U četvrtak u Zagrebu (Tvornica kulture), u subotu u Rijeci (Exportdrvo). Legendarna riječka grupa FIT dvama će velikim koncertima obilježiti četrdeseti rođendan, boljeg povoda za razgovor s ljudima koji su uvelike obilježili riječku, a dobrim dijelom i scenu nekadašnje države, ne može biti. Najava da će koncert biti održan sve nas koji se smatramo dijelom te generacije morala je iste sekunde vratiti u prošlost, čemu kriti da smo odljepljivali na Mačku, Rijeku, na Uživaj, kasnije i na Zaboravit ću sve ili R’N’R je kriv za sve…, nemoguće je bilo zamisliti tulum bez sinkroniziranog urlikanja njihovih songova, mnogi od njih i danas se rado slušaju.
Bili su velike zvijezde s kraja osamdesetih, pratilo ih se, slušalo, slijedilo, a reklame beogradskog časopisa Ćao, što su se vrtjele na ona jedina dva TV programa što smo ih imali, ušle su u urbanu legendu. „Opet je Ćao najbolje dao“, „Hiljadu i jedna faca što u nesvest baca“, „Kakva radost, kakav šok, samolepive nalepnice Nju Kids On D Blok“ i među njima – „Novi poster Davora Lukasa“.
Baš u to vrijeme, kada su FIT-ovci i Davor Lukas zvani Bajo dosegli za nas nedokučivu razinu slave, doživio sam susret s Davorom Lukasom zbog kojeg on za mene nikad nije bio Bajo nego pravi – Baja.
Na prvom ili drugom katu peterokatnice u ulici Ratka Petrovića, na broju 62., slavnom nizu zvanom D-5, stan je imao Davor Lukas – Bajo. Živio je samo tri zgrade daleko od one u kojoj sam odrastao, ponekad bismo ga susretali, prošao bi pored nas dok smo sjedili na zidiću ili igrali briškulu, trešetu ili kifameno (chi fa meno) na jednom od portuna (ispred ulaza u zgradu op.p.), ali nije se previše obazirao na nas, a mi smo kao hinili da nas uopće ne zanima, to je onaj pravi riječki stav, mislim da ga nema potrebe dodatno pojašnjavati. Kada bi prošao bez pozdrava, a uglavnom je prolazio bez pozdrava, još bismo rekli: „Vidi ovog glumca iz FIT-a!“, onako kao da smo totalno nezainteresirani za njega i za čitav svijet oko nas.
Teta Branka Galić (tada smo sve susjede zvali tete, a svi susjedi su bili barbe, nema to veze ni s kakvim rodbinskim vezama op.p.), mama jednog od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva Lea, bila je žena izuzetno kreativna duha, vješta u izradi raznih predmeta, reklo bi se umjetnička duša. Duboko sam uvjeren da je teta Branka prva počela u Rijeci izrađivati home made nakit od keramike, nasložila bi razne oblike, ispekla, oslikala, nanizala na tanki kožni povez i voila – evo lijepe ogrlice. Ogrlice smo prodavali Leo i ja, zadužili bismo određeni broj, od svake prodane ogrlice dobili bismo postotak, a sav višak u „kasi“ mogli smo zadržati za sebe. Prodavali smo ih od „vrata do vrata“ po čitavoj Gornjoj Vežici, nekad smo to radili u paru, nekad bismo se razdvojili, podijelili sektore pa tko ima više sreće. Nekoliko puta se dogodilo da bi ljudi koji su poznavali naše roditelje zvali na telefon i prijavili kako im djeca kradu nakit po stanu pa prodaju po zgradama, društveno-odgovorno ponašanje tada je bilo na zavidnom nivou. Nekad smo imali više sreće, nekad manje, a najsretniji dan bio mi je kada sam pozvonio na vrata stana na prvom ili drugom katu zagrade na broju 62, na kojima je stajala navidana pločica – Davor Lukas. Ili možda samo Lukas, nemojte me držati za riječ.
