(…) Zbogom dragi prijatelju i molim te seti me se kad budeš otkrio svet u kom može bolje, u kom ti nešto znaš, ti si u nečemu dobar, u kom te ljudi cene zbog toga što jesi, a ne zbog toga čiji si i kad budeš bolji čovek zato što si nekome pomogao, a ne zato što si nekome slomio kičmu.
Seti nas se kad budeš ponosan na svoja dela i kad ti niko više ne bude govorio: ’Ne primaj to k srcu.’
Mi se ne plašimo grešaka, mi se plašimo uspeha.
Nataša Milojević
Beograd. Ostavinska (galerija). Ulica Kraljevića Marka Superstara kojega nema nigdje ulično ulijepljenoga u sjećanju Zagreba. Sve se razdijelilo devedesetih. Mi pišemo Europa (moramo, jer lektori ispravljaju, ali tako ne govorimo, osim političara), oni pišu Evropa. I svi ćemo uskoro biti ponovo zajedno u EU, no nema happy enda. Jer uče nas različitosti, a razlike vode nacionalnoj mržnji. I tako od 1991. vrlo uspješno iz cinizma moći na vlasti. Kako to već ide.
Peto festivalsko izdanje International Performance Art Salon-a (Beograd, 8.-11. kolovoza 2024.) otvoreno je butoh performansom Ne danas Nade Milošević Ash preko simbolizacije zmije (koju na videosnimci gledamo u prirodnom okruženju) o transmutaciji života u smrti, odnosno umjetničinim riječima o transformiranju kroz novo stanje postojanja. Butoh pokretima (koncentracija je naročito postavljena na zamrznuti pogled koji je usmjeren na sebe samu) umjetnica je zabilježila susret s umirućom zmijom, životnim ouroborosom transmutacije prijelaza.
Završno na tom petom festivalskom izdanju pogledali smo isto tako butoh prezentaciju radionice koju je vodila multimedijska umjetnica Paula Jeanine Bennet (iz Brooklyna), koja je u radioničkom performansu Circle of Stones s polaznicima_icama radionice dokumentirala, no na drugi način, smrt prirode u kontekstu današnjega kapitalocena, fenomena koji je Elizabeth Kolbert odredila kao šesto izumiranje: završna scena izvedbe stabala, biljaka obilježena je zajedničkim padom anatomije mahovine. Svi su izvođači_ice bili označeni rekvizitom umjetnoga zelenila anatomije mahovine. Vegetativni performans rađen je prema stihovima Circle of Stones iz knjige Gathering Moss:A Natural and Cultural History of Mosses (2003) pjesnikinje Robin Wall Kimmerer, biljne ekologinje, stručnjakinje za ekologiju mahovina, koja se poziva na starosjedilačko znanje prema prirodi, slično kao npr. Vandana Shiva.Ukratko, knjiga pokazuje na koji način mahovine žive i kako su njihovi životi isprepleteni sa životima bezbrojnih drugih bića, od kolibrića do sekvoja. Živeći na granicama naše uobičajene percepcije, mahovine su uobičajen, ali uglavnom nezapažen element prirodnog svijeta.
Paula Jeanine Bennet ujedno se predstavila prve večeri svojim butoh performansom Duboka pjesma, Istraživanje jazz butoha, gdje je kroz osnovni rekvizit bijele plahte položene poput rijeke na podu scene, njezinim povlačenjem u naručje, umjetnica dokumentirala pitanje samoće, koju u dvostrukosti samoće možemo jedino riješiti sâmi. Psihičku samoću simboliziraju čvorovi na tom bijelom platnu-placenti koju umjetnica (odjevena u crnu dugačku halju) povlači u vlastito naručje.
