Studentski je život često suviše hiperbolizirano okarakteriziran kao bezbrižan i jednostavan, a javna je tajna da on za sobom nosi i niz stresova – kolokviji, seminari, profesori, manjak vremena i premalo plaćeni studentski poslovi, samo su neki od njih. Pa ipak, studenti imaju i niz društvenih povlastica te raznih mogućnosti, koje su im ponuđene radi vlastitog boljitka, a koje vrlo često, moguće i zbog spomenutog nedostatka vremena, prolaze ispod radara. Jedna od takvih je i program međunarodne razmjene studenata, ERASMUS. ERASMUS (European Region Action Scheme for the Mobility of University Students) program je program Europske unije što omogućava studentima, nastavnicima i osoblju visokoškolskih ustanova da studiraju, predaju i obavljaju stručnu praksu u inozemstvu. Osnovan 1987. godine, ERASMUS promovira međunarodnu suradnju i razumijevanje među mladima, omogućujući im stjecanje novih vještina, upoznavanje različitih kultura i poboljšanje zapošljivosti. Program je od tada proširen i integriran u širi Erasmus+ program, koji obuhvaća sve sektore obrazovanja, osposobljavanja, mladih i sporta. ERASMUS je, dakle, divna mogućnost koja je ponuđena svim studentima, ili makar onima koji su se spremni odvažiti na taj korak, proći kroz šumu birokracije i pregristi činjenicu da, naravno ako spadaju skupinama suprotnima od navedenih, muški studenti humanističkih znanosti i ženske studentice iz područja tehničkih znanosti, na osnovu pripadnosti manjini, za projekt dobivaju veće financije. Uzmemo li u obzir da na ERASMUS projekte najčešće idu studenti koji studiraju minimalno godinu dana, takva je podjela, osobito zbog nedostatka motivacijskog karaktera, prilično besmislena, no to je problematika što bi se mogla obraditi nekom drugom prigodom.
Početkom travnja 2024. godine, nekolicini kolega s dvopredmetnog studija Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i meni ponuđena je opcija kratkoročne mobilnosti u okviru Erasmus+ programa, što će se odvijati u periodu od 27. do 31. svibnja 2024. u Kopenhagenu, danskom glavnom gradu. S obzirom na to da je spomenuti period, što se tiče ispita i fakultetskih obveza, prilično udaran, priznajem da sam se dvoumila, no mogućnost besplatnog putovanja prevagnula je nad beskrajnim satima provedenim za skriptama.
Stručnu praksu, što obuhvaća područja muzeologije i muzejske pedagogije, odrađivali smo u Nacionalnoj Galeriji Danske ili SMK – Statens Museum for Kunst. SMK je najveći danski muzej te se također smatra glavnim muzejem za vizualne umjetnosti u državi. Pozamašna kolekcija muzeja, koja se sastoji od otprilike 260 000 umjetničkih djela, kao i većina nacionalnih simbola kojima se država ponosi, vezana je uz kraljevsku obitelj. Kolekcija je tako malo po malo nastajala isključivo radi interesa vladajućih, a kada je Danska proglašena demokratskom zemljom, kralj je kolekciju odlučio „donirati“ javnosti, odnosno iz svojih ju privatnih odaja prebaciti u javni prostor, gdje će svi u njoj moći uživati. S obzirom na to da za ovu zavidnu kolekciju nije postojala građevina prikladnih gabarita, između 1889. i 1896., u duhu historicizma, izgrađena je ogromna zgrada, koja, osim što je pružila utočište kraljevskoj kolekciji, simbolizirala je i veličinu kralja, a da se on nije vodio onom: „Velik si koliko ti je kuća velika!“, Danci nikada ne bi imali prilike diviti se monumentalnosti najvećeg muzeja u državi te remek-djelima, kako danske, tako i flamanske umjetnosti. Kolekcija se kroz godine nastavljala širiti, što je u konačnici rezultiralo manjkom prostora, stoga je 1998. izgrađena još jedna građevina, također za svoje doba izrazito moderna te izvedena u staklu, koja je sa starom spojena impozantnim hodnikom, poznatim još i pod nazivom „Ulica skulptura“. Dvije su građevine, koje čine današnji SMK, u priličnom kontrastu jedna od druge, a promatramo li ih kao jednu, kompaktnu cjelinu, opetovana simbolika koja paralele vuče s danskim društvom doima se neizbježnom. U staroj se zgradi nalaze kolekcije europske, danske i francuske umjetnosti nastale u periodu od 1300. do 1900. godine. Moderna je pak građevina rezervirana za modernu i suvremenu umjetnost te ona sadržava djela nastala u periodu od 1900. do danas. Monumentalnost nas je muzeja, kako izvana, tako i iznutra, prilično oduševila, barem dok nismo krenuli pobliže analizirati kolekcije te ubrzo shvatili da će takav pristup zahtijevati više vremena no što je predviđeno za naš boravak u muzeju.
