Postoje neki prijelomni događaji u životu nekog naroda koji imaju snagu i značenje reza u tijeku vremena po kojemu taj narod inače živi tj. životari (budući da je riječ o hrvatskom narodu). Taj se rez dogodio prošle subote, na finalnoj večeri Eurovizije, a produbio se i proširio sutradan, masovnim dočekom razdraganih Hrvata (svih spolova i dobnih skupina) svoje nove zvijezde vodilje – Marka Purišića – na glavnom zagrebačkom trgu. Dakle, možemo početi računati vrijeme naših svakodnevnih života na ono prije i ono poslije Baby Lasagne!
Njegova pjesma „Rim Tim Tagi Dim“ dotakla je one dvije strune, u kolektivnom tijelu hrvatskoga naroda, koje nijedna do sada nije, a himna (budući onako spora i melodijom repetitivna) ne može: strune nade i optimizma! I svojim zaraznim ritmom pokrenula sve na ples, kao spontani izraz cijelog tijela zbog radosti življenja. Jer je (opet) sve moguće – čak i u Hrvatskoj! To je Baby Lasagna, sa svojim prijateljima iz grupe, svima nama pokazao i dokazao na pozornici u Malmou, a pred očima čitavoga svijeta. Da je moguće uspjeti i bez hobotnice, i izvan centra, i bez stranačke iskaznice, unatoč HDZ-u, DP-u i SDP-u, i mimo svih tih političkih skraćenica koje su premrežile gotovo sav duhovni obzor gotovo svim Hrvatima. Da su za to potrebni dar, rad i suradnja, a ne veze i poznanstva, rodijaci i kumovi, mito i korupcija. I da se to nešto vrijedno – i svima potrebno da sastaviti takorekuć u kućnoj radinosti, tek s nešto malo para, ali čista srca i s puno umješnosti. Momak iz Umaga je sve to ukomponirao u jednu cjelinu tj. sve to ima ukomponirano u cjelovitome sebi pa kad je to iz njega izašlo – u sve je ušlo i svi su razdragano zaplesali u srčanom ritmu života! Toliko dugo sputanog, umreženog, umrtvljenog života u Hrvata…
Ono o čemu je Jura Stublić sanjao – „Zamisli život u ritmu muzike za ples“ – odjednom je postala stvarnost! Ono što „Rijeke pravde“ nisu mogle promijeniti izvanka – promijenilo se iznutra, u nama: pročistilo nas je! Ono što Domovinski pokret ne može niti u snu, niti na javi, Baby Lasagna je učinio – pokrenuo je Domovinu. U noći sa subote na nedjelju dogodio nam se, dakle, Pokret domovine! Pred tom silom nije mogao ostati u statičnoj, samodopadnoj pozi niti Andrej Plenković pa je i on došao na Trg bana Jelačića dočekati novog hrvatskoga pop-kralja, koji je doletio sa Sjevera. Ministarstvo nebeskih poslova mu je pripremilo za doček specijalne prirodne efekte Aurore borealis nad skoro čitavom Hrvatskom.
Zamislite sada, kao Jura Stublić i John Lennon zajedno, nešto nemoguće: da su iduće srijede izbori za hrvatskoga kralja! Pitanje kojega vam postavljam je retoričko: koga bi Hrvati izabrali? Zna se. Njega, Marka Purišića prvog! Pa vam sada može postati jasno zašto je Tony Blair imao tremu, nervozno trljao ruke i znojio se, kada je na nekom uglednom partyju u Londonu ugledao Micka Jaggera u blizini pa zamolio prijatelja da ga upozna s njim. Kao dječarac koji se odjednom, nekim čudom, našao na dva metra od svoga idola. Blair je tada bio prvi ministar UK-a. Ali on je znao kako stvari stoje: da je on ipak samo mini-star, a da je Mick big star! I da njegova zvijezda sjaji već decenijama s puno veće visine nego njegova, na četiri godine mandata. I da pjevača Rolling Stonesa tako trajno visoko nije donijela stranka, ni Laburistička ni Konzervativna, već spontana naklonost, divljenje i simpatije milijuna ljudi. Ukratko, Blair je znao da je njegova moć privremena i nižeg ranga od moći Micka Jaggera. Znao je to i Obama kada je na televiziji rekao: „Ja sam Predsjednik, ali on (Bruce Springsten) je Boss“! Možda se zračak svjetlosti takve spoznaje pojavio i u umu Andreja Plenkovića kada je vidio i čuo kako su ljudi dočekali pjevača iz Umaga.
