Žarko Paić, naš istaknuti filozof, autor i profesor estetike i medijskih studija, nedavno je riječkoj publici predstavio svoju „Knjigu lutanja” (kojoj je dodijeljena nagrada „Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja) te knjigu „O filozofiji filma – slike događaja”. Kroz promišljanje koncepta tehnosfere, Paić domišljato opisuje snalaženje pojedinca u svijetu kojim vlada entropija i neizvjesnost, otvarajući interesantna pitanja o budućnosti čovjeka, umjetnoj inteligenciji i filozofiji u doba tehnosfere.
Kako biste samoga sebe predstavili?
Moj je poziv da mislim suvremenost kao apsolutnu cjelinu koja više nije sastavljena od dijelova, već se konstruira kao transverzalni i fraktalni poredak umreženih sustava života u doba globalnoga kaosa i entropije. Od iskona do danas taj poziv pripadao je filozofima. Ali, dok je za znanosti i teologiju samorazumljivo ono čime se bave (znanjem o svijetu i Bogom), to je uskraćeno i umjetnosti i filozofiji. Njihova je „sudbina“ da uvijek iznova postavljaju pitanje o smislu postojanja svega što jest: umjetnici proizvođenjem novoga svijeta, a filozofi promišljanjem uvjeta mogućnosti nastanka „novoga“ i stvaranjem pojmovne mreže za otvorenost svijeta uopće.
Paradoks je da filozofi nužno nadilaze granice vlastita „poziva“ težnjom za osmišljavanjem onoga što propada u bezdan nihilizma. Biti filozof znači neprestano imati pred sobom imperativ iz znamenite Rilkeove pjesme Apolonov arhajski torzo ꟷ „Moraš promijeniti svoj život!“
Koja je uloga filozofa u današnje doba?
Filozofija je mišljenje bitka kao otvorenosti svjetova i njezin je životni prostor od izvornih Grka do suvremene kozmopolitske izbačenosti u svemir kad svijet više nije divni polis i renesansni trg-agora, već globalno-planetarni „veliki prostor“ (Groβraum) u kojem se odvijaju procesi preobrazbe ljudskoga u neljudsko i volja za moć u svim pojavnim oblicima od politike do ekonomije, od kulture do spektakla. Potreba za filozofijom pripada nužnosti i slobodi ljudske egzistencije kao pitanje osmišljavanja njezine kontingentne „biti“. Sve je već u začecima bilo „riješeno“ u Grka. Prvi filozof Heraklit odlazi u Artemidin hram iz tzv. javnoga života i piše svoje fragmente koji su dokument veličajne povijesti mišljenja i dan-danas; Sokrat vodi dijalog i javnu raspravu na atenskim trgovima s običnim ljudima s nakanom da ih prosvijetli i promijeni i završava optužen od oligarha na procesu protiv njega, s odlukom da radije ode u smrt negoli da ima posla s „nemilosrdnim gadovima“; Platon osniva Akademiju kao hermetičnu instituciju za promišljanje svijeta, a Aristotel piše Metafiziku i tako postaje prvi „državni filozof“ u službi Aleksandra Velikoga. Nakon toga sve postaje totalna dekonstrukcija i performativni život uma jer kinici i cinici poput Diogena žive na ulici i preziru ovaj svijet moći i vladavine mediokriteta.
Što to Mi, suvremeni, činimo drugačije samo u drugome kontekstu vladavine tehnosfere kao realizacije znanosti u formi umjetne inteligencije osim što stvaralački „ponavljamo“ ono isto svojim vlastitim misaonim životom. Filozofija je već nakon Hegela prestala biti ekskluzivna stvar države i sveučilišta i postala je najradikalniji put spram samoga života u njegovim dramatskim i traumatskim sklopovima od revolucije do subverzivne egzistencije „umjetnika života“. U svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, 2021) pokazao sam da je upravo njegov „slučaj“ paradigmatski okvir za ono što je „danas“ pripitomljeno i pretvoreno u muzealizirani „životni stil“ pobunjenika i outsidera.
