Iznimno bitna politička niša izvedbe devedesetih tema je izložbe Osvijesti! Odupri se! Reagiraj! Performans i politika u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih, a koja kao da priziva performativ knjige Jona McKenzieja Izvedi ili snosi posljedice, i na tragu tih posljedica demonstrira u nekoliko izložbenih cjelina/segmenata moduse političkoga performansa u vidu osobnog ili pak kolektivnog umjetničkog otpora u tim tranzicijskim, no i ratnim i ratničkim, dakle liminalnim vremenima velike društvene drame, koju ovu prilikom donosim segementarno.
Izložba je, u obje varijante, okupila više od 120 umjetničkih djela, arhivskih materijala i videodokumenata iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije i izložbeno je ujedinila navedene prostore naprasno raskinute početkom devedesetih, ne samo politički već i kulturološki, tako da danas još uvijek naše knjižare nemaju kulturnu suradnju s nakladnicima iz Srbije, te knjige naručujemo prekograničnim poznanstvima, no bitno je pritom da Država svesrdno organizira kruha i igara u Arenama diljem korporacijske naše.
Riječ je o izložbi koja je nastala u kreativnoj suradnji s Modernom galerijom i Muzejom suvremene umjetnosti u Ljubljani Spoznanje! Upor! Reakcija! Performans in politika v devetdesetih letih v pojugoslovanskem kontekstu (Muzej sodobne umetnosti Metelkova – +MSUM, Ljubljana, 2021.) u koncepciji Bojane Piškur pandemijske 2021. godine. Pritom u zagrebačkoj varijanti postavljen je nešto veći naglasak (koliko to kapaciteti izložbe dozvoljavaju, a i recepcija/pažnja publike s obzirom na cijelu dekadu) na domaću performersku i akcionističku scenu devedesetih desetljeća obilježenog ratom, nacionalizmom, revizionizmom, korupcijom te tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam. U tom razdoblju politički performansi postali su, kako nadalje u tematski iscrpnom katalogu ističe Bojana Piškur, oblik izražavanja otpora radikalnim politikama i agresivnim procesima transformacije društva, ali i način promišljanja novih ideja i smjerova razvoja novostvorenih država na području bivše Jugoslavije. Izložba je, u obje varijante, okupila više od 120 umjetničkih djela, arhivskih materijala i videodokumenata iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije i izložbeno je ujedinila navedene prostore naprasno raskinute početkom devedesetih, ne samo politički već i kulturološki, tako da danas još uvijek naše knjižare nemaju kulturnu suradnju s nakladnicima iz Srbije, te knjige naručujemo prekograničnim poznanstvima, no bitno je pritom da Država svesrdno organizira kruha i igara u Arenama diljem korporacijske naše.
Svi su pritom izvedbeni centri zastupljeni: naime, u svojoj knjizi Kronotop hrvatskoga performansa upravo sam preko mračnih, vrlo mračnih devedesetih pristupila kronotopskom pregledu s obzirom na to da se tada snažno osjećala mreža solidarnosti (kao otpor mržnji organiziranoj preko nekih državnih institucija), gdje ovom prigodom ističem scenu MMC Palach i zagrebački ATTACK!. Tako što se tiče riječke scene, u monografiji ljubljanske izložbe Jasna Jakšić, izbornica i kustosica za hrvatski politički performans, spominje riječku scenu Palach, a od performansa u monografiji navodi performans Geometrija krvožednosti Svena Stilinovića koji je jednu varijantu izveo na Dan planeta Zemlje 1999. u tada kultnoj Galeriji O.K. na sceni Palach. Peta izvedba, varijacija performansa izvedena u dubrovačkim Lazaretima 2000. godine, uključila je i klanje janjeta za pomrčine Sunca. Iz opisa Svena Stilinovića: „Geometrija krvožednosti. Dubrovnik. Lazareti 2000. Pomrčina Sunca. Instalacija ista. Žrtveni stol napravljen u koloniji Lokve. Žrtvovanje janjca za spas svijeta. Pečenje na ražnju. Stavljanje srca na lice i skidanje. Hranjenje publike janjcem kruhom i vinom.“
Pritom je kustosica i povjesničarka umjetnosti Jasna Jakšić, među ostalim, dala i iznimnu posvetu Ivani Popović (1968.-2016.) čija je retrospektivna izložba Ljubav i otpor Ivane Popović održana u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2019. godine u koncepciji kustosice Nataše Ivančević; tako (sada u skraćenoj varijanti) pratimo umjetničin rad u vlastitim izvedbenim trupama krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u Studiju kinetičke figurativne skulpture Linija manjeg otpora formiranom 1989. godine u Zagrebu i u skupini Virus Teatar Michelangelo osnovanoj 1992. u Ljubljani, suradnje s predstavnicima nezavisne i neo/post/avangardne kazališne scene u Hrvatskoj i Sloveniji početkom devedesetih (do povratka u Zagreb 1993.) te djelovanja u institucionalnim hrvatskim i slovenskim kazalištima od sredine devedesetih.
