Razgovarali smo s Darkom Fritzom, multimedijalnim umjetnikom, kustosom, međunarodnim medijskim ekspertom, ujedno i autorom putujuće izložbe „Kritički turizam”, otvorene za riječku i širu umjetničku publiku u Galeriji Kortil.
Aktualna izložba predstavlja radove šesnaestero umjetnica i umjetnika, nastalih u okviru produkcije udruge siva ) ( zona, prostora medijske i suvremene umjetnosti koji aktivno djeluje od 2006. godine na prostoru otoka Korčule. Kako navodi i sam Fritz, rad sive ) ( zone usmjeren je na produkciju i izlaganje onih umjetničkih koncepata čije razumijevanje izmiče lakoj kategorizaciji, „između white cube-a i black box-a”, a izlagački se program oslanja na četiri programske smjernice, od kojih je jedna upravo – Kritički turizam.
– Produkcija prvog rada seže još u 2010. godinu kada je Andreja Kulunčić izvela akciju pod nazivom „Komercijalizacija povijesti”. Kako je Korčula „zalijepljena” za svoj srednjovjekovni imidž, Kulunčić je dosta specifično reagirala na tu situaciju. Naime, u 14. stoljeću, u Korčuli je napisan gradski statut koji ima veoma zanimljive stavke, jedna od njih aktualna je i danas, a tiče se nekorištene imovine, koje su prepuni i Rijeka, i Zagreb, i Korčula, i brojni drugi hrvatski radovi. Dakle, prema Statutu, ako netko uloži u obnovu jednog tako napuštenog objekta, on ne samo da ima pravo koristiti tu prethodno nekorištenu imovinu, već uz dopuštenje kneza, de iure postaje njenim vlasnikom. To je dakle korak dalje od skvotanja, koje u Hrvatskoj nije čak niti legalno. Uz tu stavku, Kulunčić na kičaste predmete made in China poput plastičnih buzdovana za napuhavanje, aplicira i ostale stavke iz Statuta. Tako nastaje serija predmeta koji su bili izlagani i prodavani na onim jednako kičastim štandovima, ali za razliku od uobičajenih praksi, autorica te predmete nije prodavala, već ih je zamjenjivala odnosno „trampila” za intervjue s kupcima. Upravo mi je taj Andrejin rad osvijestio tematiku spram turizma, i u trenutku kad sam počeo određivati i imenovati programske linije, nastao je i Kritički turizam kao jedna od četiri programskih linija sive ) ( zone.
Postavivši takve temelje, Kritičkim turizmom udruga siva ) ( zona nastoji potaknuti suvremene lokalne, nacionalne i međunarodne umjetnice i umjetnike, odnosno kulturne djelatnice i djelatnike na re-evaluaciju postojećih turističkih sadržaja i strategija, a kroz program umjetničkih rezidencija za gostujuće umjetnice/-i, kustosice/-i i istraživačice/-e. Rezidencijalni koncepti umjetnica i umjetnika kao aktivnih članica i članova lokalnog stanovništva Korčule, nasuprot klasičnoj konzumerističkoj poziciji turista, unutar ove programske smjernice reflektiraju uglavnom negativne posljedice ove gospodarske djelatnosti koja je pretvorena u mono-ekonomiju u mnogim sredinama u svijetu, pa i diljem Hrvatske.
