Darija Žmak Kunić umjetnica je iz Voloskog, a stvara u području skulpture, umjetničkog objekta i instalacije. Diplomirala je 2003. na nastavničkom odsjeku, u kiparskoj klasi profesora Mire Vuce na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a za svoj diplomski rad ‘Hiperinfotrofija’ primila je pohvalu Akademije. Godine 2005. upisuje poslijediplomski na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani gdje 2008. stječe titulu magistre umjetnosti, smjer kiparstvo, u klasi prof. Jože Baršija. Istraživanje osobnosti, identiteta, sjećanja i osobne mitologije često je u Darijinim radovima izraženo interaktivno i kroz različite medije. Od 2000. godine kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i u inozemstvu, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci radi kao izvanredna profesorica na Katedri za kiparstvo, a njezino djelovanje posvećeno je i radu u zajednici, posebno u Voloskom gdje i živi s obitelji.
Za početak, možeš li nam reći kada je i gdje sve započelo… jesi li oduvijek bila u umjetnosti i stvaralaštvu?
Nikad ne bih rekla za sebe da sam se rodila s kistom i olovkom u ruci, mislim da se to kod mene uvijek razvijalo paralelno s nečim drugim. Imala sam mnogo različitih interesa te su mi u velikom dijelu života sport i umjetnost bili jednako važni – i jedno i drugo sam voljela, a i dan danas i jedno i drugo njegujem. Mislim da je sama umjetnost prevagnula u srednjoj školi, a razlog tome može biti i što sam u njoj prepoznala alat da ono što ne mogu izreći riječima, kažem vizualnim jezikom. Išla sam u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju, jedan od najtežih razreda, svi moji su se spremali za medicinu, pravo… a ja sam se odlučila za Akademiju. Upisala sam kreativnu radionicu kod Tatjane Kostanjević u Opatiji, a među mojim prvim uzorima i mentorima, svakako je i Branka Marčeta, naša učiteljica likovnog u osnovnoj školi, gdje sam uz redovnu nastavu išla i na sve njezine radionice. Linorez, grafika, batik, što god je radila, kamo god je išla – mi smo išli s njom. Mislim da sam u životu imala sreću i u osnovnoj i u srednjoj školi imati izvrsne profesore i mentore.
Niz godina dio si kadra na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, aktivno surađuješ sa studentima i mladima, a za svoj rad dobila si i nagradu za Nastavnu izvrsnost Sveučilišta u Rijeci. Kako bi opisala svoj rad na Akademiji u odnosu sa studentima?
Rad sa studentima najbolji je mogući posao koji čovjek može imati u životu, ako želi raditi s ljudima. Razlog tomu je što su oni ljudi na pragu svog odraslog života i svojim velikim dijelom znaju što žele u budućnosti. Radim s mladima od 18 do 25 godina koji su na početku svojih karijera, puni elana, imaju bezbroj ideja i svaki put kad ja zbog svojih godina posrnem, oni me podignu i vrate. Vjerujem da i ja njima puno dajem, ali i oni meni
daju jednako nazad. I taj dio mi je divan. Što se tiče samog sustava, to bih mijenjala, sutra bih izašla iz sustava da egzistencijalno moja obitelji ne ovisi o tome. Da mogu, radije bih svakodnevno provodila 8-10 sati u svom ateljeu i unutar toga podučavala mlađe generacije. Sustav čine ljudi, ali čine ga i neki obrasci, forme i slične stvari, a umjetničko je obrazovanje teško ukalupiti u sustav kao što je npr. Bolonjski proces.
Magistrirala si umjetnost, smjer kiparstvo, ali djeluješ u različitim medijima. Izložbe i radovi su ti introspekcijski i osobni, često se baviš identitetom, obitelji, sjećanjem… Kako je došlo do izlaska iz primarnog medija? Je li kiparstvo postalo preusko?