Ovom prigodom navodim tematski razgovor kustostice Jasne Jakšić sa Zoranom Pavelićem povodom njegove instalacije iz studenoga 1999., godine čiji je kraj obilježila predizborna kampanja koja će dovesti do smjene vlasti. Kao što je poznato, na Meštrovićevom paviljonu na Trgu žrtava fašizma umjetnik je postavio natpis Politički govor je suprematizam, kao glas umjetnika krajem devedesetih; dakle, na vanjskom plaštu Meštrovićeve rotonde 1999. godine – u vrijeme smrti tadašnjega predsjednika Tuđmana i potom izbora u siječnju 2000. godine. Trg je tada još uvijek nosio ime Trga hrvatskih velikana; promjena imena je uslijedila krajem prosinca 2000. godine. Bio je to vrlo živ razgovor (nakon vodstva izložbom koji je organizirala kustosica Iva Sojat) kojemu se priključila i Nada Beroš i Tihomir Milovac pri čemu su glasove publike pritom zanimali upravo naveden paralelizmi moći na vlasti/ političkoga govora i Maljevičeva suprematizma. Jednom prigodom navedeno je umjetnik sumirao: „Rečenica ‘Politički govor je suprematizam’ je aktualna u predizbornoj kampanji jer se u političkom govoru baš tada putem lažnih obećanja najviše manipulira osjećajima. Djeluje kao još jedan ‘zakamuflirani’ predizborni slogan koji zbunjuje i intrigira, pošto većina ljudi ne zna što je suprematizam. U tekstu povodom navedenoga site-specific rada, između ostaloga, napisao sam da je izjednačavanje dvaju posve različitih pojmova u ovoj rečenici motivirano jednim njihovim zajedničkim obilježjem: pojavom iščezavanja predmeta (sadržaja) kako u suprematizmu tako i u političkom govoru. U suprematizmu iščezli se predmet zamjenjuje osjećajem (koji je bît svakog umjetničkog djela). U političkom govoru predmet (o kojemu se govori, sadržaj) nestaje u korist osjećaja koji se tim govorom želi proizvesti. I politički govor i suprematizam nastoje predmet (sadržaj) zamijeniti osjećajem.“[1]
Zadržimo se završno na Eurokazu devedesetih koji je posljednjih godina povremeni „domaćin“ dvorane Gorgona u MSU-u. Možemo podsjetiti što se tiče izvedbenoga timelinea devedesetih kako je Gordana Vnuk istaknula da se prve ratne godine Eurokaz po prvi put pojavio kao producent, i to tada najpropulzivnijih mladih snaga hrvatske scene, Montažstroja i Ivane Popović. Montažstrojeva Rap opera 101 bavila se nastankom prve slavenske strojnice „kalašnjikov”, a donijela je na scenu, riječima Gordane Vnuk, „sirovu i autentičnu energiju ulice koja se u kasnijim forsirano sofisticiranim radovima Boruta Šeparovića rijetko ponovila”. Montažstroj/MONTAЖ$TROJ gledamo i 1994. godine na Eurokazu – Everybody Goes 2 Disco from Moscow 2 San Francisco te 1997. godine – Euro-Body. Na ovo je izložbi MONTAЖ$TROJ predstavljen dokumentarnim prikazom tri rana rada: Kopačka u galeriji (1989.), Achtung Alarm! (1990.) i Rap opera 101 (1991.).
