Između glumca i aktivista u kulturi te ravnatelja HKD na Sušaku, koliko ste rascijepljeni između kreativnih i, nazovimo ih, uredničko – poduzetničkih dijelova bavljenja kulturom? Ili je baš taj balans i odvajanje terena dobrodošlo za stalno zadržavanje oštrice…

Trenutno je moja kreativna strana stavljena „na čekanje”. Barem za neko vrijeme. Naprosto uz ravnanje ustanovom kao što je Hrvatski kulturni dom na Sušaku ne postoji slobodno vrijeme u kojem bih se mogao posvetiti kazalištu. Ali taj kreativni, pa i aktivistički segment nastojim ispuniti kroz mogućnost izbora programa koje nudimo unutar HKD-a. I to je svakako jedan dio kreativnog izražavanja, a ako ništa drugo kreira javno mnijenje kroz razvoj i edukaciju publike. Ono što mi sad već pomalo nedostaje je povratak kazališnoj režiji. Ali i te se ideje lagano slažu u ladici, pa tko zna, nakon HKD-a eto me možda ponovno u ulozi redatelja „na daskama koje život znače”.

S kojim ste svojim kazališnim ulogama dosad najzadovoljniji? Postoje li neke role koje su još uvijek neostvarenim snom? Iz portfolija često izvođene i omiljene klasike s regularnih premjernih repertoara nacionalnih kazališnih kuća i mimo njih, iz redova nekih novih klinaca i klinki dramaturga i dramaturginja…ima li nešto što Vas osobito trigerira?

Ja sam se u svojoj tridesetogodišnjoj glumačkoj karijeri zaista naigrao. Što u institucionalnim kazalištima, što na izvaninstitucionalnoj sceni. Pamtim neke uloge kao meni jako drage i bitne za neki životni period. Vežu me lijepe uspomene za njih – 25 godina bio sam dio ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a često sam snimao i za TV produkcije. Možda ne toliko filmova koliko mislim da sam mogao ili koliko sam možda priželjkivao. Ali što je tu je. Sada gledano unatrag s nekom distancom, ne mogu reći da sam nezadovoljan ostvarenim. Moju posljednju kazališnu predstavu radio sam s Arpadom Schillingom u ZKM-u, što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo.Mi glumci ovisimo o mnogo čemu i to je onaj ne baš lijepi dio te profesije. Dugo mi je trebalo da se suočim s tom spoznajom, ali onog trena kad sam to shvatio, odlučio sam stvar uzeti u svoje ruke i krenuo sam u vlastite autorske projekte. Kad govorimo o priželjkivanim ulogama, oduvijek sam želio odigrati Harwoodova „Garderobijera” i Sofoklova „Edipa”, ali kako još uvijek nisam prestar za te uloge, nikad se ne zna što nas sve još čeka u životu.

A što se tiče nastupa u TV serijama? S obzirom na brojne epizodne uloge koliko ste zadovoljni domaćom serijskom produkcijom, ne samo u kontekstu onih u kojima ste sudjelovali?

Ja naime nemam doma televizor i to je neka moja odluka, tako da uopće ne pratim ili vrlo rijetko pratim TV produkciju. Eventualno nešto pogledam preko interneta, ali to su uglavnom pomno odabrane dokumentarne serije ili filmovi. Tako da baš nisam najbolji sugovornik za razgovor o kvaliteti domaćih produkcija. Mala tajna – puno toga što sam snimio za domaću televiziju, zapravo nisam nikada niti vidio. Kako imam jako malo slobodnog vremena, a želim ga čim više koristiti za čitanje, čim vidim da neki serijal ima više od 5 epizoda ili više od dvije sezone, ja u startu odustajem od gledanja. Znam da to i nije možda najbolja odluka, ali nekako se nadam da ću za sve ono kvalitetno, a propušteno, imati vremena u mirovini.

