Etno kuća Kornić mjesto je gdje se život usporio. Mjesto je to i susreta krčkih kantura, koji se jednom tjedno nađu i druže uz kanat ili tradicijsko pjevanje, ali kako kažu, svi oni i sopu i tancaju. Sve su to ključni pojmovi iz njihove tradicije i baštine, a ovaj tekst je o tome i ljudima koji je žive.
Etno kuća je bila pravo mjesto za razgovor o krčkom tancu koji, kako se ispostavilo, ne postoji. Ili tako barem kažu Krčani, napominjući da postoji dobrinjski, vrbnički, omišaljski i tako dalje, ali krčki tanac ne. Svaki tanac ima svoje posebnosti i specifičnosti, kao i sličnosti, a najveća posebnost od svih u usporedbi s ostalim tradicionalnim plesovima Hrvatske jest ta da tanca nema bez sopci i kantura, odnosno svirača na sopilama i pjevača tradicionalnih melodija.
Krčki tanci ili tradicijski plesovi otoka Krka dobili su status kulturnoga dobra Republike Hrvatske odlukom Ministarstva kulture, na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara početkom siječnja 2013. godine, te su specifični izraz otočnoga puka koji nije izvediv bez sopila, tradicijskog instrumenta specifičnog zvuka koji se svira u paru. Mjesta izvođenja su glavni mjesni trgovi, odnosno place, a prvi tancur ima poseban ugled i važnost u tancu.
Tancalo se u svim kaštelima i selima osim u samomu gradu Krku. Često spominjan romanski karakter grada, oblikovan političkom i crkvenom vlasti tijekom niza stoljeća, stvara kulturno okružje u kojem izostaju sopile i tanci, inače toliko specifični umjetnički izrazi otočnoga puka.
ʺU gradu Krku imaju sasma venecijanski, talijanski način. Oni nemaju po naši. Stari krčki ples izvest će krasno naš jedan Dobrinjac, koji se oženio u grad i tamo živio. Grad je uvijek bio separato.ʺ
Zebec 1998:129
U tom kontekstu tanac je bio i politički moment isticanja hrvatstva u trenutku kada je grad Krk bio romaniziran. Hrvatski je puk kroz povijest razvijao svoju glazbenu i plesnu kulturu zadržavajući osobitosti koje su u osnovi zajedničke svim otočnim mjestima, ali i njegovao obilježja kojima se pučani pojedinih mjesta međusobno razlikuju, te time održavao svoj identitet.
Tanac kao simbol otpora i očuvanja identiteta je i sastavnica nerealiziranog projekta spomenika zahvalnosti borcima i žrtvama Narodnog oslobodilačkog rata i radosti pobjedi, slobodi i življenju, autora Vladi Bralića i Zvonimira Kamenara. U opisu projekta stoji:
“Krčki tanac je ples izuzetne društvene, povijesne i kulturne vrijednosti, ples ljubavi i oduševljenja, stvoren u okvirima čovjekove vjekovne borbe za opstanak i vlastiti napredak, pa dostojno može poslužiti kao inspirativna tema za spomenik zahvalnosti i počasti žrtvama i borcima Narodno oslobodilačkog rata na prostoru Krka, spomenik slobodnog, radosnog i prkosnog življenja.” (izvor: https://www.arhitektura.hr/hr/Projekti/Kultura/Krcki-tanac-spomenik-borcima-i-zrtvama-NOR-a-Krk )
Od 1935. godine na otoku se organizira Krčki festival folklora. Bogatstvo tradicijskih plesova godinama čuvaju brojne folklorne skupine, kulturno-umjetničke udruge i društva, a prakticiraju ih stanovnici kaštela i sela otoka Krka, svih dobi i uzrasta. Upravo to čini i Kulturno društvo Kornić osnovano je 1995. godine s ciljem očuvanja folklorne baštine Kornića -tanca, kanta, sopnje i svega vezanog uz folklor.