I dok su Ivana Popović i Linija manjeg otpora te Montažstroj bile Eurokazove produkcije, u Off-Eurokazu te ratne 1991. godine mogli smo pogledati Uplašene žirafe – Playture: Sharp Drive, čakovečki Pinklec s Buñuelovim Hamletom, Željka Zoricu Šiša i Kačinsky Troupu s predstavom Magritte: nerazjašnjeno ubojstvo te, kada je riječ o slovenskoj off-produkciji, Matjaža Pogracja i Betontanc (Romeo i Julija) te Igora Stromajera i Bojanu Kunst (kazališna instalacija Eros). Za razliku od biomehanike, akrobatike i afektivnog atletizma Montažstroja, koji su inzistirali na psihofizičkom naporu, žrtvovanju tijela i uma atleta srca (Ivana Popović sudjelovala je u radu na njihovoj prvoj predstavi Vatrotehna izvedenoju napuštenoj tvornici Badel 1990. godine), Ivana Popović u Ribizl bombi izvedenoj na Eurokazu 20. lipnja 1991. godine donijela je bajkovitu priču o blizankama slastičarkama, no zapakiranu u politički celofan, s obzirom na to da je publika na tom eurokazovskom off-programu sjedila u šestinskoj atmosferi. Nekoliko dana kasnije i osječka je publika na Posteurokazu (Osijek, 21. lipnja – 14. srpnja 1991.) mogla pogledati Ribizl bombu, a time ulazimo u ratnukrastu ovih prostora čiji je početak obilježen poznatim padomcrvenoga fiće ispod tenkovskih gusjenica na raskrižju na Klajnovoj (Kleinovoj) ulici 27. lipnja 1991. kada su izvođači stvarnoga teatra postali promatračipočetka ratnoga teatra. Kako se prisjeća Stjepan Pete File, jedan od sudionika osječke scene Noise Slawonische Kunst: „STUC(Studentski centar) je 1991. organizirao PostEurokaz, i tih dana je taman počinjalo to što je počinjalo. Mi smo za otvorenje PostEurokaza,Die Hausersi, svirali u starome tramvaju kroz cijeli grad pozivajući ljude na taj Eurokaz, čak smo iz zeke improvizirali Lili Marleen, bez ikakvog plana i razloga, međutim dva, tri dana poslije je bio otkazan PostEurokaz, bio je zakazan rat.“
Osobno, sjećam se atmosfere crnih oblaka (kako bi rekao David Lynch) nad glavama kada sam se zajedno s trupom Ljubičasti Deltoid vratila prvim vlakom s Posteurokaza… Oni koji su imali sreće iz političkoga ludila odmah su otišli u neke „sretne“ krajeve bez crnih oblaka nasilja. Izložba se može paralelno čitati s izložbom koja je nedavno postavljena u Muzeju u Grazu; riječ je o izložbi Protest! (dakle, s uskličnikom) koja istražuje raznolikost i kreativnost s kojom su ljudi učinili i nastavljaju činiti da se njihov glas čuje. Fokus je na prosvjednim pokretima u demokratskom društvenom poretku 20. stoljeća i proteže se na sadašnjost, a neki od aktera artivističkih prosvjeda nalaze se na obje izložbe. Dakle, protestirajmo ili kao što to kaže protiv manipulativnog institucionalnog pa i izvaninstitucionalnog sustava Zoran Pavelić – „Neka se čuje glas umjetnika!“. E, neka… Pa, neka… I neka…
[1] 2005. Izvedbene posvete datumima i glasovima umjetnika. (Razgovor sa Zoranom Pavelićem). Zarez, 146, 13. siječnja 2005., str. 34-35. Razgovarala Suzana Marjanić.
Naslovna fotografija: iz arhiva MSU, autorica fotografije Ana Opalić
#MSU #Muzej suvremene umjetnosti #Suzana Marjanić #Sven Stilinović #Zoran Pavelić