Što je to drugo negoli dijagnoza svijeta u kojem vlada nihilizam, brutalnost, totalna volja za moć, dekadencija u umjetnosti i ideološki sustavi mistifikacije života kroz privid tehnološkoga savršenstva u društvima kontrole. Filozof mora živjeti u skladu s onim o čemu misli i piše, a to znači da je u svojoj ekscentričnosti osuđen na golu slobodu, a ne na goli život kako je to mislio Agamben u svojem Homo saceru. Biti filozof znači odvažno, sustavno, radikalno, inovativno misliti svoje vrijeme koje označavam vladavinom novoga „apsoluta“ kao tehnosfere s kojom i sam život pojedinca postaje njegov „slučaj“ i stvar nečega što fatalno nadilazi tradicionalne pojmove društva i države. A to je ono što Gilles Deleuze naziva „društvom kontrole“ u informacijsko-kognitivnome modelu kapitalizma s korporacijom kao kafkijanskom mrežom struktura, funkcija i odnosa između ljudi i kapitala.
Kako se ta uloga kosi s recentnim dostignućima koja i umjetnoj inteligenciji omogućava dijeljenje mišljenja i svojevrsnu analizu društvenih zbivanja? Hoće li AI ikada moći biti filozof kojeg se sluša i kojemu se vjeruje?
Filozof nije znanstvenik ni religiozni duhovnjak, a figura umjetnika mu daje mogućnost distance od ovog svijeta tzv. gole stvarnosti da vidi i ono što se racionalnim pristupom svijetu ne uviđa. Pojam intuicije uobičajeno velikodušno pripisujemo kao značajku velikih umjetnika onkraj granica epohe poput, primjerice, Leonarda, Hölderlina, Joycea. No, kako sam već to izveo u zaključnome poglavlju prvog sveska svojeg petoknjižja Tehnosfera (Sandorf-Mizantrop, 2018-2019), ono što je posljednja mogućnost u realizaciji ideje autopoiesisa ili umjetne inteligencije koja postupa posve autonomno nije više kopiranje ljudskoga uma u „skeniranju“ čitave povijesti mišljenja uopće kroz mega-algoritme.
Umjesto ove hiperracionalnosti stroja mišljenja sve se eksperimentalno odvija u smjeru tzv. umjetne intuicije. Sjetite se filma ideja Stanleya Kubricka, 2001: Odiseja u svemiru, kad superračunalo HAL 9000 iskazuje „svoje“ osjećaje, ali ne kao ljudske afekte i emocije, nego kao ono nad-ljudsko koje može i patiti i osjetilno vidjeti u budućnost. To je najteži problem ne samo suvremenoga posthumanizma/transhumanizma i biokibernetike, već i filozofije u doba tehnosfere.
Uloga filozofa nije nikad svediva na tzv. društvenu odgovornost, što ne znači da moramo postati ciničnim amoralistima i zagovarati nihilističnu ravnodušnost spram patnje Drugoga.
Ne, stvar valja postaviti u drugome spoznajno-praktičkome obratu. AI u stadiju autopoiesisa ili samo-proizvođenja „mišljevina“, a ne misli koje misli čovjek, može nalikovati „filozofu“ i igrati ulogu „umjetnika“ što je već sada potvrđeno u vizualnim umjetnostima.
Pogledajte tematski broj časopisa Europski glasnik br. 28/2023. s tekstom filozofa umjetnosti s kojim sam u dijalogu i suradnji, Dietera Merscha koji kritički analizira tzv. rekurzivnu kontingenciju i stupanj tehnološki usavršenoga oponašanja modernoga slikarstva u djelima AI. Problem nije u tome hoće li AI slikati i pisati, naravno da hoće i već to čini, već kako će to „mišljenje“ misliti vlastitu „subjektivnost“ i kako će uopće moći postaviti najznačajnije pitanje svih pitanja koje filozofija može postaviti. Nije to pitanje koje je postavio Leibniz: zašto je radije biće, a ne Ništa? To je pitanje: čemu mišljenje i čemu svijet uopće? Moj odgovor na to pitanje je knjiga koja izlazi 2025. godine u Litterisu i zove se: Čemu glazba?
U nedavno predstavljenoj „Knjizi lutanja” dotičete se tehnosfere u filozofsko-autobiografskom stilu. Je li vam pisanje te knjige utjecalo na razmišljanja o tom konceptu?
