Dnevna doza umjetnosti
Nema ničeg ružnijeg od lijepog vremena u Splitu. Ni vulgarnijeg.
Ove dvije rečenice nemaju/imaju nikakve/nekakve veze s pričom koja slijedi: njihova veznost/bezveznost ovisi o vama koji je čitate. Pa da krenemo.
U četvrtak navečer, u splitskoj Galeriji umjetnina je otvorena 20. jubilarna izložba radova s natječaja otkup radova mladih umjetnika i umjetnica E „Erste Fragmenti“. Iz kataloga „Tijekom dva desetljeća stručna povjerenstva odabrala su više od 220 radova od kojih većina danas krasi (podebljao: A.K.) zidove poslovnica, ureda te ostalih prostorija Erste banke diljem Hrvatske“ (napisala: Vanja Babić, predsjednica stručnog povjerenstva za otkup radova).
Dan poslije, u petak, oko podneva, naoružani je pljačkaš upao u poslovnicu Erste banke u Gundulićevoj ulici (u blizini Općinskog suda i Druge policijske stanice) i iz nje izišao s novcem i zaštitarom kao taocem. No, bio je to za njega very black Friday: naletio je na dvije policajke i dobio dva metka – jedan u nogu, a drugi u glavu. Bio sam u blizini događaja ali, nažalost, sat vremena prije nego što je započeo pa ne mogu svjedočiti o njemu, ali mogu o izložbi (kao ne-događaju?), na kojoj sam ostao do posljednjeg zalogaja i gutljaja.
„Ima neka tajna veza“. Možda je ipak samo kronološka (slike u četvrtak, meci u petak). A možda je, na kvantnom nivou, dublja. Ostavljam nekome drugome da to istraži.
Smrt i smrt
Izložene radove sam otišao pogledati treći dan, u subotu, oko podneva (dakle, u otprilike isto vrijeme kada se, dan prije, dogodila pucnjava koja je, za pljačkaša, završila smrtonosno). Izloške sam zatekao kako blago počivaju u miru, tek uz nečujnu prisutnost mlade galerijske službenice u crnom. Taj sam grobljanski ugođaj tek nakratko narušio, nisam imao kome izraziti saučešće pa sam, nakon par minuta, izišao, s retoričkim pitanjem ispod čela: je li umjetnost mrtva? Bog je mrtav (to znamo još od Nietzschea), a On je najveći umjetnik svih vremena (to smo nekada znali i priznavali). Prema tomu, sada je došao red na nju – umjetnost – da umre?!
Nema veze, idemo dalje: kapitalizam je živ i vrlo živahan te nesumnjivo inteligentan pa itekako profitira od smrti umjetnosti. I, naravno, od smrti umjetnika (dok umjetnikovo tijelo ide pod zemlju, cijene njegovih radova lete u nebo). Ukratko, u kapitalizmu se najviše isplati smrt i stoga je umjetniku današnjice najisplativije što ranije umrijeti, kako bi što duže i ugodnije živio, stvarajući umjetnost po ukusu bankara i korporativnih menadžera. Umjetnost koja će krasiti zidove njihovih ureda. To jest: ukrasnu umjetnost. Koja ne postavlja dublja pitanja nego se bavi površinom postojanja i platna, koja ne uznemirava niti provocira već umiruje i idilu evocira. Riječju, mrtvu umjetnost. U najboljem slučaju, poluživu umjetnost. Oni koji proizvode potonju, umjetničke su veličine našeg doba. That¸s the way it is i valja se tomu, jelte, prilagoditi, ako ti je život mio.
Umjetnost, u tom procesu tranzicije iz ateljea na Tržište, stradava kao kolateralna žrtva ali to je cijena koju se ima platiti da bi se preživjelo i, eventualno (ako se postigne tržišni uspjeh) dobro živjelo (ma što to značilo).
Prošla svršena vremena su kada bi Umjetnik sebi odrezao uho, danas će radije svojoj slici iskopati oko (nego iščupati dlačice iz uha). Pa bi se moglo reći da upravo Smrt i Erste banka čine zajednički nazivnik ta dva događaja u ta dva dana: jednog u galeriji, drugog na ulici. S time da je ovaj ulični bio daleko uzbudljiviji, znakovitiji i filmičniji pa onda i medijski zastupljeniji od prvoga, omeđenog zidovima Galerije umjetnina. No, zato je ovaj događaj inter muros bio neusporedivo ukusniji, kaloričniji i pitkiji od događaja pljačke i pucnjave. Nije banka cicija: na trpezi je bilo preobilje dekorativnih i ukusnih zalogajčića, a vino se nesputano točilo i grlo močilo. Pa se i nije mnogo govorilo, osim ni o čemu i o light nečemu, da se ugođaj ne bi kvario a površina splitskog likovnog bazena, nedajbože, zatalasala.