Što možete reći o riječkoj glumačkoj sceni? Često se Rijeku u pop kulturnom segmentu iz odstojanja ostatka Hrvatske promatra kroz percepciju riječkog rocka, pa se znalo povlačiti paralele sa Seattleom u kontekstu globalne glazbene scene. Kakvo je pak stanje u glumi? Je li Nina Violić glumački Urban, a neki novi art kolektivi mimo HNK potencijalni Let 3?

Nisam siguran da možemo vući paralele između glazbene i kazališne scene. Drugačiji su to parametri djelovanja i neka sasvim drugačija publika. Osim toga zašto mislite da bi Nina Violić trebala biti predstavnica riječke scene? Mislite po rođenju? Ona je prvenstveno glumica koja radi u Zagrebu i prije bih je vezao za zagrebačku nego li za riječku scenu. Fascinantno mi je kako Rijeka nakon toliko vremena još uvijek živi na valu „riječkog rocka”, a zapravo vam nitko ne može objasniti gdje se ta scena danas reflektira u samom gradu i njegovoj kulturnoj sceni. Kao netko tko je odrastao u Rijeci 80-ih i vrijeme provodio na koncertima i događanjima u Palachu i u Lovorki Kukanić, mogu svjedočiti o rock sceni tog perioda iz prve ruke, ali to su neka vremena koja su odavno iza nas. Ako danas prošetate centrom grada čuti ćete neki sasvim drugačiji melos. Mislim da je upravo to ona istinska slika Rijeke danas. I nije mi jasno zašto si to zapravo ne želimo priznati, već se stalno pozivamo na neke romantičarske vizije. Pa nije to nikakav bauk. Tu smo gdje smo i s tom se činjenicom suočimo, kako bismo lakše s njom plivali dalje. Ovako Rijeka stalno izigrava neku tragikomičnu Blanche DuBois, što sad već postaje dosta nakardno i neozbiljno.I ne slažem se kad čujem da su neke generacije bile bolje od ostalih. Uvijek je u svakoj generaciji bilo talentiranih mladih ljudi, samo su vremena i ono što su ona noslila sa sobom bili drugačiji. Svako vrijeme ima neke svoje junake, tako da i danas ima tu zanimljivih proplamsaja na umjetničkoj sceni. Kao i nekih talentiranih mladih ljudi. Na primjer Kolektiv Igralke. Ili Borna Babić, Kristina Paunovski, Filip Koludrović, Marta Rak… Da nabrojim samo neke koji su stasali u Rijeci, a trenutno su vrlo uspješni i prepoznati na međunarodnoj sceni. Pitanje je samo koliko će ti talentirani mladi ljudi htjeti ostati raditi u Rijeci uz ovakvu kulturnu politiku Grada. Taj entuzijazam mladosti na izvaninstitucionalnoj sceni uglavnom ne može dugo potrajati. Mogu to potvrditi i sam iz vlastitog iskustva.

Koliko je (ne)zahvalna pozicija insidera iz Rijeke u vođenju programa jedne od bitnih kulturnih institucija grada? S obzirom da ste, pretpostavljam, pod povećalom i da sve segmente svog rada morate dvostruko češljati, kao i situaciju da nam je društvo visoko ispolitizirano u ostatku države – koliko ste slobodni u smislu odvajanja struke od drugih centara društvene moći i miješa li Vam se ikad politika u program, plan i način rada?