Knjiga lutanja je trijada diskurzivnih „žanrova“ kao što su pisma, razgovori i zapisi. Ona nastoji odgovoriti na pitanje zašto je naša „sudbina“ u globalno-planetarnome svijetu tehnosfere osuđenost na lutanje bez povratka na ishodišni položaj u prostoru-vremenu, a ne više kao nekoć metafizički određeno putovanje od prvoga uzroka do posljednje svrhe kakvo je bilo ono od Homerove Odiseje do Hegelove Fenomenologije duha. Nije li znakovito da je najznačajniji roman modernosti i suvremenosti, Joyceov Uliks početak tog mahnitoga lutanja kao implozije informacija i njihove „beskonačne brzine“ protoka kroz ljudsku svijest unutar svojeg Dublina kao što je to i poezija Fernanda Pessoe koji se umnožio u Drugima i u Knjizi nemira otvorio pitanje o nemogućnosti postojanoga i trajnoga subjekta kazivanja o svijetu? Htio sam u tom hibridnome „žanru“ izvesti sve ono što sam u svim svojim knjigama, filozofijskim, sociologijskim, politologijskim, knjigama iz teorije suvremene umjetnosti, medija, arhitekture i politike kao i u poetskim, već izričito najavio kao dijagnozu i analizu stanja stvari s mišljenjem i svijetom uopće.
Pojam tehnosfere razvio sam kao temeljni vlastiti „potpis“ još od moje prekretne knjige Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, 2006. u kojoj sam pretkazao u detalje, naravno na teorijski način uz pomoć mreže novih pojmova i kategorija, sve što se zbiva ne u „svijetu umjetnosti“ danas, već u mišljenju kao stvaralačkome pokušaju konstrukcije „novoga“, a ne puke „slike svijeta“.
Knjiga lutanja je egzistencijalni okvir „mojeg“ života koji se odvija u knjigama i prelazi iz sfera filozofije, znanosti, umjetnosti u ono što pripada težnji za osmišljavanjem onoga što sve „danas“ pogađa upravo zbog toga što smo poput likova iz Andersonova filma Magnolija umreženi u društvima doživljaja kroz tehno-narcizam malih razlika i što nastojimo izbaviti se iz tog čudovišnoga matrixa u kojem je sve savršeno „dobro“ i užasno „loše“, u kojem sve funkcionira i ujedno postaje apokaliptički svedeno na agoniju stvarnosti. Evo kako završava jedno pismo iz Knjige lutanja.
Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i ‘odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba.’ Tako završava Schulzova pripovijest ‘Kometa’. Pisati znači umjeti dovršiti djelo koje je neiskazivo poput slika iz djetinjstva i njihova varljiva sjaja.
Zaustaviti se na rubu teksta, na vrijeme, bez žaljenja za onim što bje svršeno jednom i zauvijek. Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige.
Kako u tehnosferi tehnologija redefinira etičke temelje postojanja?
Ponajprije, etički temelji ljudske egzistencije nisu ništa samorazumljivo, a to znači niti bilo što zauvijek zapisano u mramoru, na čemu se zasnivaju fundamentalizmi, povijesne religije i ideologije pseudo-autentičnosti života. Pragmatični uspjesi korištenja AI (humanoidnih robota, neurokibernetike, tehnoznanstvenoga napretka u medicini na svim poljima od pametnih lijekova do fascinantnih operacija kojima metaforički „mrtvi uskrsavaju“, a živi žive sve dulje i kvalitetno, a ne tek u intervalima između traume i post-traume) bit će sve više razlog sloma tvrdih zagovornika „svetosti života“. Ono što je prije 20 godina još bilo u području tzv. futurologije, već se realizira i svjedočimo rezultatima koji su uistinu razlog optimizma kad je riječ o odnosu ljudskoga tijela i tehnosfere.
Uvijek valja uzeti primjer jednog od najvećih teorijskih fizičara druge polovine 20. stoljeća Stephena Hawkinga. Bez tehnosfere, njegov bi se život ugasio i sveo na vegetiranje još 1970ih godina, pa nikad ne bi napisao one sjajne knjige o vremenu i crnim rupama i nikad ne bismo imali tako žestokog kritičara filozofa i filozofije kao pseudo-znanosti i puke mistike koja ništa „danas“ više ne govori suvremenicima neurokognitivizma i „zvjezdanih staza“. Dakle, tko normalan može biti protiv tehnološkoga napretka i razvitka svijesti u smjeru sve većih mogućnosti vizualizacije i kvantifikacije svega što jest?
Ali, problem nastaje već otuda što AI na sadašnjem stupnju „razvitka“, kako je to bjelodano i optimistima i pesimistima u stvarima tehnološke transformacije naših sve više i više složenih i telematskih društava nema tzv. moralnu svijest o dobru i zlu, pa ju je moguće maliciozno usmjeriti protiv Drugoga tako da čini ono što stvara moralne probleme ljudima koji u svojoj „banalnosti dobra“ žive kao i uvijek u povijesti na razini „privatnih poroka“ i „javnih vrlina“. Fake-news će biti sve više pravilo političke komunikacije, a ne iznimka, zadiranje u svete zone intimnosti bit će onkraj svih dosadašnjih granica, a problem koji postaje najurgentniji jest pitanje slobode i osobnoga identiteta, jer u pravu je Gilles Deleuze kad je u eseju Postskript o društvima kontrole kazao da se individuum raspada i na njegovo mjesto dolazi dividuum, ono što se beskrajno dijeli i ima značajke tehnološko-kulturne shizofrenije identiteta.
