Dokumentarac Feminism WTF prikazan je u sklopu festivala feminističke i queer kulture Smoqua prošlog petka, 13. listopada, u Art-kinu u Rijeci. Na njegovu se projekciju vozim šesticom, lapidarno upoznata s temom dokumentarca koja se bavi pitanjem feminizma danas. U vožnji se prisjećam scene iz šestice od par dana prije, kada je skupina mladih muškaraca, srednjoškolaca u adidas trenirkama, komentirala djevojku koju su vidjeli na ulici. Od svih kreativnih izraza, jedan sam zapamtila: „napunio bih je kao tijesto za burek.“ Pitam se, gdje je i što je feminizam danas.
Feminism WTF dokumentarac je austrijske redateljice Katharine Mückstein, izašao je ove godine te prati uspjeh na festivalima i velika gledanost kod austrijske publike. Uvodni je govor prije projekcije na petak 13. u Art kinu održala Marina Chrystoph, savjetnica za kulturu i direktorica Austrijskoga kulturnog foruma. Kako sama kaže, hrvatski jezik uči dva tjedna, ali bitnim smatra pokušaj razumijevanja tuđe, odnosno naše, kulture, stoga time vođena govor drži na hrvatskom jeziku uz oduševljen aplauz publike. Svjetla se dvorane gase u korist rasvjetljavanja pitanja feminizma danas.
Redateljica Mückstein za potrebe je ovog dokumentarca okupila brojne teoretičarke, aktivistkinje i umjetnice time pružajući feminističku diskusiju iz različitih točaka gledišta i iz različitih diskursa, spretno obuhvaćajući širok spektar tema koje se tiču pitanja žene danas.
U film nas uvodi ideja o društvenoj konstrukciji roda, koristeći se eksperimentom snimljenim za potrebe dokumentarca. Eksperiment prikazuje te propituje pitanje razlike u ophođenju prema djeci na temelju njihovog zadanog spola kroz igru s djevojčicom i dječakom. Razlike na koje eksperiment upućuje jest korištenje drugačijeg jezika i pristupa na temelju spola djeteta, racionalniji i „odrasliji“ kada se radi o dječaku, a kod igre s djevojčicom sudionici eksperimenta se koriste tetošenjem uz promjenu tona glasa te općenitom simplifikacijom tema o kojima kroz igru pričaju s djevojčicom. Što se same igre tiče, kod dječaka se biraju igre koje potiču razvoj logičkog mišljenja usmjerenog ka pronalasku rješenja za zadane probleme, a kod djevojčice poticanje na igru s lutkama i domaćinstvo, odnosno, prenošenje vrijednosti rodno utemeljenih društvenih uloga. Na društvenu konstrukciju istih eksperiment ukazuje otkrivanjem da su djevojčica i dječak u eksperimentu u biti obrnutih spolova, odnosno da ih se za potrebe eksperimenta preodjenulo u suprotni spol. Na taj način, dokumentarac dinamično i zanimljivo ukazuje na ulogu rodnog stereotipiziranja pri odgoju te prikazuje teoriju roda izloženu iz akademskog diskursa na razumljiv, relevantan i pristupačan način.
Dokumentarac koji okuplja feminističke teoretičarke, kao i svaki onaj koji se bavi diskusijom kroz akademski diskurs, potencijalno zatvara vrata određenoj publici na temelju upoznatosti s terminologijom i teorijom. Ipak, spretnim oprimjerenjima redateljica se opire tome i uspješno prezentira tematiku pitanja roda i spola povezujući teoriju sa svakodnevnim iskustvom, što je za pitanje feminizma od izuzetne važnosti. Osim toga, opire se i potencijalnoj suhoparnosti forme koju bi dokumentarac u svom talking heads obliku mogao imati kroz korištenje dinamičnih i upečatljivih audiovizualnih sekvenci, ponajviše u prijelazima scena, odnosno tematskih jedinica filma. U spomenutim sekvencama, film prikazuje brojne rodne subverzije, često uz pokret tijela. Neke od njih su muškarac koji sa cvjetnim vijencem doji dijete te žena koja se bavi boksom trenirajući ga na lutki muškarca prijetećeg izraza lica. Upečatljive su i plesne sekvence, pa tako u jednoj od njih pratimo ples inspiriran ballroom scenom, odnosno vogueom, dok u drugima ples izvođača i izvođačica koji mahom svojom vizualnom prezentacijom odskaču od rodnih normi. Osim što time filmska forma dobiva na dinamičnosti, ovim se vizualima kod publike izaziva efekt očuđenja, time i ukazivanje na društvenu konstrukciju roda kao takvog. Kroz mrak kinodvorane ipak uspjevam primijetiti određenu vrstu nelagode, iznenađenja, nekad i smijeha, kao reakciju na spomenute kadrove. Pokret i ples ovdje također bude potencijal tijela kao procesa emancipacije kroz zauzimanje prostora i izražavanje. Shvaćanju roda i spola kao društvenog konstrukta suprotstavlja se stajalište biološkog esencijalizma, odnosno shvaćanje roda i spola kao biološki određenih kategorija. Vrsta utjelovljenog iskustva koju film kroz spomenute plesne sekvence otvara prelaze i propitkuju granice rodnih i spolnih binarnosti, otvarajući prostor tijelu kao širokom i bogatom ljudskom iskustvu koje samo po sebi odskače i prelazi granice normativnog muškog i ženskog.