Nataša Milojević, multimedijalna umjetnica i jedna od organizatorica ovoga festivala, performans Sama izvodi u crnom kombineu na površini posutoj brašnom i solju (na ulazu nas ritualno dočekuje uzimanje, kidanje bijeloga kruha/ hleba koji prati sve životne i godišnje rituale prijelaza u pravoslavlju; tu je, dakako, i hleb koji prati u ratu; meni su najdraži oni namijenjeni životinjama). Ukratko, umjetnica oblikuje konture, pljuje u navedenu površinu i miješa brašno i sol, koliko može s vlastitom pljuvačkom, s vrlo jakim gestama. U off zvuku čuju se njezino pismo prijatelju gdje govori o sadašnjosti Srbije (dan prije širom Srbije održani su ekološki prosvjedi protiv rudnika litija koji su organizirani na poziv ekoloških udruga i pokreta zahtijevajući od vlade da usvoji Zakon o trajnoj zabrani geoloških istraživanja i eksploatacije litija i bora u Srbiji), o društvu koje stagnira, koje nema mogućnost pomaka prema naprijed, i to sve uz zvukove aviona, vlakova… U jednom trenutku te bezizlaznosti pomaka umjetnica skida crni kombine i siluje tu hrpu brašna, soli i vlastite pljuvačke. Crni kombine postaje crna zastava očaja s pozivom za/ na bijeg (ono što mladi osjećaju u svim balkanskim demokracijama). Zadnja scena: duga scena trčanja kroz vrijeme, na mjestu, do iscrpljenosti. I završne riječi u off zvuku umjetničina pisma prijatelju o tome kako je to mogla biti daleko bolja zemlja nego što je postala i ostala. „Zbogom dragi prijatelju, nemoj se nikada vratiti. Ovo je mrtva zemlja, iz nje ništa neće izrasti. Voda je istekla i isparila, izvorišta su presušila. Slani smo od suza i krvi, slani smo od sopstvenog sušenja. (…)“
Dijete devedesetih Daniel Petković, multimedijalni umjetnik iz Ljubljane (rođen 1991.), u performansu Tri prsta, gdje je plakatno politička gesta tri prsta označena duginom disperzijom (umjetnikova fotografija iz djetinjstva), tragično demonstrira na koji način nacionalistička kultura djeluje na najmlađe pripadnike društva, u ovom slučaju, djecu. Kao što D. Petković navodi u opisu performansa: „Odgajala ga je njegova prosrpska baka koja je bila pod velikim uticajem nacionalističke ideologije toga vremena. Zajedno su proveli sate gledajući kanal TV Pink i slušajući turbofolk glazbu.“ Cijeli je performans izveden uz zvučni repertoar (ispiranja mozga) novodomoljubnih, huškačko-ratnih pjesama, kao ratničkoga simbola desne propagande (slučaj „Bojna Čavoglave“ s bugarskim ritmom u RH), i ljubavnoga turbofolka djevojaka, žena koje žele biti rodilje, majke novih vojnika, jer „ja sam samo nežna žena“. Kao simbol ratničkih pjesama umjetnik na glavu stavlja domoljubnu kapu srpske vojske, a kao simbol ljubavnoga turbofolka (s predumišljajem) odijeva bijelu halju kao simbola turboradodajke. Umjetnik tu tragičnu priču o djetetu koje je tragično došlo na ovaj sumoran svijet kao plod silovanja, ali zato sada širi umjetnički i životno jedino ljubav, otvara scenom neurasteničnim jedenjem KiKi bombona, nakon čega otvara i vrećicu s Bronhi bombonima. U trenutku kada na glavu stavlja kapu srpske vojske, počinje publiku gađati tim bombonima-bombama, minobacačima, ideologijom slatkoga ispiranja mozga. Dio publike vraća mu bombe-bombone. Istovremeno umjetnik radi instalaciju-sliku. Boji bijelo na bijelo; Maljevičeva bijela „boja“ na bijelom slikarskom platnu; sa strane lijepi bijelu tanku čipkastu traku; iz vampirskih usta sada mu proviruje krv; galgenhumorski palcem uz ustiju lijepi, pečati tu krvavu smjesu na čipkasti okvir slikarskoga platna. I zatim se počinje igrati političkoga krojača; reže pomno odabrane zemljopisne karte u simbolizaciji krojačke politike provedene nad balkanskim zemljama kako kome odgovara (za novac dakako ili kako su to radili Tuđman i Milošević zajedno na salvetama), zatim lijepi zastave, da bi završno zalijepio i logo Coca-Cole (nakon što je pojeo i neke čudne plave lizalice). Trbuh je puncat slatkim, što sve onda zalijeva i Coca-Colom. Na svu tu odvratnu zmešanciju umjetnik lijepi svoje obiteljske fotografije, svoju slovensku putovnicu=pasoš iz djetinjstva, da bi završno na tu instalaciju ulijepio srpsku trobojnicu koja je navedenu instalaciju osobnog i političkog i shizofreno u ovoj kretenizaciji Balkana ujedinila. Bravo!
