Priča prva: Ćiribirci i ćiribirski jezik. Da bi u nekim davnim i već pomalo zaboravljenim danima preživjeli, žitelji Šušnjevice i okolnih mjesta radili su u najbližim im lukama. Pretpostavka je da su radeći u lukama jedan drugom, međusobno se bodreći, pri dodavanju vreće govorili: cire – bire. Zbog toga su žitelji Šušnjevice i okolnih mjesta prozvani Ćiribircima, a svaki onaj jezik koji je domicilnom stanovništvu na bilo kojem dijelu Istre bio nerazumljiv postao je – ćiribirski jezik.

Priča druga: Jaja su cijela. Kao i mnogi žitelji Šušnjevice, koji su u kontraband išli u prvom redu zbog preživljavanja pa u bescarinskoj zoni prodavali svoje poljoprivredne proizvode kako bi kupili kavu, šećer ili petrolej, te ih kasnije preprodavali po višim cijenama, u kontraband je išao i Jože. Jože je u pratnji prijatelja u bescarinsku zonu na prodaju nosio košaru punu jaja, zastali su u jednoj kući na pola puta na vrh Učke, domaćin ih je pozvao na okrjepu i čašicu rakije, a već vidno umorni Jože nezgodno je stao, poskliznuo se i pao po stepenicama što su vodile prema kući. Svi su skočili, počeli vikati: „Jože, Jože, jesi li živ?“, a Jože je samo odgovorio: „Malo me boli, ali jaja su cijela!“. Jože jednostavno nije imao izbora osim pod svaku cijenu sačuvati jaja, nešto je naprosto iz bescarinske zone morao donijeti kući.

Priča treća: Bicikla. Tek kada su otvoreni rudnici u Labinu i Raši žitelji Šušnjevice i okolnih mjesta dobili su prigodu zaraditi ponešto novca. Na posao u rudnik odlazili su pješice, a nije da su baš išli u susjedno selo, a pješice su se umorni morali vraćati svojim kućama. Jedan se Šušnjevčan tako dosjetio da bi mogao kupiti bicikl kako bi lakše odlazio u rudnik na posao. No, budući da su putevi bili toliko loši, a njemu je bilo žao uništiti bicikl, tako je velikim dijelom puta taj bicikl nosio, umjesto da ga vozi. Njegove muke okončale su kada su radnike u rudnike počeli voziti kamionima, kasnije i autobusima, takozvanim kavaricama. No, priča o biciklu ipak je ostala zabilježena.

Ove tri crtice, kao i mnogi druge zanimljive anegdote, ali i brojne povijesne podatke i činjenice, krije Ekomuzej „Vlaški puti“, interpretacijski centar koji je nastao sa željom da se valorizira i na pravi način prezentira društvena povijest i tradicijska kultura Šušnjevice i bliže okolice.

Sam ekomuzej smješten je u prizemlju obnovljene zgrade stare škole u Šušnjevici, danas područne škole Šušnjevica, na katu koje se i dalje odvija nastava polaznicima prvog i drugog razreda, a svi oni koji koraknu u prizemlje imaju prigode suočiti se s jednom drugom školom. Životnom školom ovoga prelijepoga kraja smještenog pod padinama Učke, gdje se posebna pažnja pridaje očuvanju vlaškog jezika, koji se danas nalazi na Listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske i uvršten je u Unescov atlas ugroženih jezika svijeta.

– Naši preci su balkanski vlasi, koji su krajem 15. i početkom 16. stoljeća došli iz Dalmatinske zagore, a to pretpostavljamo zbog posuđenica koje su došle u jezik. Mi taj jezik nazivamo vlaški jezik, odnosno govornici sami za sebe kažu da govore vlaškim jezikom, ili pak kažu da govore jezikom po mjestu iz kojega dolaze. Šušnjevci će reći da govore šušnjevski, žitelji Nove Vasi novašanski, iz Brda će reći da govore brijanski. Jedna grupa naših predaka išla je u Žejane, oni svoj jezik nazivaju žejanski. Međusobno, mi se dobro razumijemo, razlika je u nekim riječima i možda u naglasku. Lingvisti su te jezike objedinili imenom istro-rumunjski, mi baš ne volimo taj naziv jer to ne doživljavamo kao nešto prirodno, često se tu griješi jer se misli da je riječ o nacionalnoj manjini, iako se ovdašnji ljudi ne osjećaju kao manjina. Iz pradomovine su došli i prije nego se dogodila Rumunjska kao država, a toliko smo stoljeća na ovim prostorima da smo jedan od autohtonih naroda, vlaški jezik jedan je od autohtonih jezika na području Istre, započet će Viviana Brkarić, ravnateljica Ustanove u kulturi Interpretacijski centar „Vlaški puti“, koja je s Valterom Stojšićem i Tamarom Nikolić Đerić, najzaslužnija da u malenoj Šušnjevici postoji jedan ovako velik i ambiciozan projekt, koji priču o svom kraju priča na jedan sasvim drugačiji način. Ili, kako će to u ovoj ustanovi kulture Općine Kršan sami za sebe reći, organizacijski se interpretacijski centar s pješačkim tematskim stazama i interpretacijom krajolika temelji na konceptu ekomuzeologije, odnosno holističkom pristupu baštini i aktivnom angažmanu lokalne zajednice u interpretaciji i upravljanju vlastitim kulturnim naslijeđem.