Dokumentarac svoje gorko uzemljenje dobiva i u tematskoj cjelini posvećenoj rodno i spolno utemeljenom nasilju. Kroz poražavajuću se statistiku otvara novi vid pitanja feminizma danas. Naime, ako je feminizam gotovo sveprisutan i svatko je feminist, kako su mogući podaci koji ukazuju na toliku učestalost rodno i spolno uvjetovanog nasilja? Dokumentarac spomenutu problematiku objašnjava time što nasilje često ostaje neprepoznato jer se ono najčešće događa unutar bliskih odnosa, što je u odmaku s kolektivnom percepcijom seksualnog nasilja te nasilnika kao primjerice stranaca koji vrebaju iz zasjede na mračnim ulicama grada. Upravo zato što se događa unutar bliskih odnosa, ženi je put k sigurnosti i pravdi otežan jer je iz takvih vrsta odnosa teško izići, žena je u tom slučaju izolirana, a cijeli problem otežava i činjenica da okolina nerijetko ne vjeruje ženi na riječ.
Osuda te vrste nasilja na društvenoj je razini oprirodnjena do zdravorazumskog te možda upravo zbog toga izmiče čitav niz transgresija koje vode do i održavaju isto. Ekstremni oblici nasilja, poput silovanja i kao krajnji vid nasilja spram žena, femicid, uprizorenja su i emanacije kulturno dominantnog, iako na svu sreću sve više i zastarjelog, arhetipa muškarca. Legitimitet feminističkog ukazivanja i na one blaže vrste prijestupa ovdje dolazi do izražaja, jer oni imaju svoje uporište u istom korijenu, a za njegovo iskorijenje ključno je osvještavanje rodnih modela koji održavaju i pridonose tim morbidnim i poražavajućim statistikama. Statistika ovdje dolazi samo kao nadopuna onoga što već i svi, odnosno sve, znamo iz svakodnevnog iskustva. Sjetimo se samo šestice i bureka s početka ovog teksta. U tom smislu, nije dovoljno ne silovati i ne ubijati žene, već kako bi se ti slučajevi iz društva iskorijenili, osim progovaranja i davanja javnog prostora bavljenja tom temom kroz medije, kao i osiguravanje pravosudnog okvira koji će ženi omogućiti siguran prostor i pravdu, bitna je i vrsta preodgoja modela mišljenja i ponašanja kojima se ženi uskraćuje prostor ne samo sigurnosti, već i poštovanja u realnom društvenom kontekstu.
I zbilja, što je feminizam danas? Što je feminizam uopće? Osim što nerijetko budi vrstu negativnih konotacija, što smo mogli vidjeti i na primjeru recentnih prijepora na temu feminizma koji se odvijaju unutar polja domaće književnosti, što taj pojam uopće znači, sada i ovdje? Spomenute negativne konotacije upućuju na nekolicinu „radikalnih“ ljutih žena, no čak i ako se radi o ljutnji, zašto ta ljutnja ne bi bila legitiman odgovor na trenutno stanje? Ipak, kao problematika se ističe marginaliziranost teme, feminizam kao čahura za sebe koja ne uključuje niti sve žene, a još manje muškarce. Nomen est omen, rekli bi, pa ako se o tome radi, valjalo bi promišljati o pitanju feminizma kao onog koji uključuje problematiku roda i spola u širem smislu. Neporecivo živimo u duboko patrijarhalnom sustavu, no model muškosti koji on nalaže direktno se tiče muškaraca samih koji su u jednu ruku i žrtva istog, a posljedično na kojeg se nastavlja čitav niz žrtava kroz činove utjelovljavanja te vrste patrijarhalne muškosti.