SKOK KVANTNIH MAČAKA
Kao da su, sa svjetskog prvenstva, došli „vatreni“ sa srebrnim peharom. A nisu, nego par klinaca iz provincije. I to je taj kvantni skok na novu i višu razinu postojanja kojeg smo nekidan doživjeli: masovni dočeci i nacionalna euforija nije više rezervirana za hrvatske nogometaše! S time da Baby Lasagna nije izazvao nacionalnu euforiju već narodnu radost i veselje. I to je upravo ono što nam je trebalo; nikakva euforija (iza koje slijedi depresija) već radost. Da je samo to posljedica Markova kvantnog skoka – da svaki drugi hrvatski klinac više ne želi biti kao Luka Modrić nego kao Baby Lasagna, napravio je povijesnu stvar. Odradio je to majstorski, kao pravi glavometaš: semplao je tuđice, dodao im domaće ukrase od čipke i otpjevao svoju osobnu na engleskom (da ga ceo svet razume). O odlasku, bez povratka, iz roditeljske kuće: od mame i tate i – što je najvažnije – od svojih mačaka! A upravo takva pjesma najviše treba sadašnjim Hrvatima koji, od svih europskih nacija, najdulje ostaju živjeti s roditeljima tj. ostajati nezreli, neodgovorni i ovisni. Posljedice takvoga patološkoga produženoga boravka u pelenama i kratkim hlačama vide se u svim aspektima društveno-političkoga života, a naročito na izborima.
Predugi period dominacije kolektiva nad pojedincem u nas je time okončan i era neupitne vladavine vatrenih je završena: došlo je vrijeme ČIPKASTIH! Taj novi software nam je trebao i Marko nam ga je demonstrirao. Ljudi su na to kliknuli i spontano se pokrenuli: dogodio nam se ples naroda! Pa se može slobodno kazati da smo plesnim korakom uhvatili ritam suvremenosti i tako se, zaključno, priključili kretanju svijeta. Koji ide naprijed, od roditeljske kuće i poznate zone komfora u vlastitoj državi (kojom vladaju stari softwarei u novim odijelima) prema nepoznatoj budućnosti, kao izazovu našim potencijalima i kreativnosti. Bez kompleksa inferiornosti, bez bolećive nostalgije za „slavnom“ prošlosti, bez velikih domoljubnih gesta i križeva. Nego s Božjim darovima i vlastitim radom. A više od toga nam i ne treba da bismo uspjeli. Pa Marko Perković Thompson ostaje doma, za domaću (nacionalnu i nacionalističku) upotrebu, a njegov imenjak Purišić može posvuda – svima treba. Dakle, Thompson (Hercegovina) je out, a Baby Lasagna (Istra) je in! Prvi je prošlost, a drugi sadašnjost i – budućnost. I to je taj kvantni skok kojeg je mačak iz Umaga izveo za sve nas: jednostavno, nepretenciozno i efikasno. Riječju, fenomenalno.
Pa je sada hrvatski fenomen broj 1. Sada bi ga svi instrumentalizirali, od Hrvatske turističke zajednice do Hrvatske demokratske zajednice. HTZ kaže da je učinio mnogo za turističku promidžbu Hrvatske (kao da je to njegov posao!), a HDZ još ne govori ništa (jer je sve rekao svojim dolaskom na Jelačićev plac sam Plenković). Na pitanja novinara, u prvom dnevniku HRT-a, Marko odgovara jednostavno i iskreno, a to je baš ono što frapira predstavnike vladajućih političkih struktura i njihovih medijskih poluga: da ne laže, da ne glumi, da nije umrežen. „Pa zar je to moguće, hrvatski ljudi moji“? – kao da se iz radija i televizija čuje glas Mladena Delića, sintetiziran od državne Umjetne inteligencije. Je, je, moguće je, a Možemo je to najavilo i ne znajući koga i što najavljuje. I sada se svi pitaju, a neki i čudom čude, kako je u tomu uspio, koja je njegova tajna formula. Jer i oni bi željeli omastiti brk. A Marko iz Umaga im izmiče iz dohvata razumijevanja baš zato što nema što kriti; sve im je pred očima i ušima, transparentno. Samo što to mogu vidjeti samo oni čista srca i bistra uma. Čuti, vidjeti i razumjeti UMJETNIČKU INTELIGENCIJU na djelu. I od nje učiti i naučiti, ako su poučljivi. Ako su lažljivi i kradljivi pa bi se samo od nje okoristili na copy-paste principu, onda su fulali ceo fudbal: umjetnička inteligencija se ne da varati.