Danas društvo ima mladu folklornu skupinu s folklorašima do 16 godina i stariju skupinu i broji 40-ak članova. Uz kornićarski tanac, u suradnji s Udrugom sopaca i kantura otoka Krka posebno zaslužnih za očuvanje krčke glazbene i plesne tradicije, od zaboravu nastoje otrgnuti domaći kanat, ljestvice uskih intervala (koje su od 2009. godine uvršteni na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine) kao i sviranje tamburice dvožice sudjelovanjem u kulturnim zbivanjima grada i otoka Krka te na smotrama i festivalima folklora u Hrvatskoj i inozemstvu.
U prostoriji Etno kući Kornić okupilo se manje društvo, Marijan Orlić Senkić čuvar zvuka otoka Krka i krčki Stradivari, Željko Braut predsjednik folk društva Kornić, tancur i profesor tanca, zatim tajnik udruge sopaca i kantura Darko Dujmović, sopci Klaudije Dunato i Nenad Polonijo i još nekoliko zaljubljenika u kanat. Kako su rekli, svi i tancaju i sopu, ali danas se društvo našlo kantat i svi osim Marijana su tu kao školarci kanturske škole zbog koje su se i večera našli.
Topla atmosfera ljudi koji često provode vrijeme zajedno omekšala je ulazak u razgovor.
Željko Braut: Ja sam počeo plesati još ‘84 u Puntu folklor, KUD Punat. U Korniću folklor nije nikada postojao kao udruga, to je više bilo iz naroda, plesalo se, imao je svatko neku nošnju doma, soplo se i tancalo, ništa organizirano sve spontano. U trenutku kada se počelo razmišljati o pokretanju nečeg organiziranog ja sam bio tu jedan od dužih plesača, tancura na Puntu i tako su mene uzeli za voditelja i osnovali smo udrugu koja je počela raditi s djecom od 12, 14 godina, i sad nas ima i nekih prošlih i nekih novih. Na otoku postoje brojna folklorna društva, neki imaju samo mlađe, neki starije. Mi kao selo nismo preveliki, kod nas fali cura, iako obično budu cure u većini, a fali dečki. Svaki folklor, svako selo ima neku svoju posebnost i kroz note, drugačije su melodije i po tome je drugačiji korak. Nošnje su drugačije iako slične, pogotovo ženske, razlikuju se od mjesta do mjesta, folklora i folklora. Samo u Korniću mislim da ima više muških.
Ima li dovoljno mlađih članova, zanima li ih to?
Željko Braut: To vam je periodično, ponekad ih možda ima više, ali teško mi je reći jer sada više radim sa srednjim da ne kažem starijim članovima (smijeh). Nove su generacije, novi su izazovi, problemi su drugačiji. Imate skokove, jedne godine se pojavi grupa koja sve to uzdigne, pa se opet s vremenom uspori, pa se opet pojača. Treba biti uporan, to je važno. Imate starije članove koji potaknu svoju djecu, susjede, a osnova svega su vam sopci, ako nema njih neće biti ni tanca. Sva sreća da se kod nas ne tanca na CD-i ili matrice, jer ne može čovjek naučit, mora osjetiti ritam i da zna sopac koliko oni koji tancaju mogu brže, veselije, sporije. Ne možete samo staviti play i da to vrti, to nije to. Sopci su prije svega, ali nema tanca ako neki ne tanca, a publika vam najviše budu roditelji, babe, dede, pa nastupi na turističkim manifestacijama ljeti.
Darko Dujmović: Mislim da je to sve jako bitno za nekakav identitet, to je stvarno domaće.