– Muzej smo napravili sa željom da predstavimo stanovništvo koje ovdje živi i koje govori tim jezikom koji je visokougrožen i praktički pred izumiranjem budući da ga govori 50-ak izvornih govornika u Šušnjevici, Novoj Vasi, Brdu, Letaju i Jesenoviku. Nekad se govorio i u Grobniku i Gradinju, ali tamo više nitko tim jezikom ne govori. Željeli smo zaustaviti nestanak jezika, odnosno da barem usporimo njegovo izumiranje, a da lokalno stanovništvo shvati koliko je važno očuvanje jezika i da to nije nešto što treba pustiti zaboravu, već prenijeti na mlađe generacije. Kroz ekomuzej „Vlaški puti“ pokušavamo taj jezik prenijeti na mlađe naraštaje, jednom tjedno u područnoj školi u Šušnjevici imamo nastavu vlaškog jezika i učimo djecu osnovama jezika, ali i običajima i starim zanatima, odnosno svemu onome što bismo morali sačuvati za budućnost. Pomažu nam u tome i aktivnosti u udruzi „Spod Učke“, koja ima jezičnu igraonicu „Puljići“ ili „Ptičice“, namijenjenu također najmlađima. Jezik ne može živjeti, ako se njime ne govori. Stoga mi pokušavamo dokumentirati jezik i raditi digitalne sadržaje za učenje jezika. Zahvaljujući udruzi „Spod Učke“ snimamo dokumentarne filmove na vlaškom jeziku sa stanovništvom koje još uvijek govori tim jezikom, obradimo neku određenu temu i to ostane kao dokument za buduće naraštaje. Napravljen je tako i dokumentarno-igrani film „Je letrika ubila štrige?“, gdje je spojena tradicija pripovijedanja o morama, štrigama i čudesnim bićima Istre s filmskom umjetnošću, ali i „Medižije kontra Štrigarije“, također na tu temu. U svim tim filmovima pokušava se okupiti što više priča na autohtonim jezicima, u „Je letrika ubila štrige?“ se tako pojavljuje 25 kazivača i svaki od njih govori na svom jeziku, u „Medižijama kontra Štrigarijama“ također.

Čim se korakne u interpretacijski centar stvari postanu puno jasnije, nije to klasični muzej, ne dominiraju njime eksponati otrgnuti prošlosti, ali dominiraju grafike, poneki digitalni sadržaj prilagođen onim najmlađim posjetiteljima i svima onima koji se tako osjećaju. Tlo je ujedno i velika topografska karta ovoga područja na kojoj su svi toponimi naznačeni na hrvatskom i vlaškom jeziku, pogotovo imena onih mjesta vezanih uz život tamošnjeg stanovništva. Zanimljiva je priča o tome kako je ideja o ekomuzeju rođena.

– Urušio se krov zgrade na staroj školi pa je Općina Kršan zgradu obnovila svojim sredstvima, sredstvima Istarske županije i jednim dijelom sredstvima Republike Rumunjske, koja je zainteresirana da se istro-rumunjski održi budući da je dio njihove nematerijalne kulturne baštine. Kao nekoga tko je godinama radio na projektima očuvanja jezika pozvali su me iz Općine Kršan, ponuđeno mi je da osmislim muzej u prizemlju školske zgrade. Pozvala sam tada dizajnera Valtera Stojšića, koji je autor vizualnog identiteta i oblikovanja likovnog postava, muzeološki koncept dala je Tamara Nikolić Đerić, a sve priče koje sam u životu slušala od svojih pranona, nona i okolnog stanovništva, uspjela sam ukomponirati u ovu priču. Zašto ekomuzej? Ideja je da čitava priča ne bude samo koncentrirana na zatvoreni prostor, nego da ide i na vanjski prostor, tu su tematske staze „Putevima kontrabanda“, koje se nadovezuju na priču Parka prirode Učka i očuvanja okoliša. Samo stanovništvo uvijek je bilo orijentirano na Učku, ali i na sve ove okolne staze na ulasku u današnji Park prirode Učka, povezali smo te priče. Pokretanje muzeja je financirano kao dio projekta Učka 360, čiji je nositelj Park prirode Učka.