Bila je to najatraktivnija pločica koju sam ikad do tada vidio, ispisana nekim čudnim fontom, onako iskošenim slovima, danas bi se to reklo totalno cool pločica. Pozvonim, a preda mnom se ukazao „novi poster Davora Lukasa“. Otvori, dakle, Davor Lukas vrata, ja onako pristojan kakav sam uvijek i bio objasnim zašto sam pozvonio, Davor Lukas malo virne u tu moju kutiju s nakitom i kaže: „Ajde, uđi!“. Uđem u njegov stan, Bajo otvara vratašca nekog regala, svi su onda imali regale u stanovima, izvadi novac i kaže: „Daj mi pet komada!“. Prvi put sam u nesvijest pao već na činjenicu da je netko kupio pet ogrlica odjednom, jer provizija, drugi put sam u nesvijest pao kada mi je dao dvostruko više novaca nego što je trebao dati, jer sve ostaje meni. Ako je tih pet ogrlica koštalo, uzmimo za primjer 50 eura, on je dao novčanicu od sto eura i rekao „Sve je OK!“. Naravno da sam uživao k’o prase, naravno da Davor Lukas više nikad nije bio glumac iz FIT-a kada je prolazio pored nas, naravno da nisam znao da mu je nadimak Bajo, ali za mene je od tog trenutka bio – Baja.
– Ha, ha, ha, da živio sam u Ratka Petrovića na broju 62, ali ne sjećam se da sam kupovao ogrlice, ha, ha, ha. Pa to je genijalno, kroz smijeh govori Davor Lukas Bajo tridesetak i kusur godina kasnije, odnosno netom nakon što je završila proba u kojoj su se Fitovci uštimavali da bi na rođendanskim nastupima zvučali, kako to sami kažu, najbolje ikada. Ipak je u pitanju četrdeseti rođendan, godine su na svima ostavile traga, neki članovi iz originalne postave nisu više uz njih, ali Fit je i dalje tu. I svi oni koji štuju njihovu glazbu i njihove tekstove zasigurno će u četvrtak u Zagrebu ili u subotu u Rijeci doći na svoje.
– Izašao nam je kompilacijski album na kojem smo snimili sve najveće hitove i najdraže pjesme, nismo imali nikakvih očekivanja, htjeli smo samo dati novi zvuk, obući te pjesme u novo ruho, međutim album je zasjeo na top listu najprodavanijih albuma, pa smo spojili izlazak albuma, kojega smo snimali za vrijeme korone jer nismo imali pametnijega posla. Zorko ima studio u Amsterdamu pa je to sve smiksao. U Rijeci je uvijek posebno emotivno, to bude kao nekakvo obiteljsko okupljanje, kada smo počeli svirati na probi meni odmah suze krenu. Osjećam da će to biti genijalno. Kako smo sve stariji tako uvijek misliš da nećemo ponovo. Ali pogura te želja za glazbom i na kraju svi profitiraju. I publika i mi. Ne sviramo često pa je zato intenzivnije. Živimo na različitim mjestima, glazba nas spoji svakih nekoliko godina i bude baš intenzivno, nastavlja Davor Lukas.
Iako se na mnogim mjestima na netu može pronaći podatak da je FIT osnovan 1985. godine, to nije sasvim točno. Točno je, naime, da je ovaj riječki bend osnovan dvije, tri godine ranije, odnosno s prelaza iz 1982. na 1983. godinu u srednjoj školi u Opatiji.