Imao sam sreću (ili možda nesreću) da me u Rijeci prije dolaska u HKD, zapravo nije dugo bilo u gradu, pa sam malo izgubio kontakte i ostao izvan cijele te priče „tko s kime”. Samim time dosta sam „nekontaminirano” s poprilično entuzijastičnim timom ljudi, krenuo u građenje nove institucije u kulturi. I sve to s nekim „bona fide” stavom i vizijom. Ali čim ste u poziciji vođenja neke gradske ustanove, neminovno ste povezani s politikom i njenim odlukama. Taj vam dio bude jasan u prvih tjedan dana ravnanja. Mi smo kao tim koji vodi HKD, krenuli s postavljanjem temelja toj ustanovi pred sam početak EPK, što je bilo dosta izazovno. Naime sav je fokus bio usmjeren na program Rijeka 2020 i nismo imali gotovo nikakvu pomoć od strane osnivača. Bili smo malo „izvan fokusa” što je bilo poprilično izazovno, obzirom da je Ustanova tek trebala krenuti sa svojim radom. Još nas je pri tom zadeslila i pandemija. Ali sad gledano unatrag, taj se mali tim zajedno samnom na čelu, dobro snašao i ja sam izuzetno zadovoljan postignutim. Uspjeli smo u tom periodu iskristalizirati i naše strateške smjernice, što je veliki uspjeh. Publika nas prepoznaje i svakako smo postali neki „svjetionik kulture” na toj strani grada, u kojem samo što nije „ugašeno svjetlo”. Činjenica je da je Sušak jedan dio našega grada koji je potpuno zanemaren i zapušten. Svaki dan kad idem iz centra na posao i prijeđem Rječinu, imam osječaj da ulazim u neku drugu zonu, neko drugo vrijeme, neku lokaciju koja je izolirana od ostatka grada. Taj famozni zid koji ne postoji još od 1947. danas se prelaskom mosta osjeti u nekom metafizičkom doživljaju. Mi u HKD-u djelujemo na lokaciji na koju se ide ciljano i ne možemo računati na „slučajne prolaznike”, jer ih u Strossmayerovoj ulici niti nema. Tako smo blizu samog centra, a opet tako nekako daleko. Spašava nas parking na Delti za naše večernje izvedbe, jer u protivnom i dolazak automobilom u HKD bio bi skoro pa nemoguć.

Koje su po Vama najistureniji segmenti riječke pop kulture i najbolje komunicirani prema ostatku zemlje? Jasno, odnosno na kulturnu scenu…je li to glazba, literatura, film, gluma, teatar, izložbe…i tko su najznačajniji i najprepoznatljiviji nositelji riječke pop kulture mimo, ove godine najčešće komuniciranog Leta 3, uslijed Eurosonga i „Mama ŠČ“ epizode?

Svakako je najpopularniji dio naše pop kulture glazba. Na toj sceni imamo popriličan broj kvalitetnih predstavnika. Zato je naša odluka da svake godine za Božićni koncert u HKD-u izaberemo nekog vrhunskog vokalista s lokalne glazbene scene. Nadam se samo da će nam taj lokalni glazbeni „portfolio” ostati još dugo nepresušan. Ali imamo mi i sjajnih mladih vizualnih umjetnika, dizajnera, književnika, filmskih djelatnika. Problem je što vrlo često oni djeluju izvan Rijeke, jer su im negdje drugdje omogućeni bolji uvjeti stvaranja ili plasiranja njihovih radova. Evo, jedno od novih imena koje dolazi iz našeg grada je i sjajna mlada književnica i filmska djelatnica Dora Šustić. Njezin roman „Psi” pravo je remek-djelo. Još kad uzmete u obzir da je to i njezin prvijenac! Ovaj grad ako pogledate unatrag u povijest, nikada zapravo nije vrednovao svoje umjetnike. Nekako su oni uvijek bili bolje prihvaćeni u svijetu, nego li u svojoj sredini. Za mene je najbolji primjer nedavno preminula Daša Drndić. Rijeka kao da nikada zapravo nije bila svjesna kakvu maestralnu spisateljicu ima. Iznenađen sam koliko je malo ljudi u Rijeci ikada pročitalo i jedno njezino djelo.