Krenula sam iz slikarstva – do fakulteta sam samo slikala i crtala, a na kraju prve godine fakulteta, odlučila sam se prebaciti na kiparstvo. Prava ljubav se rodila tek kada sam postala izložena jačem utjecaju, odnosno kada sam počela prepoznavati svoje nove sposobnosti i mogućnosti, a i tu sam se najbolje i najlakše izražavala. Nisam puno razmišljala zašto se izražavam u različitim medijima, a i nikad se nisam zaljubila u neki medij posebno. Opredijelila sam se za introspektivnu umjetnost i većina tema kojima se bavim su confessional art, tj. ispovjedna umjetnost. Bavim se intimnim – obiteljskim pa ponekad imam osjećaj kao da su ti radovi ujedno i vlastite psihoanalize. Neko sam vrijeme bila jako vezana za tradiciju objektne umjetnosti odnosno found object art. Pronalazila sam elemente iz prošlosti, obiteljskog života, kojima bih udahnula novi život dajući im neka nova značenja. Imala sam stari drveni stol koji sam cijeli izrezbarila i oslikala, našla sam stare korice od herbarija na tavanu i pretvorila ih u umjetničku knjigu u koju sam uvezla svoje crteže, imala sam staro razbijeno ogledalo od none pa sam izmodelirala skulpturu sebe koja sjedi na tom razbijenom ogledalu. Uvijek je u tome bilo neke naracije koja nije linearna. Imaginacija izmiješana s osobnim mitologijama koje sam stvorila, koje se baziraju na sjećanjima, prepričavanjima i onda se kroz rad izobliče. Zato mi se čini da nemam neku veliku produkciju. Ne izbacujem konstantno nove radove, ali barem jednom ili dvaput godišnje izlažem, i gotovo uvijek izlažem nove radove ili radove koje sam već izlagala, nekako preoblikujem. Nisam nikad imala istovremeno identičnu izložbu, u tri grada u tri različite galerije. Uvijek se to nekako izmjeni i prilagodi situaciji.
Vidiš li rezultat u početku stvaralačkog procesa ili dopuštaš istom da ga oblikuje?
Rijetko kada imam gotov koncept. Radovi mi se dešavaju procesualno. Možda je najbolji primjer onaj nakon poroda – ostala sam doma i naizgled se moj profesionalni umjetnički život u potpunosti ugasio. Zatvorila sam galeriju, nisam imala atelje, bila sam doma 24 sata dnevno. Zbog specifične situacije, svaki bih dan mijesila tijesto. Sjećam se točno kad mi je muž rekao: ‘Pa ok, nemaš atelje, ali kao što mijesiš djeci,
izmijesi i svoju umjetnost.’ To mi je bio dovoljan poticaj pa sam napravila izložbu s keksima. Cijela serija se zvala ‘Ne mama će’, a na keksima je pisalo sve što su meni djeca tada govorila: mama kaka mi se, mama piški mi se, mama je bi se vjenčao za tebe i tako dalje. To sam prezentirala doslovno onako kako je bilo i u mojoj kuhinji.
Moji su radovi uvijek dio procesa povezanog sa svakodnevicom: idem na placu, vraćam se, nosim ribu, miris inćuna me podsjeća na mamu koja je nedavno umrla, već mi je teško. Dolazim doma, sjeckam glave, čistim utrobu, dolaze sjećanja, počinjem plakati i puštam i tu ribu i sve ostalo. Shvaćam da nisam zapamtila recept koji je ona uvijek radila, te inćune. Niti sam ga u rukama zapamtila, niti u glavi, i luda sam, i to sve puštam, dolazim u atelje i onda kreće rad. Rad koji je pisan i fizički izmodeliran, a koji je iskustvo tog dana povezano sa sjećanjem. Za mene je to umjetnička metoda. Nedavno sam bila na promociji knjige Vlaste Delimar. I ona je kazala kako su se mnogi kreativni počeci/procesi u Voćarskoj događali upravo u kuhinji.
Osim što inspiraciju pronalaziš u onome intimnom, kroz rad ti se provlači tema i motiv žene. Kada započinje taj interes?