– Zorko i ja smo išli gledati film Blues Brothers, a kako je Zorko već nešto svirao, onda smo i Miru Tenževića, koji je svirao violinu, pitali hoće li svirati s nama. Stara je to priča. On je svirao bas, a bubanj je u prvoj postavi svirao Renato Debeuc, koji je također išao u opatijsku školu. Tako smo malo po malo počeli. Nakon Renata je došao za bubanj Dean Benzia. Proboj na široku scenu počeo je nakon festivala u Subotici, tamo nam se dogodio jedan trenutak za pamćenje za čitav život. Nismo baš previše svirali izvan Rijeke, mi smo bili bend koji je uživao svirati na probama, ali nismo baš imali neki osjećaj koliko vrijedi to što radimo. Na tonskoj probi svirali smo Uživaj i nakon što smo završili apsolutno svi koji su bili prisutni, osoblje, glazbenici, novinari, su počeli pljeskati. I tada smo osvijestili da radimo nešto dobro, da ta pjesma ima nešto. To je bio veliki plus za samopouzdanje, a vrlo brzo nakon te Subotice smo snimili prvi album, na prvom je izašla Mačka, na drugom Telefon, Zaboravit ću sve… Album kojega smo sada izdali je kao pjesmarica i ljudi su baš sretni kako smo to posložili. Na nagovor Vave smo se okupili 2009. godine i bio je fenomenalan koncert, napravili smo i live album s tog koncerta, bilo nam je odlično pa smo 2011. godine napravili još jedan album. Tako da će ovaj koncert biti presjek našeg cjelokupnog rada, govori Bajo.
FIT je, dakle, osnovan prije četrdeset godina, kakvi su FIT-ovci četrdeset godina kasnije.
– Kakvi smo četrdeset godina kasnije? Isti kao i svi drugi ljudi. Oni ljudi koji su spremni raditi na sebi oni osjećaju promjenu na bolje. Nekima se dogode djeca, ljubav, poslovni uspjeh. Nama što se tiče glazbe svi znaju da svaki koncert sviramo kao da nam je zadnji koncert, kao da nikad više nakon tog koncerta nećemo svirati. U našem pristupu glazbi nema nikakve razlike, i dalje smo potpuno isti kao što smo bili. Što se tiče nas kao zrelih ljudi, više-manje smo se svi ostvarili kao osobe, zbog toga smo možda opušteniji nego prije. U svakom smo slučaju – opušteni. Glazba nam dođe kao neki šlag na tortu, dodaje Davor Lukas.
Kažu FIT-ovci da je u pitanju čista slučajnost da će zagrebački koncert biti prije ovog riječkog.
– Oni su nas zvali da dođemo svirati, a onda smo se odlučili i da odradimo i koncert u Rijeci. Produkcija će biti malo luksuznija nego inače, zato smo se odlučili za ovaj prostor. Veći je, pruža nam mogućnost da napravimo vizualno spektakularniji koncert, nazovimo to tako. Naravno, malo je deplasirano u superlativima pričati o svom koncertu, ali veselim se što će biti malo luksuznije. I, pazi, počnemo probu, a mene preuzmu emocije. Napune mi se oči suzama od sreće, postaneš svjestan i sretan privilegije koja ti je dana. Da si baš ti sudionik toga, baš u to vrijeme i na tom mjestu. Ne, nema to veze s onim što je nekad bilo, nisam od tih ljudi, nikad ne gledam unazad, ne gledam niti unaprijed. Živim za trenutak i uživam u tome kako mi djeca lijepo rastu, kako su pametni, i jedva čekam koncert. Ne znam što bih drugo rekao. Svirat ćemo 22 pjesme, računamo da će biti i bisevi, računamo da će svirka trajati dva sata, bit će bonus i jedna obrada koju nismo nikad niti svirali i moramo je još uvježbati. No, neka ta pjesma ostane u tajnosti do koncerta kao iznenađenje.
Da je uzbuđenje veliko potvrđuju i ostali članovi benda, Zorko Opačić je došao iz Amsterdama samo za ovu prigodu.