Praksa je obuhvaćala niz predavanja, radionica i edukacija kroz koje nam je osoblje muzeja, predvođeno Nanom Berhardt, članicom edukacijskog odjela muzeja, prezentiralo metode koje koriste u komunikaciji s posjetiteljima te u provedbi didaktičkih programa. SMK izrazito drži do odnosa s posjetiteljima, imaju niz programa i projekata koji se nude javnosti. Nacionalna Galerija Danske ima i nekolicinu programa za mlade, jedan od kojih je i ULK (Unges Laboratorier for Kunst), u okviru kojega zajednica mladih ljudi, od 15 do 26 godina, razmjenjuje ideje, kreira raznovrsne projekte te nastoji razviti alate za poboljšavanje komunikacije između muzeja i javnosti. Muzej vrvi mladim ljudima, osim studenata koji rade na raznim pozicijama u svim muzejskim odjelima, tu su i oni koji u muzeju odrađuju stažiranje, koje nažalost nije plaćeno, ali služi za stjecanje iskustva. Ono što je kod SMK-a posebno dojmljivo, jest to da muzej funkcionira kao ogromna mašina s morem zaposlenika, a kolekcija je toliko velika da u muzeju istodobno može boraviti bar desetak grupa, a svaka će ga od njih doživjeti na potpuno drugačiji način, jer radionice i vodstva, koja se nude posjetiteljima, variraju od onih klasičnih, oldschool obrazovnih formi, pa sve do nekih modernijih, kroz koje se umjetnost koristi kao medij posredovanja unutarnjih duševnih stanja posjetitelja s vanjskom mu okolinom.
– Razmjene su uvijek divna prilika da čujemo neka druga mišljenja, dobijemo par svježih očiju izvana, jer u muzeju uvijek postoji nekolicina slijepih točaka, koje će bolje primijetiti netko izvana, nego mi koji smo ovdje svakodnevno. Ovakvi su nam zato, internacionali sastanci, uvijek vrlo korisni. Često provodimo projekte za mlade u okviru ERASMUS-a, i ne samo za studente povijesti umjetnosti. Meni je to uvijek vrlo interesantno, i sama sam sudjelovala na razmjeni, u Chileu 2016. godine, nakon čega su kolege iz tamošnjeg muzeja došli kod nas u Kopenhagen. Razmjene su odličan način da se usporede prakse i izmijene ideje, a uvijek postoji i ta mogućnost surađivanja na nekim projektima, rekla je Nana Berhardt, članica edukacijskog odjela muzeja.
Kopenhagen studentima i mladim ljudima nudi niz mogućnosti i prilika, a ako je nešto trulo u državi Danskoj, to sigurno nije sustav visokog školstva. Riječanin Antonio Rajković, poznat po svojim plivačkim uspjesima, u Kopenhagenu je preddiplomski studij završio na KEA-i (Kopenhagen School of Design and Tehnology) te sada, prije upisivanja mastersa ili diplomskog studija, radi u struci, kao arhitektonski tehničar.
– U Danskoj ti ne plaćaš fakultet, nego država tebe plaća za studiranje. To je tako na svakom fakultetu. Kada sam ja krenuo, dobivao sam otprilike 750 eura mjesečno, ali pod uvjetom da imaš studentski posao, na kojem moraš odraditi 44 sata mjesečno, što je smiješno, to su dvije smjene tjedno. Ja sam počeo raditi u jednom supermarketu, ali sam zbog korone tražio posao dva mjeseca. Dakle dobivaš stipendiju, koja je sada oko 850 eura, narasla je zbog inflacije, dobivaš i plaću, gdje je minimalna satnica oko 150 danskih kruna, čija je vrijednost ista kao hrvatskih kuna. Ali državnu stipendiju ne možeš dobivati ako nisi iz zemlje članice Europske Unije, s EU putovnicom. Financiranje studenata je jako dobro, ja otkad sam dobio posao, nisam svoje pitao ni kune od kad živim u Danskoj. Za stipendiju se prijavljuješ preko stranice „SU“, priložiš ugovor o poslu, jer to je jedini uvjet za dobivanje stipendije, ali opet ne smiješ dobivati previše novaca od posla. Danci ne moraju raditi za stipendiju. Nakon pet godina ovdje dobiješ dansko boravište, i onda možeš dobivati stipendiju i bez da radiš. Jedini je problem što su i plaća i stipendija oporezive, ja sam kao student znao plaćati oko 100 000 kruna poreza godišnje, a dobio bih malo više od toga. Porez se skida automatski, samo moraš izračunati unaprijed koliko ćeš otprilike imati dohotka, da bi ti oni skinuli tvoj porez, koji je u Danskoj oko 45 %. Izguraš s tim, ne možeš puno uštedjeti, ali ne živiš kao student u Hrvatskoj, ne krpaš kraj s krajem, započinje Antonio, koji naglašava da je program po kojem će se studirati utvrđen od samog početka, prije nego uopće započneš studiranje već imaš jasan uvid u to što će se raditi u kojem semestru.