Moj diplomski rad na studiju u Zagrebu zvao se ‘Hiperinfotrofija.’ To su bili predimenzionirani autoportreti, četiri do pet metara visoke skulpture napravljene od žičane konstrukcije i novina, u čiji si prostor mogao fizički ući. Kao takvo, to je bilo i moje prvo istraživanje same sebe. Bila sam pretrpana informacija, nisam se osjećala ni jednostavnom, ni lakom, ni pročišćenom. Osjećala sam nervozu i bila sam sigurna da je najbolji mogući potez upis postdiplomskog u Ljubljani. U jednom trenutku sam se morala opredijeliti za mentora, a kako nisam nikog poznavala, izabrala sam ga na temelju informacija s interneta. Mentor mi je bio Jože Baršik, u tom trenutku meni toliko nerazumljiv, apstraktan i neuhvatljiv, da sam pomislila kako je to što mi treba, upravo ono što ne razumijem. On mi je pomogao izabrati druge mentore, Evu Bahovec Dolar, koja je u tom trenutku na Filozofskom fakultetu držala kolegij ‘Ženski studij’ i Marinu Gržinič, koja je predavala ‘Nove medije’. Rad s njima mi je pomogao da se otvorim, pročistim i razjasnim, ujedno i upoznam s feminističkim teorijama. Tada počinje moj interes za istraživanjem svoje pozicije, kao žene u društvu, umjetničkom životu i u odnosu na osobnu prošlost. Ono po čemu se možda razlikujem od kolegica koje se bave sličnim situacijama ženskih pitanja, jest u tome da je moj pristup utemeljen u istraživanju ‘skrivenih moći’ koje mi kao žene imamo, a koje su u današnjem svijetu skoro nevidljive. Vjerujem da i muškarci imaju iste takve nevidljive moći, nešto što nam u svijetu u kojem živimo daje sliku kako bi trebali živjeti, unutar nekih pravila, postupaka i shema. Često znam reći da su mi ljudi dosadni. Ja sam u četrdesetima, većina mog društva je u krizi srednjih godina, rastaju se, ponavljaju se stvari o kojima su toliki filmovi snimljeni i knjige napisane, a sigurna sam, i to stvarno osjećam, da u svima nama postoje skrivene moći koje su zablokirane. Svojima pokušavam pomoći da izađu. Uspijevam li – nemam pojma. Možda, kada bih još više radila u ateljeu, manje se gubeći između pedagoške i akademske karijere, možda bi ih tada u potpunosti oslobodila, a možda jednostavno treba biti tako kako je. Zanima me intuicija. O njoj razgovaramo, ali ju rijetko prepoznajemo, a i kada ju prepoznamo, kao da se prepadnemo, zaključamo ju i ne dozvoljavamo joj da ide dalje. Sigurna sam da je ženi bilo puno bolje dok je bila u ilegali, dok smo razmjenjivale bez računa i poreza brašno i jaja. I zadnja izložba nastala je iz slike o mami koja je ostala u mojoj memoriji. Razvio se čitav rad koji je nastao od tkanina koje sam pronašla u njenom ormaru.
Za sebe si rekla da si tiha aktivistica, no čini mi se da danas u javnosti možda bolje prolazi „glasnija“ vrsta umjetnosti, nasuprot onoj osobnoj i intimnoj. Kakvo je tvoje iskustvo?
Podržavam sve umjetnice i umjetnike koji su društveno angažirani, jer nam pomažu drugačije misliti i razgovarati o mnogim temama. S druge strane, zahvalna sam na tome da sam dio sustava koji mi omogućava egzistencijalnu sigurnost za obitelj, dok ja radim što hoću i izražavam se u bilo kojem materijalu… Imam taj rad s dlakama nakon depilacije… ili rad pozlaćenih kamenaca nakon operacije. Volim tu vrstu slobode izražavanja koja ne ovisi ni o kome i ni o čemu, osim isključivo – meni samoj. Moj aktivizam nazivam ‘tihim’ jer sam se opredijelila za život na periferiji društvenih zbivanja, gdje do spoznaja dolazim kroz duge šetnje i tišinu… ali onda kada se vratim šušuru, svojim studentima i prijateljima, aktiviram sve svoje moći kako bih s njima podijelila svoje transformacije, snoviđenja i osjećanja.
