U četvrtak, u Galeriji Juraj Klović, otvorena je izložba umjetnice Dajane Radoš „Igre pod suncem”, u kustoskom konceptu povjesničarke umjetnosti Katerine Jovanović.

U prostoru je postavljeno 17 grafika, dimenzija 100 x 170 cm, riječima kustosice Jovanović, kao svjedočanstava „intimne igre majke i djeteta” i njihova neraskidivog odnosa zamrznutog u – grafičkome kadru. Utoliko, izloženi radovi nastali su umjetničkom kolaboracijom majke i njenog djeteta.

Prema mnogim filozofima čovjek je po naravi homo amicus – biće sreće, radosti i blaženstva. Sreća je, prema svojim brojnim pojavnostima, generator promišljanja o smislu života i postojanja (…) Upravo je tu najveću sreću i blaženstvo umjetnica Dajana Radoš manifestirala zauzimajući, pored žene umjetnice, odnedavno i ulogu majke.

Katerina Jovanović, kustosica izložbe

– „Proces je zapravo započeo prije nekoliko tjedana, iako već duže vrijeme razmišljam o njemu. Tražila sam tehniku koja je prikladna za rad s djetetom, a to je kolagrafija. Koncept rada je zapravo zasnovan na svakodnevnoj igri pa sam tako, igru u pijesku iz dvorišta, prenjela u domestični prostor. Radile smo s drvofiksom, i nakon toga smo crteže posipale kvarcnim pijeskom – na jednak način kao što se igramo i vani, igrale smo se i doma, ali s drugim materijalima. Ja sam radila sjene, zapravo sjene od kućnih biljaka, inspirirane slobodnim vremenom od 3 sata, koliko mi ostane za kućanske poslove i umjetnost, dok djevojčica spava – koliko traje sjena, traje i moje vrijeme za umjetnost”, kazala je Artkvart autorica izložbe, Dajana Radoš.

Snimak objavljen uz dopuštenje autorice i majke Dajane Radoš

U nastavku, prenosimo predgovor izložbe kustosice Katerine Jovanović.

Igre pod suncem

Prema mnogim filozofima čovjek je po naravi homo amicus – biće sreće, radosti i blaženstva. Sreća je, prema svojim brojnim pojavnostima, generator promišljanja o smislu života i postojanja. Između ostaloga, nova životna poglavlja nerijetko donose promijene s kojima su ljudski duh i duša suočeni, a u čijem naletu bivaju modificirani uzrokujući intelektualni i emocionalni razvoj prijeko potreban za vlastito unapređenje. Upravo je tu najveću sreću i blaženstvo umjetnica Dajana Radoš manifestirala zauzimajući, pored žene umjetnice, odnedavno i ulogu majke. Biti odgovoran za ljudsko biće zasigurno je najveličanstvenije iskustvo ali jednako tako zahtjeva reorganizaciju života, poglavito vremena kako radnog tako i dokolice.

Procesuiranjem mijena i pronalaženjem sebstva u vrtlogu transformacija uzrokovanim novom perspektivom, umjetnica otkriva svijet jedinstvenih vibracija materijaliziranih kroz emocije, geste, ideje i inspiracije najzad uzemljene kroz proširene umjetničke aspiracije. Distancirajući se, na prvu, od svog dosadašnjeg umjetničkog diskursa, Radoš prigrljava nova nadahnuća uzrokovana vlastitom svakodnevnicom i životnim prostorom. Reducirajući aktivnosti i boraveći sve više u svojem prostoru, umjetnica primjećuje sitne čari koje opuštaju, stvaraju ugodu i karakteriziraju esenciju doma. Njezina četiri zida sada su glavni izvor umjetnosti, dok niz promjena koje je unijelo rođenje kćeri prihvaća kao integralni dio vlastitog bića. Upravo te nove okolnosti umjetnica transformira u gradivne elemente grafičkog kadra osiguravajući ravnotežu i višeslojnu umjetničku kvalitetu.

