Nekidan je bio Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Mogla je to biti velika, kolektivna proslava u Hrvatskoj, budući da lijepa (i mentalno nestabilna) naša ima 800.000 dijagnosticiranih. Dodajmo tomu još 200.000 koji (još) nemaju dijagnozu, i imat ćemo okruglo jedan milijun. U tom smislu, svi smo mi Hrvati milijunaši! Ja se već tako i ponašam: kao trijezan milijunaš! Naravno da je to vrhunska umjetnost (koja će kad-tad doživjeti simboličko priznanje i konkretnu valorizaciji u nekom mentalno zdravijoj državi svijeta). So, I confess: I am the master of art of living. Priznao sam pa mi se pola prašta. Dobro, kod nas je to pola od pola ali, kao što statistika kaže, mi spadamo u heavy mental nation.
Splitska udruga Feniks jedina je, koliko znam, organizirala nešto povodom tog Dana: Festival mentalnog zdravlja na Turskoj kuli, kako se zove jedan šumoviti brežuljak na sjevernoj strani Splita (gdje grad prestaje a industrijska zona i predgrađe počinju). Dotle su onomad Turci bili stigli, odatle to ime. Program Festivala nudi ljekovite djelatnosti: radionice plesa i izrade keramike, ples i opuštajuću glazbu i najljekotivitije od svega – druženje i razgovor u pitomom prirodnom ambijentu. Bez toga nema mentalnoga zdravlja a toga ima sve manje ne samo u „centru svita“ nego i u svjetskoj okolici Splita. Kojega je relativno zdravima puna kita i koji se pribojavaju Split tilta, a upozoravajuće predznake mu već vide. Drug Tilto bi se lako mogao dogoditi i čitavoj ovoj civilizaciji ali ne prije nego što „Hajduk“ postane prvak Hrvatske! Onda se može spustiti zastor na kraju posljednjeg čina ove predstave pune krika i bijesa, otimačine i plača, dronova i ratnih tonova.
Spavači svih zemalja
Zovem prijatelja oko šest popodne, (nisam ga dugo vidio ni čuo), a on već krenuo spavati. Nije nam se dogodio razgovor jer on već godinama samo vrti jedan te isti monolog o skoroj propasti svijeta, a ja imam granice strpljivosti. No, dobro, barem je još živ (iako najviše vremena dnevno provodi u naručju sna, tog prvog rođaka Smrti). Dan prije sam nazvao poznanicu da odemo vidjeti par izložbi u paru (kako bismo ih komentirali, uz manje ili veće doze pratećeg smijeha), a ona zbog migrene udara glavom u zid. Naravno, figurativno rečeno. Nadnaravno kazano, njoj trebaju neke druge figure, a ne zidne. Dva dana poslije propao nam je dogovor, meni i jednoj lokalki, o gledanju filma „Jedna bitka iza druge“, jer je nju zarobila gravitacija kreveta u kojem je provela cijeli dan, drijemajući i spavajući bez snova. Da je barem nešto sanjala, pa ajde de, može proći na popravnom. Onda čovjek potraži drugare za stolom, oko boce, i taman kada pomisli da je izbjegao radijaciji velike spavaonice/bolnice jedan kaže da najprije, kad se vati s posla, bulji plafon jedan sat da dođe sebi, a onda nešto prezalogaji pa ode spavati. Toliko o utjecaju tehnofeudalizma i rodijačkog turbo-kapitalizma na moje bližnje.
Letargija, apatija, migrena, regresija, depresija: kao opće, tipično mentalno stanje većine društva. Blago farmaceutskoj industriji i HDZ-u: njoj će stalno rasti profiti, a HDZ će lako vladati do kraja Vremena. Mene ne hvata ljepilo bolećivih i bolesnih stanja mojih prijatelja i poznanika pa ja plivam i na suhom, i kad je toplo i kad je hladno. Gledati skoro tri sata „Lisicu“ u režiji Ivice Buljana, po knjizi Dubravke Ugrešić, na otvorenom u Titovoj vili (koju vozači busa ne znaju pod imenom Vila Dalmacija), nije bio nikakav herojski poduhvat ali sam u komentaru na Fejsu naišao na udivljenje jer sam izdržao „sibirske uvjete“. Što mi nije bilo osobito teško ispod dekice kojom sam se pokrio, a po jedna je bila na svakoj sjedalici (a gledalište puno). Ako je tu bilo nekih naznaka herojstva, bilo je ih je kod Snježane Sinovčić i Zlatka Burića, u scenama kada su bili fizički napola ogoljeni (ona u kombinezonu, a on gol do pasa). Duhovno i emocionalno su se razgoljevali tijekom čitave predstave, razodijevajući usput Hrvatsku od 90-ih pa do njenih današnjih dana i noći. Stvari su koje zagrijavaju pažljivog slušatelja i gledatelja. Pun Mjesec te večeri je posuo srebrnim prahom i izvođače i publiku i ambijent pa je to bila real magic theatrical night.
