PoeTris: Tri pjesme po izboru autora.
Nemam više jedno ime Nemam više jedno ime imam razne verzije, sto načina imena kako su ga ovakvo, nemoguće, nedosljedno ispisano izgovarali prvo nervozno i s prijetnjom na granicama, po vlakovima i autobusima u policiji, po općinama i ambasadama nezainteresirano, u poštama i bankama, kako su se s imenom tukli ovdašnji jadni službenici, i ja s njima, što su se dovijali, hrvali, prilazili sa simpatijom, ljutili se i mirili s imenom pred njima, dodavali slova, oduzimali glasove razmještali akcente, gađali intonacije skupljali oči i mrštili se uzimali zrak prije nego se stušte niz izgovor Onda prijateljske varijante, na jezicima civiliziranih naroda - kad se čovjek rado podavao krstiti da bude malo u sigurnom da se i na njega spusti neka meka ruka dok malo ne ojača Vučem sa sobom u sjeni i seriju hipokoristika, kojima su me zvale, a kao da nikad nisu kad me danas oslove na telefonu ili u ljutim službenim pismima I još jedno kad rijetko dođem nazad a netko me nov dozove imenom što naglo oživi pod poznatim timbrom što je jednom dobar i prisan a drugi put s izvijenim obrvama s bagažom pod težinom neugodne tišine i samorazumljivim nečim što me uvrijedi uvijek tako da odmah hoću da se vratim ovdje da se od užasa prepoznavanja radije skrijem u sto krivih verzija moga imena gdje lakše slušam kako se lome nad nepoznatim slušam ponovo kako se sapliću i ustaju udaraju meni poznat nepravilan ritam u uhu siguran, uspavljujući drugi zvuk u koji se umotavam k’o u komotan kaput (U Nizozemskoj, 2013., ili tu negdje)
Iritacije i san
u stilu starih kolega
U hipotetičkim situacijama već, a nad osobnom
ovom novom erom – zamor karakterom:
njihove isturene
karaktere i personalne
historije, prije nego se okreneš, zamorne.
Kao napad – kao teror, čini mi se.
Ne karaktere – hoću prononsirane sise! –
ne napuhane bagaže, neinteresantnu prošlost i storije,
sve duže, i sporije
baš me briga za bekgraund i vazda iste lične priče –
Nije oholost, stvarno, nego kako samo jedna na drugu liče...
Objekt a ne osobnost, stil a ne sadržaj, tijelo a ne duh
Jer nemam živaca više. Ali zato imam njuh –
namirišem zamku i bježim. I ne gledam više kroz prste
nijednoj. Nema više mjesta za samopredavanja te vrste.
A, jedno mi nije jasno
pa eto, pitam (makar već bilo kasno):
gdje je onaj spontani seks bez preambule, što se vidi u filmovima?
Ono divno p’jano, s ‘vatanjem po javnim mjestima i parkovima?
Ne to, ne prljavo, ili odraslo, s tehnikom – nego s odsjajem
doživljenog i željenog; mlado, neopterećeno znanjem,
sve još ponekad buđeno snovitim bijelim sjajem
onoga doba, onoga Tada
kao svjetlom, i zvukom, nekad istinski sretnog grada.
Još na tren slika, istinita!, zgođena! –
zajedno pod kabanicom
plastičnom, žutom.
Naša mokra koža, miris, i tople ljetne kiše
Samo to (bar još jednom želim). Ništa više.
Kraljevski muzej Ništa nepoznato nisam vidio u Kraljevskom muzeju u Amsterdamu: Van Goghovo plavetno zvjezdano nebo noć nad Gorskim Kotarom, u ljeto osamdeset i šeste (ili tu negdje) Breughelov Kermis, trpeza na seoskom sajmu, kirvaj u Velikoj Gorici u novembru para s kožuha i šarenih džempera, puši se kotlovina, šoferi, kuvari i babe, piju pive, nakreću (baš s apetitom) pravo iz flaša pravo naški - ukraj usta mirišu, namiguju i smiju se dobro im I mi smo se kao Boschova djeca igrali isto tako pod oblacima a činilo nam se da je nad nama gore jarko crvenilo na zalasku. Kraj decenije svi smo p’jani, govore nam da imamo šanse - kažu, otprilike, jedan naprema sedam svi odjednom troškáli jer nam je ćeif. obnevidjeli od pasjaluka k’o da pa vjerujemo po prvi put u naš nesavršeni zemni džennet svi smo, nakratko, Bosanci. *** Jedino mi je Rembrandtova Noćna straža danas strana (bez obzira na Arsena). Grupa pod oružjem dva gradska kapetana okupljena u uznemirenoj noći kao da kaže:”kako tebi – tako i meni, pa kako nam bude!”, i tu je da brani sve ljude unutar zidova sve ljude
Đorđe Matić, pjesnik, pripovjedač, esejist i kritičar, rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i
odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu
studirao englesku i talijansku književnost.
Objavio je pjesničke zbirke Lingua franca, Haarlem Nocturne (na nizozemskom jeziku) i
Drugi zvuk, zatim knjige eseja o glazbi Tajni život pjesama i Tajne veze; zbirke ogleda i eseja
Historija i savremenici, Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava, te Visages du silence –
Lica tišine (na francuskom).
U rujnu 2021. godine objavio je roman Niotkuda s ljubavlju.
U proljeće 2022. godine izašla mu je nova zbirka poezije Šifrirano, biografija – nove i
izabrane pjesme.
Priredio je više publicističkih, kao i nekoliko knjiga iz polja povijesnih znanosti.
Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi u Poreču.