Upravo je priča o kontrabandu ono što ovaj muzej čini drugačijim od drugih muzeja, način života za vrijeme u kojem je Istra bila dijelom Italije ovaj je kraj obilježio na jedan poseban način, u ekomuzeju „Vlaški puti“ velika je pažnja posvećena tradiciji preživljavanja u životnim okolnostima koje danas možda imaju neku romantičnu notu, premda su to bila izrazito gruba i teška vremena.

– Kontraband se odvijao tridesetih godina prošlog stoljeća, o tome sam dosta znala jer su mi pranona, nona, nono, aktivno u tome sudjelovali. Što je kontraband? U pitanju je bila neka vrsta šverca. Nisu kontraband radili samo žitelji Šušnjevice i okolnih mjesta, dolazili su tu i sa Žminjštine, Labinštine, ali ovdje su bili majstori jer su bili vrsni poznavatelji puteva, a priroda je tim ljudima bilo produženo dvorište u kojega su odlazili po kamen za gradnju kuća, po drva za ogrjev, po ljekovito bilje, na ispašu sa stokom. Kada je nakon Rapalskog ugovora na ove prostore došla Italija, željeli su obnoviti turizam uz obalu, koji je zamro nakon Prvog svjetskog rata. Da bi privukli turiste uski obalni pojas, doduše i Matulji su bili unutra, od Rijeke do Mošćeničke drage, proglašen je bescarinskom zonom u kojoj su se mnoge namirnice mogle kupovati puno jeftinije nego u ostatku Italije, a nije se primjenjivala niti zakonska odredba o trošarinama na naftne derivate. Benzin, koji ljudima tada nije mnogo značio jer automobila nije bilo, i petrolej, koji je ljudima trebao za rasvjetu, kupovao se po znatno nižim cijenama.

– Dakle, kontraband se odvijao zbog preživljavanja, ne zbog bogaćenja, postojao je kontraband na malo i kontraband na veliko. Ljudi bi prodavali svoje poljoprivredne proizvode u bescarinskoj zoni, a tim novcem najčešće bi kupili kavu, šećer i petrolej, a to bi kasnije preprodali i tako došli do novca prijeko potrebnog za život. Kupovalo se ono što se moglo najlakše prodati. Osim što su jako dobro poznavali teren, imali su i punu kuću djece, u nekim obiteljima i po njih desetoro. Poslova nije bilo, radilo se u poljoprivredi, plovilo se, kada je otvoren rudnik u Raši i Labinu, išlo se raditi u rudnik. Drugih poslova nije bilo, pa se kontraband sam po sebi nametao kao idealna prilika za zaradu od tridesetih godina do pada Italije.

– Naravno, Italiji se to nije svidjelo, imali su posvuda kasarne s financijskom policijom koja je zaustavljala kontrabandijere, oduzimali bi im sve što su imali i još su morali platiti drakonske kazne. Imamo u muzeju zapisnik u kojem je notirano da su u Šušnjevici uhvatili bračni par iz Brda s pet kilograma šećera i pola kilograma kave. Za to su morali platiti kaznu u iznosu od 26,70 lira, što je bio ogroman novac, a ako to ne bi platili kazna je mogla narasti do 267 lira. Za taj novac se mogla kupiti karta do Amerike. Najčešće su u kontraband išli oni koji nisu imali što izgubiti, uglavnom bi se išlo za ružnog vremena, kada bi patrola „finanaca“ bilo manje, a često su i djeca sudjelovala. Moja nona je jednom bila s mojom pranonom, njezinom majkom, nosila je dvostruku haljinu, odnosno haljinu iznad haljine, i uhvatili su ih. U uredu u Mošćeničkoj dragi su morale izvaditi sve na stol, nona je izvadila sve iz gornje haljine, a sva kava je ostala u džepovima donje haljine. Tada je počela plakati, rekla da je djevojčica i da su joj uzeli sve što je imala, policajci su se smilovali, pustili su je, a kada je otišla, okrenula se i rekla: „Djevojčica, djevojčica, ali vas je zeznula!“. Nisu oni osjećali da rade nešto negativno, jer time se nitko nije obogatio, za njih je to bio način inaćenja i suprotstavljanja Italiji.