Sve u svemu, otvaranje 20- Fragmenata bilo je politički i gastronomski vrlo korektno, a umjetnicima čiji su radovi otkupljeni i ekonomski isplativo. Dajbože još tako obilnih, ukusnih i pitkih otvaranja i još banaka koje će iza njih stajati…
Film i film
Sutradan sam morao poduzeti hitne mjere za ponovnim uspostavljanjem dubljeg kontakta sa Životom i Umjetnošću pa sam pohitao u knjižnicu Marka Marulića. I tako, dok se pucalo u Gundulićevoj, ja sam se izlagao rafalnoj pucnjavi rečenica Thomasa Bernarda iz romana „Beton“, a rečenica mu je duga prosječno od 10 do 15 redaka i svaka mu je neumoljivo razobličavajuća, prema unutra (sebi) i prema vani (društvu). Krenuo sam najprije, priznajem, s romanom. „Circus astralis“ Zorana Prodina, ali kako je ta knjiga „koja duše ne izbavlja nego zabavlja“, uspjela me je – kao predjelo – „zabaviti“ tek desetak stranica pa sam, iz slovenske, krenuo u susjednu, austrijsku književnost, po glavno, izbavljujuće jelo. Bernard nije bon-ton pisac, naprotiv, a nije ni Elfriede Jelinek, njegova sunarodnjakinja i književni pandan (na nju ću se baciti idućeg tjedna ). Tako to ide: na ljutu ranu, ljuta trava.
Sve samo ne mlaka kamilica samo/zaborava! Kinoteka Zlatna vrata je za mene bila i ostala mjesto sebe(o)sjećanja, a na njenom jelovniku bila su dva filma za mene: “Bird“ Andree Arnold i “The Tango Lesson” Sally Potter. Sjajna, ogledalna kombinacija!!! Dva filma – dva posve oprečna filmska rukopisa. Prvi prljav, drugi čist. Prvi s dna engleskoga društva, drugi s njegova vrha. Prvi prerealističan, drugi stiliziran i estetiziran. A oba dobra, svaki na svoj način. I oba humanistički topla i sa sretnim završetkom. U oba muzika ima važnu, pače i ključnu, ulogu: određuje karaktere, njihovu klasnu pripadnost i individualnu budućnost. Završni muzički brojevi drže senzibilnijeg gledatelja na stolici do posljednjeg imena i akorda u odjavnoj špici. A to je znak da će film u njemu trajati još dugo nakon njegova završetka i da će mu se, u sjećanju, moći vraćati, kad god mu zatreba.
“Bird” započinje u stilu koji je meni odbojan: mnoštvo kratkih kadrova, snimljenih kamerom u ruci i pokretu, s previše krupnih planova (a najodbojniji su mi oni snimljeni s leđa), pankerski preglasno i silovito, onako kako se rade ulični grafiti: na brzinu naškrabaj svoju poruku i trči dalje. Likovi su rubni, a njihov društveni milje je tetovirana bijeda s periferije. Tu su Ken Loach i Mike Leigh na speedu, sa sprejom u ženskoj ruci. Obožemoj, zar još jedna sirova engleska priča o adolescentima i njihovim infantilnim, našmrkanim roditeljima u betonskim nastambama prekrivenim grafitima (kao što su žabe krastače krastama)! Prerealno, prenaturalno, predoslovno za moj ukus. No, srećom, u drugoj polovici filma, stvari se mijenjaju, od pojave Birda (kojeg igra Franz Rogowski, nalik Joaqimu Pheonixu kao jaje jajetu) postaju staloženije, umjerenije i dublje da bi završile – u ključu fantastike – kao oda obitelji, ma koliko ona uvrnuta i razjebana bila. Ta britanska vitalnost (koja ne daje mjesta samosažaljenju), ta korijenska povezanost s tradicionalnim vrijednostima (ma koliko bila izvanjski negirana) imponiraju u svakoj izvedenici. Čak i u bliskom susretu noćne vrste s malom hordom polupijanih britanskih tinejdžera (pub crowd), na skliskim skalama u splitskom Getu, odmah nakon završetka filma. Kako one samo bezobzirno izlažu golu kožu svojih ruku, ramena i vratova kiši i hladnoći i piče dalje u tu praznu splitsku noć: they are fucking class heroes!
„The Tango Lesson“ također slavi život, ma kakav bio, a život dvoje protagonista ovog filma je povlašten njihovim društvenim statusima i uspjesima: oboje su priznati umjetnici, ona filmski, a on plesački: tango ih veže i spaja. Dobro, oni su i Židovi, što njihovu ljubavnu priču čini sublimnijom, sofisticiranijom i estetski pročišćenijom (crno-bijela fotografija). Na koncu i edukativnijom (film je podijeljen u 12 lekcija). Dok glavni likovi prvog filma misle samo srcem (muški i glavićem, ženski i vaginom), ovi koriste i glavu pa je njihov super Ego jak, baš koliko je jak Id onih prvih (ma i jači!). Otuda (iz te klasne i psihološke razlike njihovih likova) sva razlika u filmskom stilu, ritmu i melodiji ovih dvaju naslova. Koji zajedno čine jednu punu dnevnu dozu umjetnosti.
Istaknuta fotografija: Carolina Barbarić, Kopač, 2023.; s izložbe Erste Fragmenti otvorene 27. ožujka u Galeriji umjetnina Split
#Ante Kuštre #Erste fragmenti #Galerija umjetnina #Knjižnica Marka Marulića #Split
