U Galeriji O.K. održan je program kulturne razmjene Rijeka – Mostar – Zagreb, zamišljen kao susret nezavisnih scena, suvremenog plesa, performansa, zvuka, video rada, predavanja i dokumentarnog filma. Program, koji se u Rijeci odvijao u suradnji s TRAFIK-om Žaka Valente, OKC-om Abrašević iz Mostara, Centrom za kulturu Peščenica i Centrom KNAP, nije bio tek gostovanje umjetnika, nego pokušaj povezivanja gradova i scena mimo uhodanih institucionalnih i nacionalnih okvira.
Večer je otvorena interdisciplinarnim performansom No more humans Mersihe Mesihović, umjetnice mostarskih korijena i međunarodnog iskustva, izvedenim u suradnji s Nikolom Bevandom. Bevanda je izvedbu pratio i oblikovao kroz glazbeno-zvučni sloj, stvarajući prostor u kojem se zvuk, slika, tijelo i galerijski ambijent međusobno preklapaju.
Nije to bila klasična plesna izvedba, niti rad koji se može jednostavno svesti na jednu umjetničku disciplinu. No more humans funkcionira kao spoj video instalacije, zvuka, prostora i tijela, pri čemu se ples pojavljuje fragmentarno, gotovo kao trag ili precizan pomak, a ne kao dominantna forma. Tijelo nije bilo tu da bi demonstriralo vještinu, nego da bi bilo u razgovoru sa slikom, zvukom i prostorom. U nekim trenucima i publikom.
– Riječ je o radu koji proizlazi iz dugogodišnjeg istraživanja međuzavisnosti zvuka, tijela i prostora. Zanimala me je mogućnost da se ode na neko drugo mjesto, a da se istodobno ostane tu gdje se jest. U tom prostoru izvedbe važno je osvijestiti odnos između slike, zvuka, tijela i publike, ali bez forsiranja značenja i bez potrebe da se iskustvo odmah objasni do kraja, rekla je Marsiha Mesihović nakon nastupa u Galeriji O.K. posebno naglasivši da je cijeli performans, u svojoj najdubljoj namjeri, zapravo čežnja za nečim mekšim.
– Ne mekšim u smislu jednostavnosti ili ugode, nego mekšim kao prostorom u kojem se može usporiti, slušati, promatrati i probaviti ono što se događa. U vremenu pretrpanom informacijama, stalnim podražajima i očekivanjem brzih reakcija, No more humans nastoji stvoriti prostor tišeg, sporijeg i pažljivijeg bivanja, pojasnila je Mersiha, zaključivši da je i njoj samoj taj rad zahtjevan, jer se odmiče od njezinih ranijih, ekspresivnijih radova. Na neki način, taj je performans suprotan onome što je dugo osjećala kao vlastiti umjetnički izraz, pa je od nje tražio drukčiju vrstu prisutnosti, zaustavljanja i unutarnjeg tempiranja.
Nakon izvedbe uslijedilo je predavanje Nikole Rončevića o Mostaru i OKC-u Abrašević, naslovljeno 100 godina rada, kulture i slobode. Predavanje je otvorilo širi povijesni, društveni i politički kontekst mostarske nezavisne scene te prostora koji je tijekom desetljeća mijenjao oblike, ali je zadržao ideju građanskog, otvorenog i slobodnog mjesta kulture.
Današnjem OKC-u Abrašević prethodilo je Radničko-kulturno-umjetničko društvo, a čitav projekt upravo obilježava stotinu godina postojanja. Ime nosi po pjesniku Kosti Abraševiću, koji je umro od tuberkuloze s navršenih tek devetnaest godina. No Rončevićevo predavanje nije ostalo samo na povijesti. Jednako je važan bio uvid u sadašnjost Abraševića i njegovu ulogu u gradu koji je tijekom ratnih devedesetih proživio razaranja ravna onim u Vukovaru.
OKC Abrašević danas djeluje kao nevladina organizacija i prostor nezavisne kulture, neformalne edukacije, medija i umjetničkog izraza koji ne pripada mainstreamu. Njegovi ga akteri vole nazivati mostom na suhom i oazom za kulturne apatride, mjestom za one koji ne pristaju na zadane kulturne, političke i identitetske okvire.
Rončević je govorio i o apsurdima života u Mostaru, gradu koji nije Jeruzalem, premda se nerijetko promatra kroz simboliku podjele, granica i opterećenosti poviješću. Mostar je jedinstven grad, ali paradoksalno i grad u kojem su podjele itekako prisutne. Upravo zato važnost Abraševića nije samo kulturna, nego i društvena: riječ je o prostoru koji ne pokušava biti apolitičan, jer u takvom kontekstu apolitičnost često znači pristajanje na postojeće stanje.
U Abraševiću se, kako je istaknuto, scena pokušava održati na životu. Njeguje se ono što se ne uklapa lako u dominantne obrasce, ono što nema sigurnu institucionalnu adresu i ono što otvara prostor mladima, nezavisnim umjetnicima, edukatorima, medijskim radnicima i svima koji kulturu ne shvaćaju kao dekor, nego kao oblik javnog mišljenja i djelovanja.
Večer je završila projekcijom dviju epizoda dokumentarnog serijala Mostar koji spava. Prikazane su petnaestominutne epizode o Liskoj ulici i njezinim vilama te o Brankovcu, iznimno zanimljivom i poviješću bogatom mostarskom kvartu. Nakon performansa i predavanja, te su projekcije djelovale kao završna noćna šetnja gradom, ulazak u njegove manje vidljive slojeve, u ulice, kuće, memoriju i priče koje često ostaju izvan službenih narativa.
Cijeli program u Galeriji O.K. povezao je nekoliko razina: osobni i umjetnički prostor Mersihe Mesihović, zvučno-performativnu suradnju s Nikolom Bevandom, povijest i sadašnjost OKC-a Abrašević kroz predavanje Nikole Rončevića te dokumentarni pogled na Mostar kao grad složenih i često bolnih memorija.
Upravo zato večer nije bila važna samo kao kulturni događaj, nego kao podsjetnik da nezavisna scena često najpreciznije vidi ono što društvo pokušava potisnuti: podjele, praznine, sjećanja, nevidljive granice, ali i mogućnost da se između njih ipak izgrade drukčiji mostovi.
U Galeriji O.K. ti mostovi nisu bili veliki ni spektakularni. Bili su tihi, krhki, usporeni i pažljivi. Ali možda su baš zato djelovali stvarno.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
Fotogaleriju snimili Aleš Suk i Kristian Sirotich