– Kontraband na veliko odvijao se morskim putem, iz Brseča bi krenuli prema Kantridi gdje je postojao dućan „Kod Ćurde“, koji je vjerojatno bio smješten negdje kod današnje lučice „3. maja“. Na neku plažicu bi iskrcali vreće koje su kupili „Kod Ćurde“, sakrili negdje oko Brseča i preprodavali dalje. Neki ljudi nisu niti dolazili u bescarinsku zonu, znali su da netko prodaje i došli na pola puta. Postojao je i kontraband na kontraband, bande su sačekale kontrabandijere puškama, počeli pucati glumeći financijske policajce, rastjerali bi jadne ljudi i opljačkali to što su nosili. Bio je i jedan bandit koji se predstavljao da pomaže partizanima pa je kontrabandijerima otimao robu i uzimao je za sebe.

Viviana Brkarić rodom je iz Nove Vasi, mjesta tik uz Šušnjevicu, kao ravnateljica ustanove u kulturi djecu u područnoj školi uči osnovama vlaškog jezika, u interpretacijskom pak centru upoznaje ih s tradicijom, kulturom, načinom života.

– Mislim da djeca ne vjeruju u pola stvari koje im mi ispričamo, mislim da im to djeluje kao znanstvena fantastika jer se u ovih sedamdeset, osamdeset godina život u Istri strašno promijenio. Kada su meni to nona i pranona pričale, bile su to priče u koje je teško bilo povjerovati, današnjoj djeci to je još više strano nego meni tada. Razumijem da se teško mogu poistovjetiti s tim vremenima. Sigurno im je zanimljivo, mogu vidjeti nekadašnji način života, priča o kontrabandu nije uobičajena, jezik im je također čudnovat, a imamo način da im jezik približimo preko interaktivne ploče, imamo interaktivan dio postava, a imaju i mobilnu aplikaciju koja ih vodi po stazi. Želimo na bliski način djeci predstaviti sve te priče. Mislim da smo uspjeli u tome, imamo dosta posjetitelja iz škola, imamo čak i vrtiće, dolaze studenti, strani studenti koji se bave romanistikom i jezicima, ima i nešto znanstvenika iz Rumunjske, a jedan projekt na vlaškom jeziku provodi i Sveučilište na Oxfordu, pa s njima zajednički radimo i neobično im je uživo čuti jedan tako arhaičan jezik.

Redovan rad ekomuzeja „Vlaški puti“ financira Općina Kršan kao vlasnik ove ustanove u kulturi, dok je programska djelatnost financirana od strane Ministarstva kulture RH te Istarske županije. Razumijevanje, naglašava Viviana Brkarić, postoji, Šušnjevica i okolna mjesta sve se više okreću turizmu, njihova nastojanja prepoznata su u turističkoj zajednici, ali i županijskim odjelima za kulturu, zavičajnost, turizam pa čak i nacionalne manjine. No, potpuno je jasno da bez golemog entuzijazma ne bi postojao niti jedan ovako važan projekt, a sve dok bude postojao ekomuzej „Vlaški puti“ i sve dok ovaj interpretacijski centar bude pričao ovako važnu priču, živjet će uspomene pohranjene u prizemlju stare škole i vlaški jezik.

– To nam je želja. Voljela bih da se neko dijete u te priče zaljubi ovako kako sam se zaljubila ja pa ćemo tada iznova imati garanciju da to neće stati. Naravno, sve to ovisi i o obiteljima. To je jezik obitelji i kao takav se prenosi, zaključit će Viviana Brkarić.

Ako se kojim slučajem zateknete „spod Učke“, ako vas put nanese prema Šušnjevici ili odlučite kroz Šušnjevicu otići do Vozilića, Plomina, možda Labina, nemojte dvojiti niti sekunde. Zaustavite se u Šušnjevici, odvojite neko vrijeme i posjetite ekomuzej „Vlaški puti“, odvojite i malo više vremena pa barem načas krenite putem kontrabanda i vratite se u vremena kada život nije bio niti lijep niti jednostavan, ali su ga ljudi živjeli možda i s većom radošću nego to čine danas i sigurno su puno više cijenili sve ono što mi sada uzimamo zdravo za gotovo. I uz sve to sigurno nećete ostati razočarani načinom na koji će vas u interpretacijskom centru prihvatiti i ispričati vam kako su Šušnjevica i okolna mjesta, čak i šira okolica, živjeli nekad.

Fotografije Aleš Suk.