– Pitanje odnosa turizma i ekonomije dosta je jasno – ekonomija ima već desetljećima egzaktne rezultate o mogućim nepovoljnim posljedicama turizma. Kada turizam prijeđe određeni postotak od ukupne zarade, što je oko 13 %, on će, dugoročno, prouzročiti loš život za domaće stanovništvo. Unatoč tome što je ovo opće poznata informacija, ona se u Hrvatskoj dobro skriva te nažalost, našim političarima tako što ništa ne znači. Zemlja nam je u kompletnom rasulu pa je turizam ta posljednja slamka spasa, utopija, o čijim se negativnim posljedicama javno uopće ne progovara. Iz istih razloga, u okviru Kritičkog turizma kao programske smjernice, autori obraćaju pozornost na infrastrukturu gradova koja je posebno osjetljiva, nadalje pitanje javnog dobra kao i postojećih prostornih politika. U tom vidu, izdvojio bih rad od Katerine Dude izložen na aktualnoj izložbi. Akcija koju je Duda izvela, specifično je vezana za Stari grad Korčulu koji ima genijalan urbanistički plan u obliku riblje kosti, a koji uzima u obzir prirodne elemente vjetra – što bismo danas modernim jezikom rekli, plan je održiv, sustainable, i baziran na principu zero energy. Utoliko, ulice Starog grada Korčule razmještene su tako da uzimaju u obzir različite vrste vjetrova – ili ih jako propuštaju ili su slomljene da ih uspore, kako bi ventilacija grada bila posve funkcionalna. U današnje su vrijeme ljudi nažalost nadograđivali tu strukturu, širili se mimo građevinskih dostava, a zbog nepostojanja regulacije postavljanja klima uređaja, odnosno ispuha toplog zraka iz istih, narušena je ta prirodna gradska ventilacija. Katerina je reagirala na takvu situaciju akcijom pozivanja lokalnog stanovništva i turista na gašenje klimatskih uređaja na jedan dan i postavljanja mokrih plahti na prozore, kao tradicionalnog načina hlađenja prostorija za ljetnih dana. Najzahtjevniji dio tog projekta bila je akcija „lobiranja” ljudi za njegovo sprovođenje – imali smo podršku Radija Korčule na kojemu su se često puštali jingle-ovi, a u samom gradu postavili smo plakate, dijelili flyer-e i stupali u direktnu komunikaciju s lokalnim stanovništvom i turistima. Sve to je bilo jako dobro i široko prihvaćeno pa se može reći da je taj rad školski primjer uspješnog projekta onoga što danas, dosadnim birokratskim jezikom, nazivamo „radom u zajednici”. Taj projekt, po prvi je put predstavljen kao galerijski u sklopu putujuće izložbe „Kritički turizam”.
Kritičkim turizmom kao programskom smjernicom – siva ) ( zona nastoji aktivno uključiti suvremeno stvaralaštvo u postojeće okvire kulturnog turizma, koji se na otoku Korčuli, kao i u ostatku Hrvatske, uglavnom oslanja na tradicionalne sadržaje kulturne baštine.
– Gradska uprava preferira projekte koji glorificiraju znamenitosti, nešto što kao takvo postoji „jedino na svijetu”, a kada i ne postoji, onda se tako što izmisli, poput priče da je Marko Polo rođen u Korčuli. Upravo iz tih žalosnih razloga Kritički turizam i postoji, kao reakcija na nekritičnost, reakcija na pristajanje na laž samo i isključivo zbog kratkoročnog interesa i čina stavljanja love u džep, gdje prestaje svaki argument. S druge strane, postojećih vrijednosti, poput genijalnog urbanizma ili Statuta koje sam prethodno spomenuo, ima na pretek. Utoliko, ako je netko već zapeo za srednjovjekovnu tradiciju, zaista je mnogo uporišta, i nije ih potrebno izmišljati. Uzimam za primjer jednu takvu bizarnu laž – dva „muzeja“ – Muzej Marka Pola i Interpretacijski centar Marko Polo, uz silne nazive hotela, dućana i sladodedarnica, iza kojih stoji narativ da je ondje rođen Marko Polo, a kuća gdje se nalazi Interpretacijski centar je podignuta nekoliko stoljeća nakon njegove smrti. Sve je to jedan debeli fake, a najveći problem leži upravo u turizmu. Naracija prodaje turizam i to mi je totalno legalno u okviru turističke branše, odnosno kada priče prodaju turistički djelatnici. Problem nastaje kada takvu priču gradske vlasi nametnu u službenu strukturu Gradskog muzeja Korčule, koji je znanstvena institucija, a koja je tu problematiku premostila tako da su Muzej proklamirali „interpretativnim” centrom. Problem nastaje kada to počne raditi diplomacija, predstavnici gradova, općina i političari. Fikcija ne može biti aplikabilna u sferi znanosti i javnih politika.
Specifičnost projekata Kritičkog turizma sive ) ( zone jest da se kustoski narativi stvaraju tek po produkciji radova. Kao angažirane reakcije na postojeće kulturne, društvene i gospodarske odnose, umjetnički koncepti autorica i autora, stvaraju se pretežito tijekom njihova rezidencijskog boravka na otoku Korčuli, in situ, u direktnoj komunikaciji sa zajednicom, urbanim i prirodnim okolišom. Putujuća izložba „Kritički turizam” predstavlja umjetničke radove nastale u okviru dvaju programskih smjernica prostora sive ) ( zone, Kritičkog turizma i Povijesti suvremenosti koja naprotiv potonjem, ukazuje na pozitivne modele valorizacije kulturne baštine Korčule, ponekad prekoračujući otočke granice.
