamo realnosti, ali i mreža u kojoj se zapletemo. On nas može voditi prema jasnijem pogledu na svijet, no isto tako može stvoriti zablude koje izgledaju poput istine. Upravo zato svjedočiti istinu znači neprestano ispitivati vlastite misli, postavljati pitanja, raskidati niti paučine koje sami stvaramo. To nije lagan proces: donosi tjeskobu, nemir i suočavanje s nesigurnošću. Suvremeni čovjek posebno je izložen tim napetostima. U vremenu u kojem je mnoštvo informacija isprepleteno s mnoštvom zabluda, istina se sve teže razabire. U toj buci lako je prepustiti se iluziji, uvjeriti sebe da su stvari jednostavnije nego što jesu. No, istina zahtijeva napor. Ona traži otvorenost i spremnost da podnesemo nelagodu koja dolazi kada se ogledamo u vlastitim nesavršenostima. Polje istine uvijek se proteže između činjenica i zabluda. Čovjek koji želi biti svjedok istine mora prihvatiti stalno preispitivanje kao način života. On mora biti spreman suočiti se s tjeskobom koju istina nosi, jer upravo kroz taj nemir dolazi sloboda. Svjedočiti istinu znači živjeti izvan iluzija, u svijetu gdje ništa nije unaprijed zadano, nego stalno otvarano u hrabrom odnosu između uma i realnosti.
U sebi ponekad prepoznam zabludu i to me troši, ali opet vjerujem da ću zabludu upornim i konstantnim radom pretvoriti u neki oblik istine. Sada je večer i sve se nekako troši. U svom životu sam u mnogočemu griješio i spoticao se o razne kalkulacije. Sad je vrijeme da shvatim i prihvatim svoj život kao jednu lijepu datost, šansu. U svakom čovjeku krije se ona, neka damagospodin moćnih manipulacija, i upravo njezina prisutnost troši naše biće. Ipak, nije svaka zabluda kraj puta; ona može postati početak, polazište za istinu. Ako je čovjek uporan i dosljedan, ako se ne umori od preispitivanja, tada se zabluda pretvara u iskustvo, a iskustvo u mudrost. Istina se ne dobiva odjednom – ona se stvara radom, trudom i stalnim hodanjem po rubu vlastitih slabosti. Večer je trenutak kada sve djeluje iscrpljeno, kada se osvrćemo na svoje pogreške i promašaje. U takvim trenucima postaje jasno da je život zapravo polje spoticanja, kalkulacija i nepredvidivih semafora koji čas svijetle zeleno, a čas crveno. Čovjek griješi jer traži put, ali griješi i zato što se usudi hodati. Nema napretka bez zabluda, jer upravo one otvaraju prostor za rast. Upornost je ono što razlikuje predaju od borbe. Vjerovati da rad, pa čak i onaj težak i iscrpljujući, ima smisla, znači vjerovati da se iza svake zablude skriva sjeme istine. To sjeme klija onda kada prihvatimo vlastite slabosti i u njima prepoznamo šansu za novi početak. Život se ne može živjeti bez pogrešaka. Ali čovjek koji ih prihvati, koji ih pretvori u gorivo vlastitog kretanja, otkriva da je njegov život datost – dar, a ne kazna. On tada više ne broji samo spoticanja, nego i trenutke kada je usprkos svemu krenuo naprijed. Svjedočiti vlastitu istinu znači prigrliti rad, prihvatiti pogreške i vjerovati da se iza svake krinke laži krije prilika za rast. To je put kojim čovjek iz trošenja pronalazi obnovu, a iz kalkulacija izvodi smjer moguće budućnosti.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #semafor #signalizacija
