Sinoć, 15. rujna, u Galeriji O.K. održala se riječka promocija autobiografskog romana Blank, osebujnog autora Feđe Štukana, sarajevskog glumca i producenta, pilota, humanitarca i glazbenika. Blank je objavljen 2019. godine; ovo mu je 50. izdanje, ali u Rijeci do sada nije bio predstavljan. Feđa Štukan u njemu otvoreno, gotovo bez imalo emocija i zadrški, progovara o svome životu kojega je ogolio do krajnjih granica. Feđa se sinoć, govoreći o romanu uz stručno moderiranje Ernesta Marinkovića i Kristiana Siroticha opet ogolio te okupljenima u Galeriji O.K., uz svoj roman, predstavio osebujnog, plemenitog, impulzivnog, strastvenog i altruističnog sebe.
Roman Blank nije trebao biti objavljen, njegovo pisanje Feđa Štukan započeo je na nagovor Angeline Jolie i Brada Pitta tijekom snimanja filma „U zemlji krvi i meda“.
„Angelina Jolie i ja smo se kroz razgovor dotakli različitih tema te shvatili kako imamo dosta zajedničkih dodirnih točaka, slična iskustva i životne interese. Zatim me Brad Pitt pozvao na joint. Rekao sam mu da ne pušim ali da bi bio grijeh propustiti iskustvo dijeljenja takvog trenutka s njim. Zapalili smo i potekao je razgovor unutar kojeg mi je on u jednom trenutku rekao kako je za ulogu u Dvanaest majmuna proveo u ludnici čak 5 sati. Pazi, 5 sati!“, publika se smije. „Rekao sam mu kako sam bio svezan na psihijatriji 11 mjeseci. Rekao je, pa moraš to zapisati! I tako se rodila ideja o ovome romanu.“
Počevši govoriti o romanu Feđa je posvetio pozornost zahvalama gdje se zahvaljuje zaista velikom broju ljudi. Riječ je o brojci od gotovo 1700 ljudi. „Prvo sam se zahvalio Angelini Jolie i Bradu Pittu. Zatim sam se zahvalio svome kumu pa sam shvatio da se moram zahvaliti i njegovoj ženi. Zahvalio sam se i njihovoj djeci. Tada sam se zahvalio jednoj prijateljici čiji me partner baš ne voli, ali baš otvoreno me ne voli. Ne bih da mu se ne zahvalim pa da on to nekako krivo ne protumači. On je divan suprug i otac. Počeo sam razmišljati, pa tko sam to ja da se sada njemu ne zahvalim jer on mene ne voli? Kako mene činjenica da me on ne voli sprječava da mu se ja zahvalim? Kako me činjenica da me on ne voli sprječava u tome da volim ja njega? Pa sam se zahvalio i njemu. Tako je krenuo nastajati taj popis ljudi. Nastojao sam se zahvaliti svim ljudima, od svojega djetinjstva, koji su mijenjali tijek mojih misli, nudeći mi prilike da činim svjesne odabire, pretvarajući me u čovjeka koji sam sada. Ne vjerujem u to da imamo svoje originalne misli, uglavnom su to misli identične onome što smo čuli, vidjeli ili pročitali pa ako imamo malo pameti onda skrojimo i neke svoje misli. Siguran sam da su moje misli, ono što ja sada jesam, zapravo fragmenti ljudi koje sam putem susretao kao i da ti ljudi kao dio svojega identiteta imaju mene. Bez svih tih ljudi ne bih bio to što sam sada, ne bi postojao roman, ništa od ovog ne bi postojalo.“
Na komentar o tome kako je roman gotovo lišen emocija te pitanje o tome kako se uspijeva tako odvojiti od sebe Feđa je rekao kako je to tehnika koju koristi u glumi. „To nije odmak od emocija. Zapravo, ja želim da ti koristiš svoju emociju. To je kao kad me gledaš na sceni. Ja zapravo ne moram imati emociju. Trebam imati samo određen tok misli. Ako se uspijem sjetiti točnog toka misli i prenesem ga kako treba, emocija kod gledatelja ili čitatelja sama potekne.“
Feđa je kao najpotresniji događaj izdvojio smrt svoje djevojke Mirne. Govorio je o skidanju s heroina; o tome kako je dugo bio bliže smrti nego životu. Desetak je puta bio klinički mrtav.
„Mirnina smrt za mene je najpotresnije iskustvo, ta sekunda kad je vidim mrtvu u kadu, a godinu koja je zatim uslijedila ne bih poželio nikome. Rat je prema onome što je u meni izazvala Mirnina smrt bio smijurija, a stvarno sam se tijekom rata nagledao svega. Bio sam u nekim suludim jedinicama, ali navikneš se na koncept rata. Prvi put kad sam se susreo s mrtvima i ranjenima, skupljao sam po cesti dijelove žene; njena crijeva imao sam u rukama; njenu sam nogu stavio na njeno tijelo, a ona, ta žena, za to je vrijeme još bila živa; kad sam to doživio počeo sam se tresti,; tresao sam se i grizao si zanoktice, dok nisam shvatio da u ustima imam tuđu krv. Već za sljedećih nekoliko sličnih scenarija skupljao sam putem raznesene dijelove tijela kao da je to najnormalnija stvar. Najgore je bilo vidjeti mrtvu djecu“, rekao je te nastavio: „Rat je izrabljivanje siromašnih ljudi, mi ginemo za bogate“.
Iz ralja ovisništva izvukao se zbog susreta s novorođenom bebom, kćerkom njegove sestre, pred kojom je, držeći je po prvi puta u rukama plavim, otečenim i gnojnim od uboda, osjetio sram. „Nije to nikakva metafizika. Osjetio sam stid.“
„Nisam znao da ću izdati roman. Kad sam ga izdao nisam znao što da očekujem. Kad nešto izdaš ne znaš što će se s tim desiti. Svaki uspjeh koji je roman napravio za mene je bio wow, vidi ovo!“
Roman je postao obavezna lektira u nekim školama, a Feđa je na to jako ponosan. „Blank” je obavezna literatura na Goldsmiths univerzitetu u Londonu i Mostarskom univerzitetu, a preveden je na engleski, francuski i talijanski jezik.
„Prvo, nakon što škola izrazi želju da im to bude lektira, ja im poklonim knjiga koliko god traže. Zatim djeca to čitaju pa ja dođem da održim predavanje. Imao sam predrasude i stidim se zbog toga, naročito o tim klincima koji su stalno na Instagramu i nemaju pojma ni o čemu. No, djeca koja meni postave pitanje u tim školama, postave ga toliko precizno da ja ne vidim luft da ni na jedan način ne odgovorim točno ono što su me ta djeca pitala! Nema šanse da takvo pitanje može postaviti neki glupan! Vidim nadu u toj djeci!“ , rekao je Feđa za sam kraj sinoćnjega druženja.
Fotografije: Marta Ožanić
#Blank #Feđa Štukan #Galerija O.K.
