Apel Gorana Sergeja Pristaša da Peti ansambl postane službeni ansambl HNK-a Ivana pl. Zajca, izrečen u paviljonu Tržnice Brajda nakon premijere predstave „TO=TO“, nije ostao samo usputna rečenica jedne snažne kazališne večeri. Ta je rečenica, čini se, protresla riječku kazališnu, umjetničku i društvenu scenu više nego što se možda u prvi trenutak očekivalo. Peti ansambl najednom je postao činjenica o kojoj se govori naglas, premda je činjenica bio i do sada. Postojao je u radu, u probama, u izvedbama, u publici koja ga je prepoznala i u ljudima koji su kroz njega već stvorili novi kazališni prostor.
Sada je pitanje može li taj prostor postati i institucionalno priznat.
Apel da Peti ansambl postane službeni ansambl HNK-a Ivana pl. Zajca nije samo kazališno, nego i duboko društveno pitanje. I to kakvo društveno pitanje. Osobe s invaliditetom prečesto imaju osjećaj da ih sustav vidi tek djelomično, povremeno i prigodno; kao građane drugog ili trećeg reda koji se moraju iznova dokazivati pred svakom preprekom, svakim pragom, svakim zatvorenim vratima, svakom odbijenicom i svakim šalterom koji ih šalje dalje. Moraju dokazivati ono što se drugima podrazumijeva. Moraju upozoravati na nepravilnosti, ukazivati na propuste i živjeti s posljedicama tuđe nebrige. A ponekad te posljedice nisu administrativna neugodnost, nego tragedija. Smrt dječaka koji se u podružnici Kraljevica-Oštro Centra za rehabilitaciju Rijeka ugušio hranom nakon što je, prema javno dostupnim izvještajima, bio ostavljen bez odgovarajućeg nadzora, ostaje rana opomena o tome koliko sustav može zakazati kada oni najranjiviji ostanu prepušteni njegovim pukotinama. Netko će reći da su barijere izazovi. Ali kada se izazovi ponavljaju iz dana u dan, iz prostora u prostor, iz institucije u instituciju, oni više nisu izazovi, nego teret koji crpi snagu, troši energiju i ubija volju.
Zato bi raspravu o Petom ansamblu trebalo maknuti od deklarativne inkluzije i početi govoriti o stvarnoj društvenoj prepoznatljivosti. Ne o lijepim riječima, ne o prigodnim projektima, ne o fotografijama za obljetnice i strategije, ne o lijepim planovima, nego o tome može li nacionalno kazalište, zajedno sa svojim osnivačem, reći: ovo je umjetnički rad, ovo je javna vrijednost, ovo je dio našeg sustava. Ovo mora biti dio našeg sustava.
Institucionalizacija Petog ansambla ne bi jednim potezom riješila sve probleme osoba s invaliditetom u Rijeci. Ne bi uklonila arhitektonske prepreke, ne bi otvorila sva zatvorena vrata, ne bi riješila činjenicu da osobe u kolicima u riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti ne mogu ući izravno i ravnopravno, niti se u zgradi koja bi trebala biti javni kulturni prostor mogu liftom, koji ondje ne postoji, a trebao je postojati, popeti na kat i pogledati izložbu. Ne bi izbrisala godine institucionalne sporosti i društvene neosjetljivosti. Moglo bi se reći i da bi njegovo priznanje bilo tek kap u moru. Ali neke su kapi važne jer pokazuju smjer. Neki su simboli važni ako iza njih stoji stvarna odluka, stvarni novac, stvarna odgovornost i stvarna promjena statusa.
Rijeka bi time dobila mnogo više od još jednog ansambla. Dobila bi priliku pokazati da sustav, sa svim svojim manama, ipak može napraviti iskorak. Ne bilo kakav iskorak, civilizacijski iskorak. Da osobe s invaliditetom nisu samo korisnici programa, štićenici ustanova, korisnici projekata ili tema tuđih govora, nego stvaratelji javnog, umjetničkog i društvenog života. Jer oni to zaista i jesu. U mnogim primjerima. Dobila bi priliku pokazati da nacionalno kazalište može biti prostor u kojem se ne govori samo o društvu, nego prostor koji utječe na to da se i samo društvo mijenja. To bi bila najveća pobjeda.
Put do toga nije samo stvar dobre volje. HNK Ivana pl. Zajca nacionalno je kazalište, ali njegov je osnivač Grad Rijeka. To znači da bi institucionalizacija Petog ansambla morala biti zajednička odluka Kazališta, intendantice, Kazališnog vijeća i Grada Rijeke. Kazalište može otvoriti proces, oblikovati program, definirati umjetnički i organizacijski model, predložiti kadrovski i financijski okvir. Kazališno vijeće o takvim bi pitanjima moralo raspravljati kroz program, financijski plan i opće akte Kazališta. Grad Rijeka, kao osnivač, morao bi dati političku, financijsku i institucionalnu suglasnost da Peti ansambl ne ostane samo projekt, nego postane dio kazališnog sustava.
U praksi bi to značilo ozbiljan razgovor o statutu, sistematizaciji, radnim odnosima, honorarima, produkcijskim uvjetima, dostupnosti prostora, dugoročnom financiranju i umjetničkoj autonomiji. Drugim riječima, značilo bi da se Peti ansambl ne tretira kao lijep dodatak, nego kao punopravni dio kazališta.
Peti ansambl već postoji. Postoji umjetnički. Postoji pred publikom. Postoji u iskustvu ljudi koji su ga gledali i u radu onih koji ga stvaraju. Sada je pitanje može li postojati i institucionalno. Može li Rijeka ono što je već prepoznala kao vrijednost priznati kao dio vlastitog nacionalnog kazališta.
To više nije samo pitanje kazališta. To je pitanje kakav grad želimo biti. I odluka kakav grad možemo postati.
TO je TO.
Istaknutu fotografiju snimio Aleš Suk
#Grad Rijeka #HNK Ivana pl. Zajca #Peti ansambl #TO=TO #Tržnica Brajda