– Napetost raste. Nije samo Bajo osjetio emociju na probi, dođe ona više puta u naletima. Korona nas je malo zdrmala. Prije smo svirali češće, ali sada imamo intenzivnije probe da bismo bili na nivou na kojem bismo mi željeli biti. Koji je to nivo? Da smo uvježbani, napeti i da smo potpuno fit, objašnjava Zorko, legendarni gitarist FIT-a, uz Baju i osnivač benda, ali i autor glazbe.
– Jednostavno, želimo dati publici ono što od nas očekuju. Imamo li pravo na neki kiks nakon četrdeset godina? Toliko imamo kilometara da to samo mi skužimo. No, kada se ostvariš, kada si opušten, onda nema više te napetosti. Čak i kada se dogodi neki kiks svi se nasmijemo, stanemo, krenemo iznova, bude to ponekad i još veća fora. Kada si mlad sve ti smeta, na sve si osjetljiv, sada je to jedna druga faza, dodaje Davor Lukas.
Dakle, svi koji se zateknete u četvrtak u Zagrebu nemojte propustiti svirku ovog legendarnog riječkog benda u Tvornici kulture, svi vi ostali pripremite se za subotu i Exportdrvo.
– Ljudima ne treba posebna pozivnica. Mogu jedino preporučiti da čim prije kupe ulaznice jer bi se mogle rasprodati. Ali prostor je dovoljno velik da bi primio sve one koji žele čuti kako zvučimo nakon 40 godina. Mislim da neće biti problema, prostor je zaista velik.
– Naši koncerti su na neki način uvijek prilika i ljudima iz naše generacije da se sretnu, dodaje Zorko.
– Doći će jako puno i klinaca, pa klinci od osam, devet godina znaju tekstove, djeca vole FIT jer prvo skuže pjesmu Kao mačka, njima je to kao basna ha, ha, ha… Šalu na stranu, bit će to jedan generacijski šaroliko posjećen koncert, ali uvijek se najviše veselim mlađim generacijama jer to je jedan dokaz da smo nešto dobro uspjeli napraviti. Kada pogledam što se dešava, i kakva se glazba sluša, tako da mislim da je super odgajati djecu u urbanom okruženju i urbanom zvuku. I nije to samo što se tiče glazbe, mislim to i što se tiče filma, i kazališta, i knjiga, svega. Kada smo mi bili klinci nekako smo se nadmetali u tome tko je pročitao koju knjigu, tko je poslušao koji album, sada je glavna fora tko ima BMW-a, a tko Mercedesa. Mi smo već stari konji, za nas je gotovo. Ali klinci su ti koji će sutra gurati ovaj grad, koji će biti ono što smo nekad bili mi, zaključuje Davor Lukas Bajo, uz još jedan dodatak:
– Naravno da osjećamo uzbuđenje, ostanu lijepe slike. Kao kada se prvi put zaljubiš. Ostanu te prekrasne slike, iz Pogona ili iz onih vremena kada smo bili mlađi, iz Dvorane mladosti i ostalih mjesta gdje smo svirali u Rijeci. Inače, prvi koncert smo održali ili u Mjesnoj zajednici Turnić ili u opatijskoj 48-ici. Ali puno se onda sviralo, bila je zajednica od nas stotinjak glazbenika, ako ne i više, plus ekipa koja nije svirala, ali je bila tu. Bila je to sigurno jedna kritična masa koja je samostalno mogla odrađivati sve. Grupa je sve znala, svi su išli jedni drugima na svirke, u tom smislu je bilo dobro što si uvijek imao svoju ekipu. Mladima danas baš to nedostaje, ta živa riječ, razmjena iskustava, to je najbolji način za širenje kulture. Je li bolje učiti online ili otići u školu? Svi se sjećamo onog jednog učitelja koji je znao prenijeti znanje, imao je živu riječ, to ti ostane za cijeli život. To je drugi svijet.
Dakle, još jednom, ne zaboravite, subota, Exportdrvo, četrdeseti rođendan FIT-a.
#Davor Lukas Bajo #Delta #Exportdrvo #Fit #Kristian Sirotich
