“Divlja Horda”

U “Divljoj hordi” čini se da nitko nema vlastitu djecu, a njih vidimo stalno u malim skupinama zaigrane i razigrane i naprasno nevine i radosno okrutne u neprestanim i kratkotrajnim zaokupljajućim dječjim igrama. U stvari samo jednoj. Ime joj je: Ne želim odrasti.

Odmah na početku, tijekom odvijanja špice, vidimo petero jahača – jezgra “Divlje horde” u odorama američke vojske iz 1913. godine kako u sporom jahanju prolaze gradom južnog Texasa. Te žive ljude vidimo zamrznute u stop-kadrovima koji izgledaju kao crnobijeli grafički otisci – osmrtnice s ispisanim imenima glumaca. Montažni rez i ponovno živo kretanje živih ljudi i životinja. I eto dječice. Kao neki mali razred blisko povezanih vršnjaka i vršnjakinja. Kamera Luciena Ballarda, bio je upraviteljem kamere u šest Peckinpahovih filmova, u vrlo krupnim planovima kao da fizički hiperpokretno zadire u njih. Ima tu meksičke i bjelačke djece priljubljenih obraza smolastih lica. Većina je bijedno odjevena, jedan dječak nosi uredno odijelo i leptir kravatu. Oni su s nečim, u veseloj opuštenosti, vidno zaokupljeni. S razdraganim smijehom uživaju u sadističkoj igri napada mravljeg mnoštva – kao pomahnitali mravinjak – na dva škorpiona. Pored djece prolaze već spomenuti jahači. Banda, mahom starih pljačkaša vlakova i banaka. Predvodi ih Pike Bishop – William Olden – s pouzdanim suradnicima. Dutchom – Ernest Borgnine, braćom Gorch – Lyleom – Waren Oats i Tectorom – Ben Johnson, te jednim Meksikancem u “divljoj hordi” relativno mladim Angelom – Jaime Sanchez. Konjanici usputno pogledaju djecu, a oni im uzvrate neprijateljskim smijehom. Ne blagonaklonim svakako. Za djecu jahači su smiješne spodobe i ne zaslužuju veću pozornost. I to su ključni neakcijski trenuci prvog prizora. Potpuno egzistencijalno mimoilaženje dva disparatna svijeta. Jedan, Pike Bishop i družina, pripada prošlosti, a onaj dječji, budućnosti. Divlja horda je posve u okrilju smrti dok djeca igraju igru o zlotvornoj smrti i igrat će ju dok im ne dosadi.

Sam Peckinpah je u samo jednom prizoru kazao i pokazao toliko toga za što bi mnogim redateljima trebao jedan cijeli film. On je bio izvrstan u gradaciji dramatske napetosti. Naime Pikeovu hordu spremno očekuju u zasjedi plaćenici željezničke kompanije koju zastupa Mr. Harrigan. Naoružani kapitalist. Kolt za pojasom, puška u ruci, odijelo po mjeri. Harrigan – Albert Dekker – puca i ubija s neskrivenim zadovoljstvom. Zapovijednik te rulje je Deck Thorton – Robert Ryan – stari kompanjon Pikeov. U smrtnoj zavadi s njim jer je zbog njegovog nehaja, u bordelu, Thorton uhićen i odveden u zloglasnu Yumu. Aktualna pljačka je obavljena, takoreći u miru i tišini. A onda je Angel zapazio na krovu susjedove zgrade nekoliko naoružanih i neopreznih ljudi. Pike Bishop mora hitno donijeti nove odluke. Mora improvizirati. Napetost raste.

Gotovo od samog početka u uvodnoj sceni pratimo skup baptističke crkve na otvorenom posvećen borbenoj kampanji protiv konzumiranja alkohola, poglavito vina i piva. Skup je završio, tu je limena glazba i revnosni protestanti s pjesmom – baptističkom himnom – Okupit ćemo se na rijeci… – kreću u mimohod. Tom istom ulicom gdje je obavljena pljačka, a plaćenici spremni pobiti “divlju hordu”. Napetost dodatno raste. Govoreći o narastanju dramatičnosti ne smijemo izostaviti jedan značajni izvor i pokretač, a to je glazba. Znatan dio ovog prizora pokriven je bubnjanjem. Zvuk ne priziva odlazak na paradu jer upućuje na pogrebnu koračnicu, iako bez sporosti kakvu sprovod iziskuje, ili ispraćaj na stratište. Muzika stvara izvrsno zlokobno ozračje. To je zasluga Jerryja Fieldinga koji je skladao glazbu za pet Peckinpahovih filmova. I tako Sam Peckinpah velemajstorski nateže i poteže niti, opruge i poluge dramske tenzije i onda naglo, ali očekivano, u besprijekornom “timingu” usporedne montaže, sve u trenutku popusti. Fabula traži odušak i on nastupa kao erupcija nasilja i nasilnosti. I u urnebesnoj paljbi vatreno oružje progovori žustro i glasno. I zvukovi moćno zadiru u sliku s tijelima probijenim olovom i sukljavom krvi – to je “blast effect”, nazivan i “blow effect” – u slow motionu tijela lebde i padaju kao lutke nadrealnog baleta. I onda sve utihne. Ulica zakrčena truplima. Zvuk plača i naricanja prekida prividni mir. A gdje su dječica? Oni preživjelog škorpiona prekriju zapaljenom slamom i strpljivo gledaju. Prvi prizor traje četrnaest minuta.

Nismo gotovi s “Divljom hordom”. Slijedit ćemo ih u Meksiko gdje će Pikeova družina “poslovati” sa samozvanim generalom, notornim krvolokom Mapacheom. Pogledati savršeno ispričanu, vizualiziranu, režiranu… pljačku vlaka i prisustvovati obračunu svih obračuna četvorice protiv ostatka svijeta. Film “The Wild Bunch” proizveden je 1969. godine.

Istaknuta fotografija: Aldo Paquola i Sam Peckinpah; Pula 1971.