Dokumentarac kao rješenje predlaže i predstavlja intersekcijski feminizam, što jest i konsenzus na globalnoj razini feminizma u recentno doba. Intersekcijski feminizam nastaje kao odgovor na feminizam kao čahuru koja se bavi samo specifičnim glasovima, dominantno onim bijelih žena srednje klase te u fokus stavlja različitosti iskustava koje kategorije poput rase, klase i etniciteta nose unutar stvarnog iskustva žene. Intersekcijski feminizam kao takav predstavlja vid inkluzivnosti, poštivanja međusobnih razlika te zajedništva po pitanju kolektivnih problema, poput sigurnosti, pravosuđa, radničkih prava, reprezentacije, vidljivosti i prostora za svoj glas.
Sam dokumentarac spretno predstavlja siže opsežnog pitanja feminizma danas, ne samo na horizontalnoj osi pružajući širinu tema obuhvaćenih u filmu, već posebice po pitanju vertikalne osi prikazane u filmu. Pri tome mislim da kvalitetno i na zanimljiv način utjelovljuje jedan korpus znanja te ga od tog korijena putem primjera i povezivanja sa svakodnevicom iskustava smješta u ovdje i sada, ne gubeći pritom na svojoj teorijskoj težini. Isto tako, u taj je okvir smješten i feministički aktivizam putem društvenih mreža, unutar tog sustava i dalje ukorijenjen i utemeljen u svojoj kritičkoj osnovi, a kroz primjere svakodnevnih iskustava dodatno legitimiziran kao potreban. Pri umu valja imati i vrstu elitizma, ponajviše klasnog, koju striktno teorijski feminizam vuče uz sebe s obzirom da je za razumijevanje istog potrebno vladati određenim okvirima znanja. U tom pogledu feminizam putem društvenih mreža otvara put demokratizaciji feminističke misli, no pri tome je bitno da ona ne gubi na svojoj kvaliteti. Jer, na kraju dana, nije bitno jesi li ti hashtag feministkinja, feministkinja sa sekcijom feminističke literature na polici ili se uopće ne smatraš feministkinjom, već da prepoznamo ono zajedničko u svemu tome, a to jest da želimo biti u najmanju ruku sigurne i poštivane.
Koliko god se intersekcijski feminizam činio bajnim, kako on ne bi ostao samo ružičasti event popraćen pljeskovima i šljokicama, bitno ga je saditi ovdje, u tlo zemlje gdje se žene i dalje nerijetko dovode u kontekst s tijestom za burek. Valja i primijetiti da je intersekcijski feminizam, koliko god on inkluzivan bio, zapadni trend, a primijeniti ga u kontekst našeg mjesta i vremena bez razumijevanja našeg jezika, bit će potencijalno nezgrapan kao i uvodni govor u film. Pa kada pričamo o rasizmu unutar feminističkog konteksta, bavimo li se pitanjem Romkinja i migrantica? Imaju li one svoj hashtag?
Feminizam možda najviše obećava kao kolektivni napor određenog mjesta i vremena. Kolektivni, jer su pitanja kojim se on bavi dio iskustva svakog i svake od nas, ali kao takav on je i dio naše zajedničke odgovornosti.
Film je popraćen podrškom publike i u riječkom Art-kinu, nakon projekcije doživio je aplauz, što se ne događa često. Nakon filma, u foajeu se kina diskusija nastavlja. Palim cigaretu, nezaobilazno mislim o feminizmu, ali i svom putu kući. Na projekciju sam filma došla šesticom. Nakon filma, na zadnju šesticu kasnim, dakle čeka me pola sata pješačenja kroz mrak. Mobitel mi je na tri posto, genijalno. Hvata me nelagoda. Putem srećem kolegice s faksa. „Javi nam da si sigurno stigla kući.“ Hodam malo sigurnije uz znanje da nisam sama.
#Art-kino #Feminism WTF #Katharine Mückstein #Marina Chrystoph #Smoqua