Nenad Polonijo: Jako su bitne mame, a malo i tate, ali uglavnom mame, ako ne potiču svoju djecu da barem nešto od toga nauče, kasnije se teško tome vratit. I mom je sinu sad već postalo dosadno, a odličan je u svemu, ali da ga ne tjeramo on bi sad harmoniku…
Marijan Orlić Senkić: Ali to su sad te godine…
Darko Dujmović: Mislim da je to zadnji izdanak obiteljske škole di je otac sina naučio tancat, nastupaju zajedno, a kantat je naučio od deda. Zakantamo mi i s harmonikom ali računamo se kao neprijatelji. Znali smo napraviti neku fešticu internu, a li dogovor je samo kanat samo sopile, nećemo ružo moja crvena, nećemo gitare. Ove zime smo prvi put napravili maškare pod sopile, mesopust po staro i bilo je jako uspješno, zadovoljni smo s tim. Isključivo sopile i kanat, sopci su se izmjenjivali na bini, od cijelog otoka svih smo pozvali sve koji su bili zainteresirani i bilo je odlično. Došli su maškarani, nemaškarani, rezervirali su stolove, a iskreno se nadam da ćemo ponoviti i ove godine.
Željko Braut: Dani sopIla koje smo pokrenuli prošle godine, projekt je sufinanciran od institucija, a osnova je da se mladi potaknu na razmišljanje o tom dijelu tradicije.
Darko Dujmović: Jedan naš član, Andro Manzoni, došao je pred 2 godine, a glazbenik je i piše muziku za neka kazališta i predstave po Europi i to ga je počelo jako zanimati jer je shvatio da u tom našem starom kantu i sopnji ima nekih jako zanimljivih elementi. Zna doći tu s nama pa nas snima, i počeo je to koristiti u tim predstavama po Europi i kaže da je doživio jako dobre reakcije. On je pokrenuo manifestaciju Dani sopila, htio je da se to na neki način to prezentira jer mu je bilo krivo što kad je bio mali i tancal u folkloru da mu nikad nitko nije objasnio koje su specifičnosti kanta i sopnje. Tek kad jer završio fakultet počeo se baviti mikrotonalnim, proučavao je afrička plemena da bi shvatio to imamo mi doma. Sada je član naše udruge, radi dosta na tome, napisali smo projekte, osnovali Dane sopila, ove godine drugi put. To je manifestacija namijenjena školskoj djeci, a napravi se izložba instrumenata, objasni im se, radionice budu prilagođene njima. To je prilika da oni malo zagrizu u to, a i mi stariji imamo druženje i radionice. Ove god smo zvali sopci na mih s Raba i Paga. Dani sopila budu dosta medijski popraćeni, a održavaju se u 9. mjesecu kada škola već počne. Izrađivali su na radionici od slamke piske, male sopilice, da shvate neke osnove. Meštar Marijan Orlić Senkić je predstavio način izrade sopila i piski.
Marijan: Ja sam nažalost jedini ki dela sopile.
Darko: Izrađuje ih, servisira. Folklori ne bi bilo bez sopci, a sopci ne bi bili ništa bez njega, jednoga jedinoga. Krčani, Novljani, dio Istre, Bribirci.
Marijan: Za Istru piski delan.
Imate li šegrta?
Marijan: Traži se. Izrađujem ih od klena i masline, a može se od svog tvrdoga drva koji nema bjeliku niti tanina, recimo hrast ne valja.
Željko: Neki tanac pohvataju u prvih deset minuta. Postoje neki koraci koji su zahtjevniji, finiji, to čovjek mora čuti da bi razumio. Nekome tijelo samo po sebi tanca, a neki su tvrdi i moraju se malo smekšat, svakakvih je situacija, ali što se više vježba, više se čovjek opusti, to je individualno kao sve drugo.
Klaudije: Sad je zatišje s probama, vjerujem da ćemo do kraja mjeseca početi. Sada djecu vodimo na izlete, zaslužili su, ove sezone su 17 puta nastupali, poslije toga će biti probe da ne bude pretjerano. A i tamo su sopci, ne CD osnova, ne mora biti svaki put, ali kad se krene u tanac nema smisla bez.
Željko: U počecima se najčešće broji takt, za noge, lijeva, desna, moraš početi s matematičkom osnovom, ali bez sopeli to nije to.
Nenad: Mi kad smo počeli dok nisu došla dva sopca, mi nismo znali šta radimo, znao si korak, ali to nije bilo to.