– Kritički turizam postoji kao tema sama za sebe, bez jasno naglašenih premisa. Utoliko, moj kustoski odnos spram teme je, kako sam ja to nazvao, kuriranje a posteriori, odnosno kuriranje nakon. Što to zapravo znači? To znači da ja kao kustos izložbe učim iz umjetničkih radova i ne pretpostavljam tezu, već postavljam okvir, a akumulacijom raznih pogleda na zadanu temu od strane uključenih umjetnika, izvlačim zaključak. Takav proces je obrnut od uobičajenih praksi postavljanja kustoske teze unaprijed, koja se potom ilustrira, što je najčešći model grupnih ili bijenalnih izložbi. Iako u tom vidu, naravno, ima i super rezultata, nisam pobornik takvog načina kuriranja jer mislim da su uglavnom, u takvim odnosima, umjetnici i njihovi radovi, eksploatirani od strane samih kustosa. siva ) ( zona surađuje ujedno i s etabliranim umjetnicima, i onima koji se na istoj sceni tek probijaju ili jednostavno nisu prisutni jer nisu fokusirani na svoje umjetničke karijere, te smo kao udruga uvijek otvoreni za suradnju. Kao primjer navodim suradnju s mladom kolegicom Dijanom Protić, aktivnoj i na riječkoj umjetničkoj sceni, rodbinski vezanu za Korčulu. Dijana je sama odabrala raditi na projektu „Industrijska baština otoka Korčule” kojeg vode Marija Borovičkić i Lea Vene, obje etnologinje i povjesničarke umjetnosti, a koji spada pod programsku smjernicu Povijest suvremenosti. Ta smjernica zapravo s pozitivne i konstruktivne pozicije daje moguće odgovore na problematiku, sagledavši povijest dobrih praksi na otoku Korčuli kroz 20. stoljeće, što je metodologija posve suprotna od one Kritičkog turizma koji odgovara ironijski, humoristično i rubno. U tom vidu, Borovičkić i Vene, napravile su niz znanstvenih radova objavljenih u časopisima i publikacijama i predstavljenih na međunarodnim znanstvenim konferencijama, unutar kojeg su radile s velikim brojem kazivačica, a fokus njihovog istraživanja bio je ženski rad u industriji brodogradnje te prerađivačkih industrija ribe. Ishod suradnje Dijane Protić u komunikaciji s voditeljicama projekta, bio je VR rad nastao u suradnji s umjetnicama Martom Stražičić i Manjom Ristić, koji je direktno koristio i dijelove znanstvenog rada – iskaze kazivačica kao auditivne komponente rada. Jedan rad iz programske smjernice Povijest suvremenosti jest i umjetnička knjiga Božene Končić Badurine nastala u suradnji s dizajnericom Rafaelom Dražić, „Kad bi fabrika trubila”, predstavljen je i na aktualnoj izložbi u Rijeci. Knjiga je rezultat nakon radionice s djecom proveden u Veloj Luci. U okviru iste programske smjernice, na izložbi „Kritički turizam”, izložen je i rad aktivnog člana udruge Ivana Ramljaka, dokumentarni film Mezostajun u produkciji Restarta. Inače, Ramljak kao član udruge siva) ( zona vodi projekt „Povijest kinoprikazivaštva na otoku Korčuli”, koji se bavi ujedno i odnosom ljudi prema kinematografiji i filmskoj umjetnosti općenito. Na izložbi je prikazan i eksperimentalni film u mom autorstvu, nastao nakon istraživanja “Međunarodnih susreta likovnih umjetnika” u Veloj Luci, partikularno drugog susreta, koji se održao 1970. na temu oblikovanja i izgradnje turističkog naselja. U tom vidu, likovne kolonije kao navedena iz Vele Luke od 1968. do 1972., kao i međunarodni simpoziji kao što je bila korčulanska Ljetna škola od 1964. do 1974., za mene predstavljaju vrlo prihvatljivu vrstu turizma, unutar kojeg sudionici, djeluju kao aktivni građani odnosno žitelji, nasuprot uobičajenom konceptu turističkog posjetitelja.