– Faks je baziran na tome da se sve radi na grupnom radu, a ja nisam u tri i pol godine pročitao ni jednu knjigu. Naravno, daju ti literaturu, preporuče ti što da čitaš, ali ništa nije obavezno. Sve se radi na laptopu, dakle nisam imao bilježnice ni knjige. Studirao sam arhitektonsku tehnologiju, tako da sam se najviše bavio 3D modeliranjem svojih projekata. Svaki semestar je drugačiji projekt, drugačija zgrada, drugačiji princip gradnje, i ti tako učiš svoju struku. Nema štrebanja, samo praktičan rad. Ja recimo ne bih učio do 4 ujutro, ja bih do 4 ujutro modelirao zgrade, i tražio rješenja određenih problema. Na ispitu projekt prezentiraš i kao član grupe i kao individualna osoba, ali prezentiraš grupni rad, tako da isto treba znati s kim ćeš biti u grupi, ali pretežito se svi sve uspiju dogovoriti. Učiš o nekom managementu među ljudima, komunikaciji, rješavanju problema s ljudima, puno te tih socijalnih aspekata faks nauči. Što se toga tiče faks je super, s tim da bih ja volio malo više ovog štreberskog dijela, možda jer sam na to bio naviknut u hrvatskom sistemu školstva, nastavlja Antonio Rajković.
Iako je čitav studij praktički bio koncipiran na praktičnom radu, Antonio ne smatra da mu nedostaje znanja. „Okružen si ljudima koji imaju iste ciljeve kao i ti, i onda učiš o tome i od drugih ljudi. Ništa tebe ne stopira da sam istražuješ neke stvari, na kraju krajeva na tome se studij i bazira, profesori ti daju smjernice, a ti sve moraš sam tražiti, i tako onda učiš“, pojasnit će Riječanin uz dodatak da niti jezik nije prepreka, u Danskoj se apsolutno svi koriste engleskim jezikom.
– Sve je na engleskom, cijeli faks. Zapravo ne moraš znati ništa danskog, jer Danci svi pričaju tečno engleski, eventualno imaš par situacija gdje ga ljudi odbijaju pričati, uglavnom kod starije populacije, ali to je stvarno rijetkost. Naravno, uvijek je bolje znati lokalni jezik, ja ga nisam još počeo učiti ali mislim da hoću uskoro, ako ne, naučit ću ga kroz rad. Kad mi netko priča danski, mogu ga razumjeti 60, 70 %, ali ne znam ga još pričati. Sve je na engleskom, a još jedan bonus studiranja vani je što upoznaš jako puno drugih ljudi, puno stranih ljudi. Ima par Hrvata s kojima smo se družili, ali osim toga je ekipa svugdje internacionalna, zaključuje Antonio Rajković, Riječanin koji je nakon završenog preddiplomskog studija u Kopenhagenu ondje ostao i raditi.
ERASMUS je, dakle, izvrstan način na koji studenti mogu proširiti svoje vidike, upoznati drugačije kulture te steći iskustvo i nove vještine. Danska, priznajem, nije bila na mojoj bucket listi za putovanja, stoga mi je posebno drago što sam je imala prilike posjetiti u okviru kratkoročne Erasmus+ mobilnosti. Ne znam bih li mogla, poput Antonia Rajkovića, u njoj živjeti i studirati, ali putovanje nikada nije na odmet. Iako čitava priča oko danskog nacionalnog identiteta sadržava ne jednu, malu „bijelu“ laž, poput one da su Danci najsretnija nacija na svijetu, ili da je autohtono stanovništvo izrazito zadovoljno miješanim nacijama i kulturama u svojoj državi, ipak svaka kultura ima tendenciju prikazati samo crem de la crem od svojih običaja, pri čemu niti Danci nisu iznimka. Ono što je u Danskoj uistinu dobro organizirano, jest sustav visokog školstva. Studente se potiče na rad za vrijeme studija, naglasak je na grupnim i praktičnim radovima koji studente pripremaju za buduća radna mjesta te im država osigurava financijska sredstva za pohađanje fakulteta. Da, i mi imamo kvalitetne i besplatne fakultete, nedostaju nam još samo poslovi od kojih ćemo stizati rješavati fakultet, a pritom nešto i zaraditi, i barem zera državnih sredstava, pa da, dok maštamo o dobrim poslovima koje će nam naša diploma „osigurati“, ne moramo baš vješati zube po policama. Ali naša studentska sredstva barem nisu oporeziva. Ajde, i to je nešto.
Naslovna i ostale fotografije: Marta Sirotich
#Erasmus #Erasmus+ #Kopenhagen #Studij u Danskoj
