Eleanor Shearer britanska je autorica karipskih korijena i unuka imigranata iz generacije Windrush. Završila je magisterij iz političkih znanosti na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je istraživala nasljeđe ropstva i pitanje reparacija; terenski rad u Svetoj Luciji i na Barbadosu nadahnuo je njezin prvijenac. Danas vrijeme provodi između Londona i Ramsgatea. Njezin roman prvijenac Rijeko, otpjevaj me domu donosi priču o majci Rachel koja nakon formalnog ukidanja ropstva 1834. godine kreće preko Kariba u potragu za svojom djecom prodanom na druge plantaže. Knjiga je uvrštena u popis 100 knjiga koje treba pročitati 2023. godine te se razvija u filmsku adaptaciju. Jučer je kao gošća Vriska predstavila svoj roman u Rijeci.
“When the hurricanes came, they ripped up even the sturdiest trees; and when the white men came, they tore children out of their mothers’ arms.”
(Kada bi uragani došli, iščupali bi i najčvršća stabla; a kad su bijelci došli, otimali su djecu iz majčinih zagrljaja)
U kojem ste trenutku života odlučili napisati ovako snažnu knjigu? Jeste li osjećali neku nepravdu u sebi koju ste trebali izbaciti na površinu?
Odlično pitanje. Moja je obitelj došla u Veliku Britaniju u velikom valu poslijeratne migracije. Moja je majka rođena u Ujedinjenom Kraljevstvu, a ja sam odrasla vrlo svjesna tema poput rase i rasizma i često smo o tome razgovarali. Kad mi je bilo 16 godina, majka i ja smo zajedno otišle na izložbu koja je posadila sjeme za ovaj roman. Izložba je govorila o ukidanju ropstva na Karibima i što je ključno, o tome kako se ta priča pripovijeda u Britaniji. Obično se priča da su bijelci u Britaniji spoznali da je ropstvo loše i dali robovima slobodu. To zapravo ne priznaje činjenicu da su porobljeni ljudi na Karibima neprestano pružali otpor. Na toj sam izložbi prvi put čula da su doista postojale žene koje su nakon emancipacije tražile svoju djecu koja su im bila oduzeta. To mi je bila nevjerojatno snažna priča i od tog trenutka sam znala da ću jednog dana o tome napisati knjigu. Jer je to predivna, a vrlo malo poznata epizoda povijesti. Dakle, spoj općeg osjećaja da želim doprinijeti boljem razumijevanju crnačke povijesti i kulture u Britaniji i tog konkretno snažnog trenutka na izložbi bio je okidač. Čak ni ja, koja imam karipsko porijeklo, nisam znala za taj dio povijesti i zato sam željela priču prenijeti što širem krugu čitatelja.
Vaša knjiga ima toliko slojeva. Kada sam je počela čitati, zapitala sam se je li to priča o ropstvu ili o našoj želji za pripadanjem.
Upravo to najviše volim kod povijesne fikcije; ako je dobro napisana, vodi nas na određena mjesta i u određena vremena, u svjetove koji su nam strani, ali pritom uvijek postoji sidro u univerzalnim ljudskim emocijama. Kao što kažete, tu su pitanja; gdje nam je dom, kome pripadamo, što znači biti slobodan, što znači biti majka. Sve su to pitanja na koja i današnji čitatelji mogu pronaći svoj odgovor, iako se radnja bavi specifičnim povijesnim kontekstom karipske povijesti. Željela sam progovoriti o tim temama upravo u okviru ropstva i osvijetliti dio povijesti koji mnogi ne poznaju, ali se nadam da će priča odjeknuti i kod čitatelja današnjice.
Što Vama znači sloboda?
Sloboda je složena. S jedne strane, riječ je o mogućnosti da činimo što želimo, ali u stvarnosti uvijek postoje ograničenja; ne možemo raditi baš sve što nam padne na pamet. Čak i ljubav može biti ograničenje slobode, kada nekoga volite, ne želite ga povrijediti pa svjesno nećete učiniti nešto što bi mu naudilo. U mom romanu to je posebno naglašeno , nije to utopijska priča u kojoj ukidanje ropstva znači da Rachel, crna žena 1830-ih, odjednom ima novac i moć da radi što želi. Živi u i dalje okrutnom vremenu, ali čak i tada može pronaći male džepove slobode i prostora gdje može djelovati po vlastitoj volji. Za mene je sloboda upravo to; neprestana ljudska težnja da pronađemo svoj prostor djelovanja, čak i unutar ograničenja. I zato sam željela da knjiga, unatoč teškoj temi, bude i knjiga nade – jer čak i u najmračnijim vremenima povijesti uvijek postoje ljudi koji su pružali otpor i stvarali prostor za sebe.
Možemo li uopće reći da je ropstvo ikada završilo? U Londonu smo nedavno gledali sramotan marš protiv migracija, čini mi se da ljudi i dalje ignoriraju posljedice kolonijalizma. Britanija je osvajala, uništavala, krala, ostavljala za sobom siromaštvo i nejednakost, ali sada, kada ljudi iz tih zemalja bježe od siromaštva, ostaju na marginama društva, u siromaštvu i neprihvaćanju.