Marijan: Za naš folklor domaći nema koreografije, nema točnog broja prebira, koliko će ih se napraviti, i vremenski varira. Prvi tancur i sopac moraju komunicirati, tvrde koreografije nema. Zna se mot zna se način, ali sam dužina dijelova nije određena.
Uz tanac i sopnju ide i kanat, razlog večerašnjeg susreta ove kreativne ekipe. Svaki tjedan u Etno kući Kornić održava se škola kanta pod vodstvom meštra Marijana Orlića Senkića.
Darko: Rekao bih da je sve krenulo 2019. kada je umro Pavačić, pa je umro Slavko Kosar, nastala je nekakva skoro pa panika, nema tko s kim više kantat ili ići na kakav nastup, na festival. Kosar je plakao da on više nema s kim i onda smo rekli sad je prilika, sad je ura, dokle još ima koga, ajmo probat imati školu, pa imamo mi među našim članovima dosta zainteresiranih, kad nas zanimaju sopile zanima nas i kanat, samo je to teško naučit. I tako smo nekako počeli 2020. u 5. mjesecu, tu imam zapisano.
Mislila sam da je možda zbog korone?
Darko: To je bilo prije korone, i onda nas je korona malo usporila.
Marijan: Ali nas nije zaustavila.
Darko: Podijelili smo se u dvije manje grupice pa smo jedni bili tamo jedni ovamo, više manje legalno smo se nalazili.
Sad ste opet u jednoj grupi?
Marijan: Sad su opet dvije grupe, tu je ona starija, a u Krasu imam mlađu grupu.
Darko: Novi naziv je Udruga sopaca i kantura otoka Krka, to nam je novi naziv koji smo usvojili na ovogodišnjoj skupštini. Prije smo se zvali Udruga sopaca otoka Krka. Među nama kad se ide kantat onda to znači pjevat po starinsko, a pjevat i kantat nije isto. Pjevaš u duru i molu, a kanat je starinsko dvoglasje tijesnih intervala, tradicijsko krčko pjevanje.
Marijan: Kao po Matetiću, ali još malo uže. Kako pušta sopila zvukove tako je mi glasovno pratimo.
Istraživala sam tanac, a uputili su me na vas, rekli su mi nema tanca bez sopca.
Marijan: To je točno.
Darko: Ako ne sopemo ne tancaju, onda tarankaju ili tararajkaju.
Marijan: To bi bilo glasovno oponašanje sopila i po toj melodiji se tanca, ali glavni su bili instrumenti, ako nije bilo sopila su bile dvojkinje, pred 100, 120 godina bio je na Krku i mih, ali on je nestao, zamro. Prošli tjedan je umro i zadnji čovjek koji ga je znao sost, Nikola Fabijanić iz Omišlja. Kanat je bio u stagnaciji velikoj, a mi želimo da se da se ne zaboravi. Mlađi koji uče moraju imati formirani glas, tinejdžeri, pokušao sam s manjom djecom ali nije išlo. Treba sluh i treba napraviti odnose glasa, jer to nije ljestvica, kod nas se pjeva u sekundi, čak i manje.
Klaudije: Sopci su osnovno svakog proširenog krčkoga tanca jer nešto što se zove krčki tanac to ne postoji, to je sedam tanci je ili koliko već, možda i više. Svaki kaštel ima svoje načine koji su slični. Neupućenom oku je to sve isto, vrte se u krug i poslije imaju nekakav centralni dio, što i je bit krčkoga tanca. Ja bih rekao da je to nastavak nekakvog dvorskog plesa.
Marijan: Razlika je recimo od kaštela do sela. Recimo Vrbnik je stari kaštel, Omišalj je stari kaštel, Dobrinj isto, oni imaju zbilja gradske, laganije tance, dok se na selu tanca puno žustrije i brži je tempo.
Klaudije: Ne može se govoriti o krčkom već o omišaljskom, vrbničkom posebno, svako selo svoj tanac, jer nisu isti, nama nisu uopće isti.