Tehnosfera stvara novi model interaktivne komunikacije i, nažalost, narcizam i nasilje na društvenim mrežama ogledni su primjer ljudskog „dobrovoljnoga ropstva“ novome virtualnome Levijatanu bez lica i naličja, čistoj formi narcističke psihopatologije kojoj se ne može doskočiti mjerama oduzimanja mobitela u školama i odvikavanjem od interneta.
To su pseudo-moralističke odgojne floskule i ništa više!
Jesu li takve premise zabrinjavajuće? Kako zadržati zdravi stav koji reflektira balans između otvorenosti prema novim inteligentnim tehnologijama i povlačenju granica?
Čini se da možda prema svemu novome i tzv. emergentnim tehnologijama valja imati stoički stav sa zrnom skepse. Otprilike onako kako to proizlazi s vremenom kad se „ohladimo“ od želje za furiozno Novim, koje je slavio Alvaro de Campos, Pessoin avangardni heteronim, u svojim odama, gdje kaže i ovo: želim biti stroj! To je, doduše, iluzija da „mi“ još nadziremo autopoietički sustav kretanja tehnosfere i da njezinoj „beskonačnoj brzini“ možemo suprotstaviti sporost puža kao iz jedne pjesme Danijela Dragojevića iz njegove uistinu epohalne zbirke Prirodopis koja predstavlja najviši vrhunac hrvatskoga pjesništva druge polovine 20. stoljeća.
U toj zbirci nalazi se i onaj stih koji vrijedi uklesati u svaki AI algoritam. Pjesma se zove Na kraju krajeva i glasi: Na kraju krajeva što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža. Što je prva i posljednja granica ljudskoga-suviše-ljudskoga u odnosu spram tehnosfere čija „bit“ proizlazi iz slike? Jezik, samo jezik i ništa više, baš onako kako je to zapečatio Ludwig Wittgenstein u njegovu Tractatusu logico-philosophicusu: „Granice mojeg jezika su granice mojeg svijeta“.
Iz perspektive sociologije globalizacije i identiteta, koliko je važno da nismo fragmentirani nego zapravo živimo kao cjelina?
Nikad se ništa ne događa „spontano“ i „autonomno“ u procesima globalizacije i identiteta. U svojoj knjizi Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, 2005. razvio sam postavku da je uvođenje tehnosfere u procesa umrežavanja država i društava u kapitalizmu zasnovanom na vladavini kibernetike i biogenetike ono što predstavlja kraj fiksnoga identiteta i nastanak fluidnoga i hibridnoga koji se pojavljuje u ekonomsko-političko-kulturalnim borbama oko razdiobe moći. Stoga je cjelina kao novi totalitet ništa drugo negoli ono što pretpostavlja tri razine „kulturnoga determinizma“. To su kultura kao horizont vrijednosti u smislu stvaranja univerzalnosti prava i usavršavanja čovjeka, potom kultura kao pravo na vlastiti nacionalni identitet, te naposljetku kultura kao znak promjenjiva identiteta u globalnom društvu spektakla.
Ekonomija koja se s usponom neoliberalizma uspostavila krajem 1990ih do danas sjedinjuje sva tri koncepta kroz ideologiju informacijsko-komunikacijskih mreža kao kulturnoga kapitala, da to kažem pojmom Pierrea Bourdieua, s kojim se sam svijet unificira i homogenizira. Iza svega stoji logika tehnoznanstvene konstrukcije koja nadilazi sve razlike i postaje uvjet mogućnosti onog što danas sociolozi i politolozi nazivaju informacijsko-kognitivnim kapitalizmom. Ne može se pobjeći izvan ovoga svijeta, jer su i posljednje pustinjske oaze i pusti otoci već konektirani u sustav informacija. Zato ona Baudelaireova izreka iz Spleena Pariza ꟷ Anywhere out of the World ꟷ označava samo iluzorni bijeg iz ovoga svijeta, čisti umjetnički revolt protiv jednoznačnosti i jednoumlja bez alternative.
Leži li u tome način promišljanja koje nas može dovesti do varijante budućnosti koja nije distopijska?