Zanima me intuicija. O njoj razgovaramo, ali ju rijetko prepoznajemo, a i kada ju prepoznamo, kao da se prepadnemo, zaključamo ju i ne dozvoljavamo joj da ide dalje.
Pretežno djelujem izvan dominantnih društveno-kulturnih centara, umjetnički sam odmaknuta od česte participacije u društvenim zbivanjima, okrenuta introspekciji, istraživanju i poniranju u vlastiti svijet, bilo snova, osobnih transformacija ili pak nesvjesnog. Različitim oblikovnim i medijskim alatima, autoreferencijalni pristup vodi me na putovanje u neistraženi svijet podsvijesti, kolektivnog nesvjesnog i arhetipskih simbola. Pritom ne napuštam teme vezane uz društvenu ulogu žena kroz koje istražujem višeslojnost vizualnih kodova i način na koji oni odgovaraju i dešifriraju naše razumijevanje. Istražujem na koji se način stvari, događaji, mjesta i vremena razvijaju u našoj glavi i kako se potonji reflektiraju na naše odnose. Nekoliko je ključnih aspekata stanja stvarnosti koje me zanimaju i koje istražujem u svojim radovima, a to su strah od ograničenja koje sami stvaramo ili nam ih nameće sredina; komunikacija u suvremenoj umjetnosti; pozicija umjetnice; diskusija o konceptu feminizma i rodno uvjetovovanim stereotipima; propitivanje granica biološke uvjetovanosti, materinstva i naslijeđa u stvaranju slike o sebi kao i rodnih podjela na Balkanu; menstruacijsko krvarenje kao skriveni potencijal žene; etiketiranje i fenomen ženskog iseljeništva – bjegova iz sredine, prebiranja po prošlosti te istaživanja novih mitskih prostora koji se pritom stvaraju.
U umjetničkom radu surađuješ i sa suprugom Sanjinom Kunićem, također umjetnikom i nastavnikom na APURI. Oboje ste izlagali na nedavno održanom 58. zagrebačkom salonu. Možeš li nam malo više reći o projektu ‘Novi život stoljetne pinije’?
Sanjin je na Salonu sudjelovao s radom ‘ZZZ objekt’, prvenstveno napravljenim za Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci. Naš zajednički rad ‘Novi život stoljetne pinije’, puno je više rad mojih studenata i mene, ali nas je Sanjin potaknuo na čitav proces. Sjedili smo na kavi kada smo u novinama pročitali da se u Opatiji iz sigurnosnih razloga ruši stablo pinije. Imali smo potrebu reagirati. Sanjin je rekao kako bi bilo super kad bi se srušeno stablo vratilo u nekom drugom obliku, a ja sam počela brainstorm-ati. Pronašla sam način da pokrenem izborni kolegij ‘Ekološka skulptura i objekt’, što je bilo rizično s onbzitom da su ga studenti upisivali izvan svoje redovne kvote (na kraju ih je više bilo na tom kolegiju nego li na onom redovnom). Javila sam se Gradu Opatiji koji je odlučio projekt jednim dijelom financirati, što je bila bitna stavka jer je to ogromno srušeno stablo trebalo odvesti u pilanu, ispiliti te nakon piljenja vratiti. U međuvremenu sam se javila Prirodoslovnom muzej u Rijeci i njihovim znanstvenicima. Kroz razgovor i predavanja koje su smo zajednički slušali moji studenti i ja, došli smo do spoznaje da Opatiji kronično nedostaje smještaj, no ne za ljude, već za šišmiše, kukce i ptice. Vraćanjem pinije kao staništa za životinje, odlučili smo usmjeriti pozornost na potonji problem i osvijestiti tamošnje stanovništvo. Mislim da je projekt ‘Novi život stoljetne pinije’ pravi primjer zajedničkog ‘inata’ u kojem su se studenti, osnovnoškolci, ravnateljica muzeja, ravnateljica škole, njihove tajnice, Grad Opatija i velik broj uključenih ljudi na projektu, ujednili kako bi stablo vratili Opatiji u nekom drugom, korisnom i neštetnom obliku.