Stoga, novu seriju naslovljenu Igre pod suncem čini 17 grafika (100×70 cm) koje simboliziraju novi život, ali i reflektiraju težnju umjetnice za istraživanjem i nadogradnjom svog umjetničkog habitusa. Radoš apsorbira ozračje u kojem svakodnevno boravi i njegove segmente implementira u umjetnički kontekst i likovnost. Prostor njenog doma ispunjen je biljkama koje, osim što su za umjetnicu vrlo važne, ovdje simboliziraju probuđenu nježnost, rađanje, obnavljanje i uzlet. S druge strane, deficit vremena ili tzv. „me time“, Radoš kompenzira na način da razdoblje provedeno s djetetom postaje platforma iz koje izrasta smislena i kvalitetna umjetnička ideja. Gradeći dijalog između majke i kćeri, umjetnica izdvaja njihove zajedničke trenutke i pretvara ih u srž serije. Tako svakodnevne igra postaje glavna okosnica svih radova, a pijesak indikator tehnike koju Radoš po prvi puta rabi. Naime, promišljajući o efikasnosti rada i vremena, Radoš polazi od zajedničkog druženja poglavito boravka u parkovima. Stoga, koristeći pijesak kao glavnu poveznicu, umjetnica se odlučuje za kolagrafiju kao tehniku koja će odrediti seriju u cijelosti. Potencirajući igru kao primarnu aktivnost, Radoš prepoznaje radoznalost djevojčice i odlučuje se na zajedničko stvaranje.

Proučavajući mogućnosti kolagrafije, umjetnica uzima ljepenku koju dijeli na pola osiguravajući dovoljno prostora za stvaranje i za sebe i za kćer. Umačući kist u drvofix Radoš pruža djevojčici razne kistove i dopušta da povlači linije prema svojoj volji nakon čega bi taj isti trag posula pijeskom i na taj ga način trajno sačuvala. Djelujući simultano na matrici, umjetnica prepušta vodstvo djevojčici, prateći njezin razvoj od ravnih poteza pa sve do sofisticiranijih kružnih oblika. Budući da stvaraju istovremeno, otisci su jasno podijeljeni osim u segmentima gdje se stvara spontana kolizija ili gdje Radoš kontrolirano intervenira nadopunjujući otisak. Djevojčičina vizualna impresija vibrantna je i dinamična, zaigrana i ekspresivna upotpunjena njenim omiljenim bojama stoga je kolorit čitave serije zaokružen plavom, nijansama roze i ljubičastom, dok se Radoš iz njoj svojstvene (uglavnom crno-bijele) apstrakcije kreće prema nježnoj figuraciji integrirajući u otisak različite granulacije – od najsitnije do krupnije. Upravo je figuracija koju primjenjuje i prenosi u svom dijelu matrice odraz intimne kućne atmosfere inspirirane protokom vremena odnosno odsustvom istog u onom intenzitetu prije majčinstva. Imajući na raspolaganju period od tri sata kada dijete odmara, umjetnica ga koristi kako bi obavljala kućanske poslove ali i stvarala umjetnost. Spomenuti protok vremena očituje se u ljupkim sjenama koje stvaraju biljke obasjane suncem točno u razdoblju od ona tri sata koje Radoš ima na raspolaganju za sebe. Kako sjena izmiče tako prolazi i slobodno vrijeme, a fokus iznova usmjerava ka djevojčici. Radoš je u prikazu prigušena, lepršava i transparentna dok je djetetov trag intenzivan i dominantan što stvara harmoniju i sklad prikaza. Valja istaknuti da je uravnoteženosti doprinijela kolagrafija koja kao grafička tehnika oponaša rezervaš i akvatintu stapajući plošnost i reljefnost.

Igre pod suncem je intimna igra majke i djeteta, autentičan i neraskidiv suodnos zamrznut u grafičkom kadru, iskreno svjedočanstvo silnih promjena koje su Radoš obogatile i vlastiti realitet učinile značajnijim.