Naravno, ali problem je što nije budućnost distopijska, već ova sadašnjost u znaku totalnih ratova i političkih sukoba kao realizacije brutalnosti, nasilja i moći uz pomoć čudovišnih oružja kojima upravlja AI. Sve to će se nastaviti s još razornijim učincima, jer militarizam nije tek rezultat političke mahnitosti, nego sklop-pogon vojne moći i razvitka novih tehnologija uništenja. Nije stvar u alternativi koja dolazi iz mirotvorstva, ekologizma i tolerancije. Ono što može, kako kažete, „zadržati motivaciju, volju i nadu“ za djelovanje protiv „političkoga kaosa“, nalazi se samo u nužnosti jednog posve drukčijeg mišljenja od cjelokupne militarizacije uma u zapadnjačkoj i povijesti svijeta.
Misliti drukčije, „eksperimentalno“ i na tragu otvorenosti bez kompromisa, to znači radikalno odbaciti u imaginarni muzej sve ideologije i sve pseudo-utopije „ljevice“ kao i sav brutalni realizam u razračunavanju s moći „desnice“, jer nemamo više vremena za ravnodušnost kao najveći stupanj tolerancije uopće.
Ono najčudovišnije je to da se bilo kakva strategija obrata ovog svijeta može roditi jedino u samoj jezgri sklopa tehničkoga nihilizma koji poput „pustinje raste“. Nigdje izvan i onkraj, već samo u rizomatskoj strukturi mreže u koju smo uvučeni i kroz koju valja prijeći s onu stranu tehnosfere.
Kako medij slike i filma utječu na prikaz duha vremena i tog potencijalnog rješenja? Uspijevaju li ići ukorak s promjenama?
Film je sublimna katarza kojemu se „bit“ očituje u slikama događaja i zato je njegova magija i fascinacija u tome što spaja napredak u tehnologiji s ljudskom željom za ispunjenjem snova. On je magija ulica i zidova, utjeha za beskućnike i posljednja mogućnost društvene participacije jer je riječ o masovnome mediju s izrazitim refleksivno-afektivnim utjecajem na promjenu svijesti i djelovanja. No, u mojoj knjizi O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, 2024. naglasak je na prelasku u stanje koje nakon Godarda i njegove kinematosfere označava prevlast slike nad jezikom, a ta slika sama „misli“ pokazujući da je film od svojeg početka bio poslanstvo stvaranja „čiste umjetnosti“ kojoj nije potrebno nikakvo naknadno opravdanje izvan „logike slika“. Paradoks je da su u tome isto mislili i Hitchcock i Coppola, jer i Psycho i Apokalipsa danas su pokušaj kontrole nad svijetom kao čistim kaosom postojanja.
Slika je bit tehnosfere i ono što određuje naše doba apsolutne vizualizacije jest kinematička proizvodnja samoga života. Film stoga ne ide ukorak s promjenama, već promjene ujedno „odražava“ i „stvara“. Tako je bilo još u ranome modernizmu nijemoga filma, a tako je i danas u doba vladavine AI i onoga što preostaje od filma nakon Matrixa i Black Mirrora.
Pomaže li vama umjetnost da razumijete te promjene i društvo općenito?
Moje su postavke upravo takve jer su izvedene iz misterija i otvorenosti koju samo umjetnost unosi u svijet i čini ga smislenim čak i kad je sve apsurdno, besmisleno, pusto i prazno. Uostalom, moji su najznačajniji učitelji mišljenja koje ne prestajem čitati ni danas Nietzsche, Heidegger, Pessoa, Kafka i Artaud.
Zašto je umjetnost posljednja alternativa dosadi i ispražnjenosti života u doba videocentrizma tehnosfere kojeg odlično ironijski prikazuje jedan aforizam Franza Werfela: što više brzine, to više praznine? Zato što je umjetnost bez temelja i ničemu ne služi, ni svetome, ni svjetovnome, ni narodu, ni čovječanstvu, ni bilo kakvim izvanjskim svrhama. Taj bezrazložni ples iznad bezdana čini ovaj život u njegovoj jednokratnoj egzistenciji ljepotom i uzvišenošću do posljednjih granica mišljenja i za njega ne postoji nikakav ni afirmativni ni negativni, ni pesimistički ni optimistički stav kao svrhovito opravdanje.
Čemu glazba? Možda užitku samoga života kojemu smisao dolazi iz otvorenosti svijeta kao događaja. Možda…
Istaknuta fotografija: Klara Stilinović
#filozofija #Knjiga lutanja #Tehnosfera #Umjetna inteligencija #Žarko Paić