S obzirom na novoizabranu voditeljicu Galerije Kortil Ivanu Lucić, što možemo očekivati u kontekstu programa izložbenog prostora HKD-a? S druge strane, obzirom na činjenicu da se trenutno na riječkoj izložbenoj sceni provuklo mnogo pitanja oko autentike „senzacionalističkih” izložbi i inih organizatora, postavilo se i pitanje autentičnosti izložbe Chagalla u Kortilu 2019. godine. Što nam možete reći o tome i kakvo je Vaše mišljenje o aktualnim problematikama uslijed recentnih izložbi „Mi.Ona.Coco” i „Biennale Opatija”?

Drago mi je da se pokrenula cijela ta polemika. Nemam ništa protiv privatnih inicijativa u bilo kojem segmentu kulture. To je pravo svakog pojedinca i cijenim sav njihov trud i uloženo vrijeme i energiju da za takva događanja pribavi sponzorstva i donacije, te pronađu prostor za izlaganje ili izvedbe. Problem nastaje ako su u pitanju javne ustanove i javni novci. U tom slučaju trebaju biti i jasno postavljeni kriteriji: raspisan javni natječaj, objavljena stručna komisija, te iz dokumentacije razvidna stručnost i kompetencije prijavitelja. Očigledno je u ovom slučaju taj dio ostao poprilično netransparentan. Mene osobno zanima koja je to komisija npr. lokalne TZ procijenila da bi to bio prioritet njihova financiranja i na osnovu kojih strateških smjernica? Što se tiče Chagallove izložbe „Boje ljubavi”, mi smo tu izložbu organizirali u suradnji s Rebel Kolektivom i njegovim kustosicama. Dakle radi se o javno-privatnom partnerstvu. Izložba je zamišljena kao ljetno događanje s ciljem obogaćivanja turističke ponude. Dakle, u ljetnom periodu kada je HKD inače znao biti zatvoren za javnost, ponudili smo još jedan program našoj publici i stranim posjetiteljima. Naravno da su se za posjet izložbi plaćale ulaznice. Ona je tim novcem I financirana. I nije to bila jedina takva izložba. Naplaćivale su se ulaznice i za Lovru Artukovića I za Tisju Kljaković Braić. Što se autentičnosti tiče, sumnjam da bismo dobili dozvolu za korištenje autorskih prava od Fondacije i Nacionalnog muzeja „Marc Chagall” da porijeklo privatne kolekcije nije prije toga bilo provjereno. Ti su se pregovori i prepiska vodili s njima mjesecima prije otvorenja same izložbe u Galeriji Kortil. Osim toga trebali su biti zadovoljeni i razni uvjeti kako bi se izložile Chagallove grafike. Tako smo upravo zbog te izložbe u galeriju sproveli i video nadzor, koji je dobiven sponzorstvom, a posjedujemo ga i danas. Da zaključim – s 4.000 posjetitelja koliko je u ljetnim mjesecima na takvoj dislociranoj lokaciji imala ta izložba, mi smo u HKD-u bili jako zadovoljni. I da – lokalna TZ odbila je sufinanciranjati našu izložbu. Pretpostavljam da se Marc Chagall nije uklapao u njihovu viziju obogaćivanja turističke ponude grada. Što se tiče nove voditeljice Kortila, ona nam u Galeriju dolazi s početkom rujna i siguran sam da ćemo odlično surađivati. Moja želja je da kroz Galeriju budemo i dalje lokalno važno mjesto za izlaganje, te da se pozicioniramo još snažnije i na regionalnoj sceni. Kako smo u HKD-u zadnjih godina postali Centar za performativne umjetnosti u VR tehnologiji, želja mi je da to znanje i tehnologiju koju posjedujemo oprobamo malo i na likovnoj sceni, odnosno kroz neke izložbe u Kortilu. Jolanda Todorović svakako je udarila čvrste temelje Galeriji Kortil i siguran sam da kolegici Lučić neće biti teško preuzeti sve ono što je do sada u Galeriji kapitalizirano.

Je li riječka kultura in general prepletena zavišću i kris-krosanjem privatnih financijskih interesa, što često zna biti slučaj u ostatku države, ili je Rijeka svojevrsni „otok“ pošteđen takvih križaljki?