Lazar Simeunović u performansu Simptom oca, u kontekstu Lacanove figure simboličkoga, imaginarnoga, realnoga / političkoga Oca poziva se fotografski na sve svoje muške pretke (čije reprezentacije gledamo na video zidu), dok odjeven u ženski crni kostim i bisernom ogrlicom gazi brašno i grožđe posipano po tepihu. S lijeve strane pozornice bila je iscrtana kontura križa, dok se na desnoj strani nalazi ekspresionistička slika Krista-Kostura; u pozadini, kao i na podu – tepih, kao veza/ tkanje s majkom, tradicijom, sve kroz kontekst pitanja autoriteta, autoritarnoga oca koji zloupotrebljava moć. Kod Lacana je “Ime oca” funkcija u smislu psihičke organizacije koja je povezana s autoritetom očinske uloge izvedene iz pojma kršćanskoga Boga oca.
Đorđe Veljković Džoli predstavio se performansom Oštrokondža drag queer aure. Početna scena: polumrak, stol, boca crnoga vina, psihotična glazba, cyber punk video isječak, a visoka androgina figura reže žensku zelenu periku i lijepi komadiće na ogledalo, koje zatim usmjerava prema publici. Završno razbija to ogledalo bosim stopalima, grčevito, oštro. Prostor napušta nalik na hibridno biće koje gledamo na video zidu iz cyborg imaginarija, kao polužena-poluzmija, možda i prvobitna sirena iz grobljanske arhitekture: umjetnik puzi kroz prostor publike i tako završava u prostoru zajedničkoga glazbenoga performansa, druženja Paula Jeanine Bennet s klavijaturom Vladimira Vujovića – Interludium: fluidni interdisciplinarni muzički performans.
Vukašin Popović i Jovana Dimitrijević u performansu BDSM kao afrodizijak istražuju naslovnu temu u kontekstu na koji način mainstream reagira na seksualno izražavanje koje se ne uklapa u uske patrijarhalne definicije seksualnosti, i to sve kroz stihove folk pjesmu Nežna žena Lepe Brene i njezinog Slatkog greha. Suprotno toj leptirici iz Nežne žene Jovana Dimitrijević i Vukašin Popović naizmjenično demonstriraju BDSM porno-praksu.
Dvije ruske umjetnice, koje uslijed rata dolaze u Beograd, dokumentirale su vlastite strahove. Sharly Kornitskaya u plesno-mimskom performansu Grad protiv strahova izvedbeno demonstrira analgetičku priču o gradu, u ovom slučaju njezinom novom domu – Beogradu: na scenu dolazi s hudicom=kapuljačom, bijelom maskom, ruksakom, koji je migrantima spremište svih životnih artefakata. Tako se, primjerice, modificira u „pristupačnu feminu“ s osvijetljenim lampicama oko vrata koja se može sa svima, no s novom maskom dobroćudnoga smijeha na licu, rukovati. I sve to kroz simbolizaciju umjetničine fluorescentno zelene kratke kose, da bi naposljetku u istom kostimografskom aranžmanu, crna hudica=kapuljača i bijela maska (koja očito ne prikriva), izašla iz grada (bez) straha. Sve je dvoznačno, ili kao što umjetnica bilježi: „Lek je namenjen za simptomatsku terapiju, smanjenje bola i upale u vreme upotrebe i ne utiče na progresiju i uzrok bolesti.“
Nu Sumakina u harmsovskom performansu Hitna potraga u sardoničkom pozivu migrantkinje-feministkinje u tom novom gradu traži da je netko vjenča. No, nakon imaginarnog vjenčanja umjetnica se vraća na scenu u crnoj uskoj kratkoj haljini razmazane šminke. Očaj, pretučena, osamljena; liježe ne jastuk koji je u prvoj sceni s vjenčanicom bio na postamentu, a sada na podu. Liježe na pod, na taj uzemljeni jastuk i slušamo video snimku o couch terapiji kako se ponašati prema partneru, za završnim obraćanjem coucherice (performans menadžerice) publici da sve navedeno možemo pronaći i u vlastitom kućnom ljubimcu. Naravno.
Alexandra Holownia (Berlin) u dadaističkom performansu Usne otvara izvedbenu kritiku na seksualiziranu centriranost na usne koje se kozmetički napuhavaju do neprirodne veličine; stoga oko vrata u tom skulpturalnom performansu (umjetnica sjedi na stolici) u dada-kostimu antiženstvenosti, te poput lutke na masku-lice stavlja niz filc-usana/ napuhanaca kao i falusoidne zmije koje pokušava omotati oko vrata.