Da, potpuno se slažem. I upravo sam to pokušala postići romanom, u Velikoj Britaniji postoji golemi jaz između načina na koji se govori o povijesti Carstva i načina na koji o njoj govori moja obitelj. Ljudi misle da je to priča koja je završila 1834. Zakonom o emancipaciji. Zato sam roman smjestila baš u to vrijeme, jer čak i tada, između 1834. i 1838., zakon je govorio da su bivši robovi formalno slobodni, ali su morali raditi za svoje bivše gospodare bez plaće određeni broj godina. Čak i nakon toga, otoci su ostali pod vlašću plantaža, sve do vremena mog djeda ljudi su radili za bijedne plaće, živjeli u lošim uvjetima, bez dobre zdravstvene skrbi i obrazovanja. Ako pogledamo širu sliku, i klimatska kriza za koju su odgovorne najrazvijenije zemlje, tjera ljude iz domova. Željela bih da postoji dublja povijesna svijest o svemu tome jer bi to pomoglo suprotstavljanju zastrašujućem jačanju krajnje desnice. Moja majka, kći imigranata, često kaže da je sve ovo već jednom vidjela šezdesetih I sedamdesetih godina; iste parole, istu mržnju. Ali, i onda su se ljudi borili i uspjeli. To je jedini razlog za nadu; možemo učiti iz prošlih otpora.
Majčinstvo je u Vašem romanu pokretačka sila radnje. Zašto ste izabrali da upravo lik majke bude glavni lik u knjizi?
Jedan od razloga zašto me toliko privukla priča o ženama koje su nakon ukidanja ropstva tražile svoju djecu jest to što je jedno od temeljnih obilježja ropstva bilo uništavanje obiteljskog života. Ljudi su, kad bi ih doveli iz Afrike, gubili svoja imena, prekidala se veza s precima. Obitelji su često bile razdvajane po plantažama; partneri, braća, sestre. Uništavalo se pravo na obitelj i potomstvo. Zato mi je iznimno snažno da su te žene nakon svega rekle: „Ne, neću dopustiti da mi obitelj ostane uništena, ponovno ću je sastaviti.“ To je moćna poruka otpora. Osim toga, istraživanje crnačkog majčinstva mi je bilo jako važno, jer i danas postoje složene političke rasprave o tome imaju li crne žene pravo majčinstva i kako ih se percipira kao majke. Pogledajte najpotresnije slike iz SAD-a nakon ubojstava Georgea Floyda ili Michaela Browna , majke koje stoje i govore: „Ubijeno mi je dijete.“ Biti crna majka ni danas nije sigurno. Ako pogledamo širu sliku, majčinstvo je čin otpora i drugdje, u Gazi danas gledamo genocid u kojem su djeca među glavnim žrtvama, gledamo majke u otvorenoj tuzi. Na granicama SAD-a i Europe majke su opet razdvojene od svoje djece. Zato sam željela da roman bude ukorijenjen u jednu konkretnu karipsku priču, ali i da bude univerzalni politički komentar; tko ima pravo biti majka, čije je majčinstvo zaštićeno, a čija djeca mogu biti oduzeta ili ubijena. To je političko pitanje.
Postoje feminističke struje koje smatraju da majčinstvo ograničava žensku slobodu. Smatrate li da je majčinstvo oblik slobode ili opresije? Ili sve ovisi o kontekstu i osobnom izboru?
Mislim da majčinstvo doista ovisi o kontekstu. U Ujedinjenom Kraljevstvu postojala je struja bijelog feminizma koja je majčinstvo doživljavala kao oblik opresije; žene su bile prisiljene ostajati u kući, biti samo majke i zato je mnogima sloboda značila odbijanje majčinske uloge. Međutim, mojoj majci je majčinstvo bilo izvor ponosa. Znala je da dolazi iz loze u kojoj to pravo nije bilo zajamčeno. Željela ga je potpuno prigrliti i nije ga doživljavala kao oblik potlačenosti. Zato smatram da je važno da feminizam ne zaboravi da se borimo i za pravo da ne budemo majke, ali jednako tako i za pravo da budemo majke i da to iskustvo bude sigurno i poštovano.
“Many of us had already lost one home. A home of deep roots and of ancestors delved down into history. Those roots did not save us. Those roots rotted in the hulls of the slave ships, in darkness and filth. We had little left to plant in the new world, and whatever we had was the white men’s for the taking. So we tried to live only on the island’s surface. We planted cane, but nothing of our own. Mothers turned their heads when a baby was born, refusing to meet its eyes”.