Rijeka je jako mala sredina i gotovo da ne možete sastaviti komisiju koja neće biti u nekom sukobu interesa zbog poznanstava s ostalima na sceni. Puno je tu neke gorčine i jala. To sve proizlazi iz osobnih frustracija. No na to se ne treba obazirati. Kako se ono kaže: „Bara je mala…”. Obzirom na takvo stanje, trebalo bi bolje promisliti narednu kulturnu strategiju Grada. Ja već nekoliko godina ukazujem na taj model na izvaninstitucionalnoj sceni koji ne funkcionira, nije produktivan i kulminira mnoštvom nagomilanih frustracija. Ljudi stvaraju u konstantnom burn out-u. Ali me nitko ne čuje. Ili me možda nema tko čuti?

Koliko su društvene mreže pripomogle, a koliko odmažu konstruktivnoj komunikaciji u segmentu komentiranja, kritiziranja, propitivanja svih područja kreativnog rada u kulturi? Kakva su Vaša iskustva? Svede li se uvijek sve na privatne animozitete ili ponekad u masi zaglušenja informacija bude i pažnje vrijednih prepiski?

Društvene mreže su jedan veliki deponij u kojem svatko može istresti svoje mišljene o svemu. A ono što je najbitnije, svi su u tom cyber svijetu izuzetno kompetentni. Preporučam knjigu „The Game” Alessandra Baricca – jako dobra analiza stanja na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo glasni u toj sferi the game-a; dapače oni urlaju i od buke se više ništa ne čuje, a ponajmanje ono bitno. Ali zato kad treba izaći na ulicu ili za govornicu, nekako te ambicije i kompetencije naglo usahnu. Društvene mreže uglavnom su postale vreća za boks. Naravno, imaju one i svojih pozitivnih strana, ali treba u svemu tome dobro lučiti što ćete od toga preuzeti, a što uopće ne vrijedi vaše pažnje. Kad dođete do toga da to znate prepoznati, jednim ste velikim dijelom zaštitili svoj suverenitet.

Mimo onog ravnateljskog, koji je dugoročni kreativni i glumački plan rada kroz sljedeći period? Pripremate li neke nove uloge u filmovima, na daskama ili TV serijalima?

Trenutno sam usredotočen samo na vođenje HKD-a. Upravo smo dobili još jedan EU projekt i pokušavam složiti stručnu ekipu oko njega, kako bismo u narednim godinama taj projekt uspješno sproveli. Jednako tako, želja mi je prije isteka mog mandata osigurati sve uvjete za energetsku obnovu HKD-a, jer ta zgrada vapi za renovacijom I osuvremenjivanjem. Uz sve te planove, kazalište, film i TV izgledaju mi kao neki daleki futur.

A što se tiče plesa koji je također bio i ostao jednom od bitnih standpoint-ova Vaše umjetničke karijere? Koliko se možete baviti istim mimo sudjelovanja u Aerowaves-u?

Kad govorimo o suvremenoj plesnoj sceni, HKD se u proteklim godinama dosta dobro pozicionirao lokalno, kao i regionalno. S kolegama iz Slovenije pokrenuli smo jedan klaster, tj. plesnu mrežu – Pan Adria. Dugogodišnji smo partner i predstavnik za Hrvatsku u europskoj mreži Aerowaves, a trenutno su u pripremama i još neka nova umrežavanja. I to ne samo na polju plesa, već i na glazbenoj sceni. Jako sam zadovoljan ekipom koja trenutno vodi HKD. To su sve mahom ambiciozni mladi ljudi, vrlo kompetentni na polju u kojem rade. Tu su i naši brojni volonteri Volonterskog programa u kojem je HKD nositelj za čitavu gradsku kulturnu scenu. Uspijemo li obnoviti infrastrukturu i nabaviti suvremenu tehničku opremu – rekao bih da je pred HKD-om sjajna budućnost.