Buđenje poslije revolucije
Lisica je metafora za pisca: „ne pripada ni životinjama ni ljudima ni božanstvima“. Takvoj spisateljici nije mjesto u kokošinjcu gdje se cro-kodače, pogotov kada joj neke tihe rečenice iznutra zvuče kao da ih pijetao kukuriče. „Bio je moj zemljak i lažac“. Ovaj prostor (iz kojeg se autorica izmještala, od Istoka do Zapada), je mjesto brutalnosti i buke (što je smrtonosna kombinacija), a ljudi većinski normalnu ljubaznost doživljavaju kao masku iza koje se krije neka podla namjera. Ili kao slabost koja poziva na vlastito gaženje. Sve je u ovoj predstavi na riječima i tišinama, a glumci su to odigrali tako uvjerljivo, znači bez ikakvog vidljivog napora i nikakvih scenskih trikova. Da, hodamo po minskom polju i kada razgovaramo jer smo svi, manje-više, minirani iznutra i nikad ne znaš koja će riječ ili kretnja izazvati eksploziju nagazne mine u našem polju potisnutoga i/li nesvjesnog. Preživjeti mir ispada tako većim umijećem od ratnog. Veliko redateljsko i glumačko umijeće pak treba da se ova proza Dubravke Ugrešić postavi na scenu. Da je Tito bio ljubitelj kazališta (to je bio Tuđman) a ne veliki filmofil, mislim da bi i on bio vrlo zadovoljan tim komadom koji se igrao u njegovoj vili.
Film „Jedna bitka za drugom“ Paula Thomasa Andersona također traje skoro tri sata ali to vrijeme je kvalitetno pa brzo prolazi. Ponajmanje radi pucnjave i eksplozija kojima je film akcijski zapapren, ponajviše radi radi dubokog psihološkog poniranja u troje glavnih likova, a kroz njih i u ljudsku prirodu kao takvu. Dakle, radi se o umjetnički opravdanom postupku naglašavanja seksualnosti u ljudskim postupcima, bili oni progresivno-revolucionarni ili regresivno konzervativni i militaristički. Glavna junakinja je Crnkinja, pripadnica urbanog revolucionarnog pokreta „Francuski 75“, koja se najviše pali kada su eksplozije najjače, pa traži od svoga pomalo smušenoga partnera (Leonardo di Caprio) da je uzme dok bombe, koje je on postavio, dižu sve u zrak. Njemu se pak digao tek na sigurnoj udaljenosti od vatre i šrapnela, što je „slabost“ koja im oboma spašava život, inače bi im – da je bilo po njenoj – bio okončan u spektakularnoj seksploziji.
Sa dizanjem film takorekuć i počinje i time odmah zaokuplja svu pažnju gledatelja. Da, samo je kraj (života, filma) važniji od početka. Ta crna gerilska pantera traži od zarobljenog oficira da ga digne! On shvaća njenu naredbu konvencionalno pa se diže na noge. Ali ona zahtjeva da digne svoju vojničku diku u gaćama, što mu i uspijeva jer ipak se tu radi o pukovniku. To mu tim lakše polazi za desnicom jer on se, iako teški desničar i suprematist (Sean Penn) najviše pali na crnkinje. Od seksa s njima samo mu je više stalo do članstva u opskurnom elitističkom klubu bogatih moćnika koji, iz sjene, djeluju na održavanju rasne čistoće i povećanju profitabilnih računa u SAD. Tamo gdje je Kubrick stao u filmu „Oči širom otvorene”, Anderson je krenuo u s/eksplicitnu analizu utrobe američkog ekonomsko-političkog korpusa i dubinsku psihoanalizu njegovih aktera. Pogađate, taj najslabiji i najsmušeniji (zato i najsimpatičniji) lik ovog tronošca na kojemu se film temelji, ispada najnormalniji, kao čovjek, suprug i otac. Shvatio je da je puno teže i odgovornije održati obitelj i odgajati dijete nego mijenjati društvo eksplozivnim napravama. Njegovu mladu suprugu je pičio revolucionarni Eros pa je, umjesto sa suprugom i kćerkom, morala provesti više godina u zatvoru.
Da, i svakodnevni život, običan i neprimjetan, jedna je bitka za drugom i za svaku se traži ljubav, hrabrost i ustrajnost. Andersonov humanizam se završava optimizmom: kćerka odlazi na mirne prosvjede, a otac će je čekati duvajući lagano travku na kauču. Jednostavno, toplo, suvremeno i normalno. U balkanskoj varijanti ta bi priča imala fatalistički razvoj po onoj: kakva majka, takva kći, a kakav otac, takav sin. Dakle, ponavljači na djelu. Kako ono Thompson reče: „Mene su tako odgajali moji pa onda ja tako to”.
#Festival mentalnog zdravlja #Jedna bitka za drugom #PT Anderson