Sebastian Hänel: Izbor
Poput Sharly Kornitskaye u plesno-mimskom performansu Grad protiv strahova, koja izvedbeno demonstrira analgetičku priču o gradu, Sebastian Hänel u svome performansu Izbor isto je tako dokumentirao Beograd; naime, nasumično pronađeni predmeti s beogradskih ulica (tu je i letva) postali su set iza izvedbu koja je u završnici tražila i pomoć dijela publike. Umjetnik se, naime, ovjesio o luk na stropu u Ostavinskoj i prošao ga poput pauka, četveronoške. No, u tome mu je putu naglavačke trebalo pomoći.
I završno zadržimo se na radničkim performansima. Zoran Rajšić (Raysha) predstavio se performansom Cijena, kroz koji je dokumentirao svoj radnički svagdan na kasi (blagajni), u srpsko-hrvatskom rječniku, jednoga trgovačkoga lanca u Beogradu, uspjevši dobiti od publike cijenu vlastitoga rada u procjeni od 1830 dinara (oko 20 eura). Cijena rada na blagajni i cijena radi umjetnika kao da je izjednačena jer cijena pada kako je označio svojim pečatima (s ispisom CENA PADA latiničko-ćiriličkom grafijom) čije je otiske umjetnik dijelio publici. Josip Pino Ivančić predstavio se svojim radničkim performansom u trližu Šćapuni/ Radnici su pojeli svoj praznik. Kostimografski označen izvedbom u radnom odijelu/trližu, a nakon pročitane Karamustrine biografije (radnička biografija “Nepoznatog Nekog” iliti “Svatkovića”) pojeo je karanfil iz revera radničkoga odijela, što je bilo Ivančićevo svakodnevno odijelo u doba dok je radio u brodogradilištu Uljanik. Bio je to performans legendarnog pulskog umjetnika, dugogodišnjeg radnika brodogradilišta Uljanik u okviru kojega je pročitao tekst o Karamustri, radniku koji je završio na Birou za zapošljavanje te nakon što je dobio poziv za jedan posao, piše ispovijest tipa biobio.
Iznimno iskustvo svih navedenih performansa, tri izvedbene večeri u beogradskoj Ulici Kraljevića Marka, koje smo mogli pogledati na petom festivalskom izdanju International Performance Art Salon-a dokumentiraju da je tijelo upravo tu da se ne preda/ NE PRODA, o kiničkoj snazi performansa. Hvala… Mala bilješka: Alexandra Holownia ja za vrijeme boravka u Beogradu uspjela udomiti jednoga psa-lutalicu, bijele bolje, ostavljena izgleda. Tu bih podsjetila i na performans Igora Zenzerovića Studija jednog zagrljaja iz 2021. godine u okviru Jesenje izložbe ULUS-a Vanredno stanje, koji je trajao je 23 sata 59 minuta, u zahtjevu da se tijela ne razdvoje. Umjetnik je realizirao vlastitu ideju konačnoga zagrljaja hrvatsko-srpskih odnosa, odnosa, topline općenito, uz suradnju Nataše Milojević, jedne od organizatorice International Performance Art Salon-a.
Usred tehnološkoga rada o tome tko će biti glavni pekar u budućnosti, Kina, Tajvan (Amerika), u vrijeme kada se čipovi smatraju kruhom našim svagdašnjim, kao što je pokazala Paula Jeanine Bennet – prirodu tretiramo samo kao resurs, ona umire nepovratno pred našim očima. Drago mi je što sam doživjela snagu beogradskoga prosvjeda protiv rudnika litija kojega zovu novom naftom među energentima jer će potražnja za njim u 21. stoljeću samo rasti s obzirom na to da se koristi za baterije za mobitele, prijenosna računala kao i za baterije za pogon električnih vozila. A Srbija bi mogla osigurati 9/10 evropske potražnje za litijem. Kao što je zapisala Sonja Leboš na svom Facebook profilu – NACIonalizam; dodajem, na Balkanu, od Vardara pa do Triglava. I opet smo kod Lepe Brene koja je pronašla naslovnu posvetu na knjizi o feminističkoj umjetnosti Balkana Jasmine Tumbas – „Ja sam Jugoslovenka“.
Tekst je nastao u sklopu projekta “Infrapolitičke prakse i promjene: od devedesetih do življenih budućnosti (INFRA)”.
Istaknuta fotografija: Alexandra Holownia: Usne
Autorica fotografija: Lidija Antonović
#Beograd #International Performance Art Salon #multimedijalna umjetnost #performans