U okviru rada u zajednici, aktivna si i u Voloskom gdje živiš s obitelji, u udruzi Srce za Volosko, ali i u zajednici otoka Suska. Je li i taj dio života također isprepleten s umjetničkim djelovanjem?
Udrugu Srce za Volosko sam pokrenula u najtežim trenucima u svom životu, sa svekrvom, unutar Voloskog – te male zajednice u kojoj smo živjeli, a u kojoj se ništa nije događalo na kulturološkom ili sportsko-rekreativnom planu. Nismo mogli dalje jer smo bili vezani uz bolnice, ali smo kroz tu udrugu uspjeli stvoriti mikrokozmos koji je djeci i ljudima koji žive u Voloskom, donosio neku vrstu radosti tijekom ljeta. Bile su to razne igre, filmske projekcije, izložbe, radionice, sve uvijek na volonterskoj bazi. Nikad nismo materijalno profitirali, no uvijek smo imali pravilo platiti vanjske suradnike ako ih zovemo. Uvijek smo cijenili tuđi rad. Ono što me veseli jest što su se poslije uključili Lorena Žuvić i Mateo Brajek, ljudi koji su bili ‘svježi’ kada sam ja posustala, osvježili udrugu i nastavili ju voditi. Udruzi sam se ponovno vratila s novim idejama i drago mi je da udruga i dalje živi. Nakon godina i godina rada sa zajednicom, rad u zajednici postao je dijelom mene. Zato moj doktorat nije samo intimna analiza već i ‘zajednički inat’, a bavi se velikim dijelom umjetnošću zajednice. Pokušavam prenijeti neka svoja iskustva, poučiti ih da je umjetnost također alat pomoću kojeg se može temeljitije upoznati sebe i okolinu. Umjetnost i zajednica mi se stalno isprepliću, a i majka sam dvoje djece koja žive u tom istom malom mjestu, koje je predivno, ali koje ne nudi previše mogućnosti. To mi je imperativ, da svojoj djeci omogućim što različitije informacije u svakom pogledu, sportskom, umjetničkom, duhovnom… Kako smo djeca i ja jako vezani za Susak koji je mjesto naše sreće gdje odlazimo godinama, počela sam prepoznavati potrebe te zajednice, a i lokalni ljudi su željeli da ondje nešto organiziram. Kada se ukazala prilika preko sveučilišnih projekata, prijavila sam projekt koji je za cilj imao nekolicinu mojih tadašnjih studenata upoznati sa specifičnom situacijom života na otoku, te smo kroz različite aktivnosti pokušali dati injekciju kulturnog života otoku izvan sezone. Otok sad živi bogatijim kulturnim životom, jer je osnovana Udruga, održavaju se festivali i to me jako veseli.
Za kraj, možeš li nam reći, s obzirom na preplitanje različitih aspekata života, kako se nosiš s potencijalnim stresom?
Počela sam prepoznavati da sam najsretnija kada sam intenzivno u procesu stvaranja, onda kreće mir, a taj čin ne znam usporediti ni s čim. Kada uzmem kist u ruke i umočim ga u boju, boju na platno, najprisutnija sam, tu sam i sada, bez obzira na to što se bavim prošlošću. Mislim da se to može usporediti s nekim apsolutnim mirom, srećom. Ali nisam uvijek u tom stanju, imam puno distrakcija, neke su dobre, neke su loše, ovisi. Nekada budem sama sebi užasno teška i naporna, imam osjećaj da se ne mogu iščupati i da mi treba pomoć. Ponekad odem psihologu, a svaki put kad odem shvatim da mi je samo trebao strukturirani razgovor i da mi ne bi trebalo ni to da sam bila češće u ateljeu. To mi uvijek pomogne da se brže vratim u atelje. Ponekad sam si najgori neprijatelj, ponekad sam si najveća sreća, a kada ne mogu pronaći mir i motiv u sebi pronađem ga ili u svojoj djeci, suprugu, ili u svojim studentima, prijateljima i dobrim ljudima kojima sam okružena, a nekad sve to zamjeni dobra glazba ili duga šetnja u tišini, negdje u planini ili uz more.
Fotografije: Sanja Prodan
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