(Mnogi od nas su već izgubili jedan dom. Dom dubokih korijena i predaka ukorijenjenih u povijesti. Ti korijeni nas nisu spasili. Ti su korijeni istrunuli u trupu brodova za robove, u tami i prljavštini. Malo je toga ostalo što možemo posaditi u novom svijetu, a što god da smo imali bilo je na raspolaganju bijelcima. Zato smo pokušavali živjeti samo na površini otoka. Sadili smo trsku, ali ništa svoje. Majke su skretale pogled kad bi se dijete rodilo, odbijale bi pogledati ga u oči).
Kako je izgledao put vaše knjige nakon što ste je dovršili , od pronalaska izdavača do objave? Jeste li zamišljali da će izazvati ovakav odjek?
Ideju za knjigu dobila sam još sa šesnaest godina, no trebalo je punih deset godina da je zaista počnem pisati. Rukopis je nastao tijekom pandemije kada sam imala dovoljno slobodnog vremena jer sam radila iz svog stana. Rekla sam sama sebi: Ako knjigu sad ne napišem, više se nikada neću moći opravdavati da nisam imala vremena. Uspostavila sam disciplinu i pisala svaki dan. Kada sam dovršila rukopis, pronašla sam agenta i poslala roman izdavačima. Bila sam presretna što priča nije odjeknula samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, nego i u SAD-u, a danas i u brojnim prijevodima uključujući i hrvatski jezik. Nevjerojatno je vidjeti kako priča pronalazi put do ljudi u tako različitim dijelovima svijeta. Posebno mi je važno što sam je pisala s dvjema publikama na umu: onima koji o toj povijesti znaju vrlo malo i onima koji su duboko uronjeni u karipsku povijest. Poseban je osjećaj kada mi netko kaže: “Nisam znao da su žene na Karibima tražile svoju djecu”. Tada imam osjećaj da sam doista podijelila dio Rachelina svijeta s njima. Još je dirljivije kada knjigu pročitaju ljudi s Kariba i kažu da im je priča istinita i potresna. Tada znam da sam uspjela.
Mislite li da književnost može biti pokretač društvenih promjena? Može li umjetnost mijenjati svijet?
Vjerujem da može. Umjetnost nam može vratiti nadu u trenucima očaja. Kada pronađemo priču ili umjetničko djelo koje nam pokaže alternativne načine postojanja, to nam pomaže izaći iz očaja. Ali, čitanje vidim kao početak, a ne kraj političkog angažmana. Dobra umjetnost može nam pokazati smjer, ali je na nama je da napravimo sljedeći korak ; moramo izaći na prosvjed, pisati zastupnicima, uključiti se u aktivizam. Ponekad me brine što nam se čini da je jedina politika koja nam je preostala konzumacija. Kao da je jedino što možemo učiniti sjesti kući i pročitati knjigu. No knjiga bi trebala biti iskra koja nas pokreće na djelovanje.
Jeste li od početka imali jasnu viziju stila i strukture romana ili ste ih otkrivali u procesu?
Trebalo mi je vremena da pronađem pravi ton. Znala sam da ne želim pisati roman koji će biti izrazito brutalan, poput filma 12 Years a Slave (12 godina ropstva). Za mene bi to bilo previše traumatično jer je to i moja obiteljska povijest. Pomogla su mi djela autorice Andree Levy, posebice roman Small Island, jer ona uspijeva prikazati brutalnost i patnju, ali i trenutke radosti i nade. Što se planiranja tiče, nisam od onih koji moraju imati savršenu strukturu prije početka pisanja, ali uvijek moram znati kraj. Kada mi je na pamet pala posljednja rečenica romana (koja je takva i objavljena), znala sam da mogu krenuti pisati. To mi je pomoglo da izdržim kroz sredinu romana, koja je često najteža za autora.
Je li bilo dijelova romana koje je bilo posebno teško napisati?
Da. Jedan dio romana bavi se temom passinga; pretvaranjem da ste netko drugi; bijelac, slobodan čovjek i odbacivanjem vlastite baštine. Budući da i sama izgledam kao da sam bijela, iako mi je majka crna, mnogo sam razmišljala o tome. Bilo je izazovno pisati o liku koji donosi takvu odluku, iako to osobno ne bih učinila. No smatrala sam važnim prikazati da su ljudi i na taj način pokušavali pronaći put do slobode. Također, kao autor postanete vrlo vezani uz svoje likove i teško je pisati o njihovoj patnji ili smrti. Ali, nisam željela stvoriti utopijski roman. Istina je teška i to je moralo ostati u knjizi.
Radite li na novoj knjizi?
Da. Nova knjiga izlazi na engleskom u veljači iduće godine i zove se Fireflies in Winter (Krijesnice u zimi). Radnja je smještena u Novu Škotsku u Kanadi i prati jamajčansku bjegunku iz ropstva koja je 1790-ih deportirana ondje sa svojom zajednicom. Mora preživjeti u surovoj, hladnoj klimi, posve drugačijoj od tople i sunčane Jamajke. Zaljubljuje se u ženu koja živi u divljini i njih dvije bježe u šumu kako bi pokušale stvoriti vlastiti život.
#18. Vrisak #Eleanor Shearer #Vrisak #Vrisak - riječki sajam knjige i festival autora