MIJAUKANJE I/LI LAVEŽ
Postoje ljudi psi i ljudi mačke, ali i ljudi vukovi (potomci Romula i Rema). Prvi laju (ne radi sela već radi sebe), a hranu dobivaju od svojih gospodara. Drugi mijauču i predu (a hranu si mogu uloviti sami). Treći su pak organizirani u čopore (mada ima i vukova samotnjaka) te mogu živjeti samo u slobodi (vuk će odgristi nogu uhvaćenu u zamku i odšepati na preostale tri u šumu). Marko voli mačke, a one su neovisne i umilne, dok ih se ne pritjera u kut. Gipkih su i mekih kretnji pa dobro skaču na pozornici. Zato im čipka dobro pristaje. Nemoguće je zamisliti Thompsona u čipki, kao što ga je nemoguće zamisliti da javno pusti suze, kao što je Marko pustio na dočeku u Zagrebu. Taj tvrdi, dinarski mačo lik ne može sebi dopustiti da zaplače pred publikom; što bi rekli o njemu u Čavoglavama da to napravi?! Njegovom liku i djelu pristaje mač u junačkoj desnici, nikakva mačka. A naravno, da bi i on htio osvojiti publiku na Euroviziji ali kako/čime?! „Oj, moj narode, goni izrode“! – tamo ne prolazi. Ostaju mu, dakle, lokalne i nacionalna televizija.
Thompson je, zna se, veliki Hrvat i veliki vjernik. Baby Lasagna je pak mali Hrvat i mali vjernik. Pitanje je: koji je veći vjernik i Hrvat? Pomoći ću vam: manje je više. Dakle?!
I dobro: kako sad to da je veliki iz autentično hrvatske Hercegovine manji od maloga iz sumnjivo hrvatske Istre? To je pitanje iz povijesti za domaći rad.
Marko Purišić je normalan tj. jednostavan i skroman čovjek kojemu ne treba nikakva poza osobne i nacionalne veličine. A biti čovjek znači biti slab. I tu svoju ljudsku slabost ne kriti od sebe niti od drugih, nego s njome živjeti. Moliti se i raditi, što on i čini. Biti mali (vjernik i Hrvat) među tolikim brojem velikih (Hrvata i vjernika) svakomu normalnome bi izazvalo, manju ili veću, anksioznost. Pa je i njemu. Stoga on redovno razgovara sa svojim svećenikom i psihoterapeutom. Jer mu trebaju oba, naravno i nadnaravno. S obje strane takvomu pojedincu stoje dva bloka: desni (koji se obraća samo svećeniku) i lijevi (koji koristi samo psihoterapeuta). Iz prvoga dolazi uspješan HDZ-ovac, koji iznutra puca po svim šavovima, preporučenom psihoterapeutu (nakon što je konačno to junački prelomio), sjeda preda nj i kaže: „Evo me, doktore! Pitajte me šta god oćete, samo o materi, crkvi i HDZ-u ništa“!!! Ovo je istinita anegdota iz splitske prakse. Iz drugoga bloka od doktora traže da ih ništa ne pitaju o uzrocima poraza na izborima, a svećenika oni sami ništa ne pitaju. Pa smo tu gdje smo i tako nam je kako nam je.
Onda se u tom niskom hrvatskom nebu (na kojem su ministri najveće velike zvijezde a premijer najveća) neočekivano pojavila pukotina kroz koju nam je zasjala zvijezda Baby Lasagne. I ukazalo nam se novo nebo, koje nam pruža puno više mogućnosti od ovog domaćeg, kvadratastog i premreženog. Naravno da su hrvatski nebesnici ostali paf, ovo je došlo izvan njihove domene i kontrole – za Lasagnu nisu bili spremni. Pa se sada regrupiraju, ne bi li nekako uhvatili korak s vremenom, ne bi li nekako odgodili suočavanje s činjenicom da ih je vrijeme pregazilo. Ne čizmom već plesnim cipelama! A previše su ogrezli, prestari su da se promijene („Teško je starog psa naučiti novim trikovima“), predebeli da zaplešu u ritmu muzike za ples. Preostalo im je samo da indirektno, preko svojih medijskih glasnogovornika, priznaju svoj zalaz. Pa tako, u „Otvorenom“, jedan stari lisac iz kokošinjca muzičke industrije, reče da je došlo vrijeme da se puste neki novi klinci, s nekim novim idejama na hrvatske pozornice. Štoviše, pozvao ih je da ne čekaju ni časka nego da odmah krenu javljati se, vrata su im otvorena. Svježu krv stara elita traži…
Luka Modrić će uskoro u penziju, Peđa Grbin s čela SDP-a, a Mišo Kovač bi mogao ubrzo umrijeti. Staro nebo se istrošilo, dolazi novo a na njemu nove zvijezde. Welcome new croatian stars!
Istaknuti i vizual u tekstu: Aleš Suk
#Baby Lasagna #glazba #Hrvatska #Marko Perković Thompson #Marko Purišić