Osnovna karakteristika svih krčkih tanaca jest prebiranje, prebir, ali i kružno obilaženje prostora uz promjene smjera kretanja pred sopcima. Najčešće se obilazi u smjeru kretanja kazaljke na satu. Treći način prostornoga oblikovanja tanca jest plesanje u dva reda – muškarci nasuprot žena.
Klaudije: Prebir je način koraka. Može se prebirati u krug, to je onda tanac va kuće (Dobrinj) ili tanac po staro (Šotovento), to je način koraka. Pa suprota ili veros, kuntra ili nogi, kada stoje jedan nasuprot drugoga i prolaze između.
Marijan: Razlika je od kaštela do kaštela u detaljima koji su vrlo slični, jer recimo suprota (Punat), veros (Dobrinj) nogi (Vrbnik) i kuntra (Kornić), to su sve skoro jedna te ista stvar.
Klaudije: Nije isti korak, ali ista je nota.
Darko: Bilo nam je jako zanimljivo kad smo počeli. Mislim mi smo svi od prije u folkloru, u sopnji, ali uvijek ističem, kad se proba kantat to je zapravo jako teško, jako zahtjevno jer svi svaki dan slušamo na glazbu na radiju, televiziji, u svakom momentu nas neka muzika obasipa i pomalo nam postaje to neki standard, kao normalno, a kanat je drugačiji. Sasvim se drukčije kanta i treba jako puno truda jer nam svima po difoltu ili inerciji bježi u ono ‘normalno’ pjevanje. Mi se sad trudimo da se složimo u to usko. Baziramo se na sluhu, to je samo sluh.
Marijan: Matetić je napisao da su 20-ih godina prošlog stoljeća iz Zagreba došli na Krk studenti po školskom zadatku, zapisati i melografirati stare kante. Došli su u ljetnim mjesecima, zapisivali, zapisivali, a kad su došli nazad napisali su opasku: ‘Svi vrlo rado pjevaju u paru i u grupi, ali nitko nema sluha, svi falšaju.’ Ali nije stvar u tome da nisu imali sluha, već uho onih koji su slušali nije bilo naviklo na takav način.
Darko: Mi smo uvjereni da je to jako starinsko, jako arhaično, jako rudimentarno, s tim smo ponosni i nama je to baš lijepo.
Marijan: Mi se trudimo još više to stiskat makar mislim da je to bilo još više stisnuto, uže nego mi danas izvodimo, ali i da toliko stisnemo koliko mi možemo mislim da smo puno napravili.
Darko: Kanta se na festivalima s folklorom. 2019. je bila situacija da su festivali počeli biti bez kanta, nije bilo nikoga tko bi izvodio, sad se opet vraća kanat i na nastupima se kanta.
Klaudije: To na primjer govorimo o Festivalu krčkoga folklora, a inače gdje god su 2 se zakanta, sada se kantalo na Beloj Nedeji.
Darko: Ali jako brzo se stvari promijene, zaborave i ljudi su uvjereni da to tako uvijek bilo. Kada na Kastvu kažeš tu se kantalo tako i tako, ljudi ne znaju, misle da je oduvijek bila harmonika, a nije bila. Začas bi se i kod nas to moglo dogoditi, zato se trudimo da ostane, to je bogatstvo.
Marijan: Zapisano je da su se sopile 1223. godine, znači lani 800 godina, sople na vjenčanju Frankopana. A kada su počele tko zna.
A i jedan riječki bend je počeo ubacivati sopile u svoje pjesme.
(smijeh)
Marijan: Ča Pol metra čriva? To su iz Krasa dečki, to su moji učenici, učil san ih sost. To su drugi đirevi, ja san mislio da neće biti toliko ni pjevno. Samo su napisali dalmatinsko ime, Po’ metra crijeva, a treba Pol metra čriva. Pol ne po’. Dalmatinsko ime su stavili, a sopilama se diče, ali dobro.
Krčki tanci ne postoji bez sopaca, a i kantanje se na Krku polako ali sigurno vraća. Uz zaključak i smijeh razgovor je završio, a krenuo je kanat.
Istaknuta fotografija: Visit Krk
Ostale fotografije: Sanja Prodan i Visit Krk