Rad nastao unutar smjernice Povijesti suvremenosti, jest i umjetnički plakat Igora Grubića „Bez naziva (Praxis)” izložen u Kortilu, a koji se referira na baštinu „Korčulanske ljetne škole” odnosno časopisa „Praxis”. Časopis je izvještavao i o radu škole, a zajednička su uporišta počivala na marksističkoj analizi SFRJ, kao čvorišta kritičkih razmatranja između Istoka i Zapada. U kontekstu politike nesvrstanih bivše Jugoslavije, Fritz naglašava važnost umjetničkih kolonija, koje su u doba Hladnog rata, na prostoru SFRJ, imale specifičan status.
– Umjetnička kolonija je svakako vrlo zanimljiv fenomen. Na tu je temu siva ) ( zona 2022. godine radila i međunarodni simpozij „Baština 20. stoljeća”, čiji je jedan od specifičnih ciljeva bio dati uvodni okvir vremena i prostora bivše Jugoslavije za one koji ga ne poznaju. Starim generacijama je to više manje jasno, onima mlađima od 40 vrlo malo. Uopće objasniti što su to bili „Nesvrstani”, što je to u doba Hladnog rata značilo organizirati umjetničku koloniju – u Jugoslaviji, Švedskoj, Americi ili Poljskoj. Bilo ih je svugdje, no u to vrijeme, slobodno kretanje nije bio slučaj. Ipak, u Jugoslaviji, koja je bila otvoreni „nesvrstani” prostor, postojalo je na stotine međunarodnih umjetničkih kolonija, što je ujedno i područje istraživanja Ljiljane Kolešnik, koja je na simpoziju prikazala razvoj umjetničkih kolonija u Jugoslaviji od 50-ih godina 20. stoljeća, odnosno likovnih kolonija uopće, na svjetskoj razini. Ove se godine očekuje i tiskani reader tog simpozija.
Jedan od izloženih medijskih koncepata u Kortilu, rad je Dine i Vedrana Gligo (Format C) „Triptih o tektonskim transgresijama”, čija specifičnost prepoznaje upravo u formatu, bežičnoj Wi-Fi lokalnoj mreži, kao prostoru medijacije vizualnog sadržaja. Za potrebe riječke edicije postava izložbe, rad je postavljen na odabranim punktovima Strossmayerove ulice, u neposrednoj blizini galerijskog prostora Kortila. Kako navodi Fritz, umjetnička vrijednost rada Formata C unutar specifične niše medijske umjetnosti, ne prepoznaje se samo u njegovoj vizualnoj manifestaciji, već i u samom činu njene medijacije, operativnom sustavu Pivilion, kojeg su razvili sami autori. Na isti način, kreirana je i Wi-Fi galerija siva ) ( zona, nastala u suradnji udruge s Formatom C i Gradskim muzejom iz Korčule, kao stalni izlagački prostor koji djeluje četvrtu godinu, a dostupna je 0-24 sata, tijekom cijele godine na Trgu sv. Marka u Korčuli.
Od svog osnutka, siva ) ( zona je promijenila čak šest izlagačkih prostora u gradu Korčuli te je još uvijek u potrazi za rješenjem fizičke prezentacije, no unatoč izlagačkoj inkapacitiranosti, kao prostor specifičnog, kontekstualnog područja medijske kulture – jednako avangardnog na nacionalnom i svjetskom nivou – siva ) ( zona uspješno pronalazi nova rješenja prezentacije, odnosno medijacije ovog „rubnog” prostora suvremene umjetnosti.
Radove Borisa Cvjetanovića, Jane Dabac, Vitra Drinkovića, Katerine Dude, Darka Fritza, Dine i Vedrana Gligo, Igora Grubića, Božene Končić Badurine, Andreje Kulunčić, Jelene Lovrec, Maje Marković, Edite Pecotić, Ivana Ramljaka, Reciplaže (Valerija Jurjević, Sanda Hančević, Darko Fritz), Ilije Šoškića i Vice Tomasovića postava izložbe „Kritički turizam” u Galeriji Kortil, možete vidjeti sve do 29. svibnja.
Fotografije: Aleš Suk
